Jeff Tweedy – “Love is the King” (dBpm Records, 2020.)

Ne želim oholo nagađati koliko je vas koji ćete otvoriti ovaj tekst čulo za Jeffa Tweedyja, ali ću prilično samouvjereno ustvrditi kako je u pitanju prilično podcijenjen glazbenik. Doduše, ne u smislu da nije prepoznat makar u, uvjetno rečeno, užim krugovima, koliko imam osjećaj da mu reputacija u, opet uvjetno rečeno, širim krugovima jednostavno nije proporcionalna kvaliteti i bogatstvu sadržaja, odnosno, konzistetnosti i trajnoj vitalnosti opusa koji kroz dva velika benda i samostalne projekte traje već puna tri desetljeća.

Jeffrey Scott Tweedy svoj je glazbeni put ozbiljnije započeo rame uz rame sa srednjoškolskim kolegom Jayem Farrarom. Dvojica prijatelja iz gradića Belleville u američkoj saveznoj državi Illinois, nakon uhodavanja u kratkotrajnim demo bendovima, osnovali su Uncle Tupelo, bend koji će kroz četiri albuma tijekom prve polovice devedesetih vrlo spretno spajati afinitete ovih mladih glazbenika i entuzijasta za punk i country. Njihova verzija americane u kojoj se mladenačka žestina i rokerski naboj napajaju iz tradicijskih kajdanki i bogate baštine koju su ostavili Hank Williams, Woody Guthrie ili mladi Bob Dylan dosegla je do albuma “Anodyne” iz 1993. impresivne razmjere, ali i učinila jedan bend isuviše malenim za dva snažna autora. Razlaz dvojice kompanjona, srećom, nije ostavio svijet siromašnijim za jedan koliko bogatijim za dva sjajna benda – Farrarov Son Volt i Tweedyjev Wilco.

No, naravno, ostanimo na putu kojeg je od te točke sredinom devedesetih nastavio čovjek čiji je novi album inicirao sve ove retke… Jeff Tweedy pokazao se vrlo brzo kao svojeglav, ali s pokrićem odlučan autor, koji ipak nije tek olako zagrizao velik zalogaj. Prvi album, “A.M.” iz 1995., tako nije donio bitnija odstupanja od matrice uštimane na albumima Uncle Tupelo; koliko god posrijedi bio vrlo korektan album sastavljen od pamtljivih alt-country pjesama, činilo se kako se od Tweedyja očekivalo više, korak naprijed u autorskoj slobodi i neovisnosti od kolege autora, što se može protumačiti – kako osobno i preferiram – i kao respekt s njegove strane, kao trenutak u kojem će splet bojazni i poniznosti prevagnuti nad avanturizmom i inzistiranjem na brzim rezovima. Što je potvrdio trolist albuma koji je uslijedio, tri remek-djela Wilco kao benda, Tweedyja kao formiranog autora, ali i američke pjesmarice sa smjene milenija.

“Being There” iz 1996. dvostruki je album s očitim alt-country temeljcem, ali i s već posve jasnim nagnućem prema alternativnom rocku s naznakama eksperimentiranja i s formom i sadržajem. Koliko je Tweedyja vizija bila čista i čvrsta svjedoči i inzistiranje na svih devetnaest pjesama raspoređenih na dva diska; izdavač Reprise Records nije pravio probleme, ali nije ni odustajao od visoke cijene za dvostruki album, na što su Tweedy i bend odgovorili odustajanjem od dijela tantijema ne bi li se album ipak prodavao po cijeni “običnog”. Svojeglavost je Tweedy nastavio iskazivati i studijskim eksperimentima na sljedećem, također antologijskom “Summerteeth” (1999.), koji je donio i proširenje utjecaja na pjesmarice Briana Wilsona i power-pop Big Star, te osobito u slučaju ponajboljeg albuma u portfoliju benda, “Yankee Hotel Foxtrot”. Taj album je 2001. naišao na neodobravanje matične diskografske kuće kao nekomercijalan proizvod, što je Tweedyja natjeralo da otkupi vlastite pjesme te ih prvo objavi na internetu kao besplatni streaming, a ubrzo po potpisivanju za novu kuću, Nonesuch Records, i napokon objavi kao album. I to album koji je pokazao svu raskoš Tweedyjeva talenta za pisanje kompleksnih, a komunikativnih pjesama, istodobno hermetičnih i prozračnih, prožetih baštinom iz koje im je potpisnik crpio jezik, emocije i duh te posve novim, svježim rješenjima i eksperimentiranjima zvučnim kolažom, što je postavilo “Yankee Hotel Foxtrot” bok uz bok s, primjerice, “The Soft Bulletin” Flaming Lipsa kao kandidata za idealan američki album sa same smjene milenija.

Od tog albuma naovamo, Tweedy je kroz Wilco, prolazeći i kroz kadrovske promjene u samom bendu, prvo snimio album kojim je eksperimentiranja u domeni alternativnog rocka doveo do vlastitih prepoznatih granica nakon kojih bi vjerojatno sve skupa otkliznulo u samodopadnost i postalo samom sebi svrha (“A Ghost is Born” iz 2004.), a zatim gotovo pravocrtni album satkan od ljepote jednostavnosti kakvu može postići samo bend, odnosno, autor koji je dosegnuo mirnoću i samouvjerenost, postavši velik u onim najzdravijim, za stvaralački mentalitet nužnim gabaritima (“Sky Blue Sky” iz 2007.). Od tada je sve moglo biti sigurna plovidba kanalima prokopanim i oblikovanim vlastitim predanim radom i odanošću talentu čiji je zov navodio svoga putnika dok je još malo toga bilo jasno i bistro, što je rezultiralo sjajnim (“The Whole Love” iz 2011.) i manje sjajnim albumima (“Star Wars” iz 2015.), kao i onima koji su tek potvrđivali autorsku konzistentnost (“Wilco (The Album)” iz 2009., “Schmilco” iz 2016. i “Ode to Joy” iz 2019.).

No, ako Wilco i jest bilo (i ostalo) Tweedyjevo vozilo, to nikako ne znači da on dionice svoga puta nije prolazio i pješke, da se slikovito izrazim. Iako je u bendu cijelo vrijeme vodio glavnu riječ i bio jedina prava autorska figura (tek jednu jedinu pjesmu na Wilcovim albumima nije napisao on: najdugovječniji kolega u bendu, basist John Stirratt, autor je predivne laganice “It’s Just That Simple” na prvijencu “A.M.”), Jeff Tweedy posezao je i za samostalnijim rješenjima. 2006. je tako i ovjekovječen mali niz samostalnih koncerata u obliku DVD-a “Sunken Treasure: Live in Pacific Northwest”, a zadnjih godina, otkako su mu porasli sinovi Spencer i Sam, objavio je već niz albuma iz, praktički, obiteljske radionice. Tako je prvo pod “bendovskim” nazivom Tweedy, zajedno sa starijim sinom Spencerom 2014. snimio nadahnuti “Sukierae”, da bi nakon samostalne revizite biranih mjesta Wilcova i kataloga sporednih projekata poput Loose Fur na minimalističnom albumu “Together at Last” (2017.) s oba sina uza se snimio uistinu tople “Warm” (2018.) i “Warmer” (2019.) te naposlijetku “Love is the King” kao svojevrsnu kulminaciju tog obiteljskog niza.

Jeff Tweedy, love is the king

A Tweedy je uistinu pokazao kako mu obitelj predstavlja bitan, presudan oslonac i u, između svega ostalog, kreativnom radu. Čovjek koji je od mladih dana patio od iznimno bolnih migrena te napadaja panike i depresije, osim u medicini, terapiju je tražio, kao toliki mu kolege, u samoj glazbi, u stalnoj borbi s tim stupicama i distrakcijama pronalazeći i sastavnice vizije koju je branio pred preprekama svih drugih vrsta, poglavito diskografskih. Bračni život nije prolazio bez turbulencija prouzrokovanih turnejama i svime što donosi članstvo u rock bendu, ali Susan i on su izdržali, da bi im se i sinovi vidjeli u glazbi, pomogavši ocu upravo na tim recentnijim albumima bez Wilcove zaštitne oznake. Koliko mu je obitelj bitna Tweedy je pokazao i nedavnim obraćenjem na judaizam: naime, supruga mu je Židovka i sinovi su im odgajani u židovskoj tradiciji te je Tweedy, u znak podrške mlađem sinu tijekom njegove bar micve prošao proces preobraćenja.

U tom ozračju, a na valu pandemijske krize, došao nam je album “Love is the King”, nastao nakon otkazivanja turneje Wilco zakazane za 2020. Tijekom lanjskog travnja Tweedy se tako zatvorio u svoj studio u Chicagu te sa sinovima snimio set pjesama korespondirajućima s prethodnim “obiteljskim” albumima, ali prije svega pjesmama kao kratkim, liričnim sondama u um i duh čovjeka koji vidi ili se trudi vidjeti “predivan san” (u naslovnoj i u pjesmi “A Robin or a Wren”) u onome što živi čak i “kad svijet se raspada” (“Save It for Me”). Čovjeka pomirenog sa svojim talentom pisanja pjesama u smislu da svoj kreativni proces može ogoliti do kraja i utkati ga teksturu samih pjesama (usporedo s albumom, Tweedy je objavio i knjigu znakovita naslova “How to Write One Song”, i u konkretnim riječima ponudivši uvid u svoj stvaralački um).

“Love is the King” nastao je, dakle, čisto kao proizvod lanjskog lockdowna, ali iako su ga te okolnosti presudno obojile i nijansirale, s njime nismo dobili zbirku pjesama velikih osobnih istina, grandioznih riječi i intimnih mudrosti ili, ne daj Bože, self-help recepata i(li) svakidašnjih jadikovki. Ne, Tweedyjeva zbirka pjesama svjedoči svoga autora kao nepretencioznog glazbenika “u najboljim godinama”, onima kad jasno zna gdje su mu oslonci i utočište a da ih nema potrebu reklamirati kao savjet ili okvir. Ljubav je pritom, kako, uostalom, naslov i sugerira, ključno vezivno tkivo, ishodište i odredište, sekularizirano (Tweedy nikad nije iskazivao sklonost religioznosti, pa i prigrljeni judaizam vidi prvenstveno kao kulturološko područje), ali ne i zatvoreno prema transcendentalnome. Tako mu je teško zamjeriti na prvu patetične, ali u upornijem ključu zapravo donekle i samooptužujuće, a nadasve duboko ljubavne stihove poput “Nisam nikad bio jedan od onih koji je žudio vjerovati u teško vidljivoga boga, ali uz nju nalazim boga kojeg čak i ja mogu vidjeti” (“Even I Can See”), osobito kad koju pjesmu kasnije u ležernom tonu spomene “suze u očima za koje se moli da ih nitko ne vidi”.

Možda je najogledniji primjerak Tweedyjeve recentne poetike divna “mala” pjesma “Save It for Me” u kojoj dijeli s nama uvjerenje kako postoji razlog za sve: “Svjetlo ostavljeno u praznoj sobi, takva ljubav može biti, to može biti sve što ljubav može biti.” Kad slušate te stihove nad lakoprohodnom, toplom glazbom prožetom country-rockom jednog oca i njegovih sinova, ništa od toga nećete čuti kao izjavu, već prije kao lirske vinjete, pripovijedanje u molu, plahe koliko i zrele stihove: plahe dok se ustručavaju biti molitve, zrele dok trijumfiraju nad niskim strastima i robusnim strahovima kakvima obiluje suvremeno američko, ali i ne samo američko društvo. “Love is the King” posredno, naime, govori i o današnjoj Americi, ali odavno je Tweedy naučio da politici nema mnogo mjesta u njegovoj poetici; Amerika je ovdje prepoznatljivo, ali i ne nužno jedino poprište “radnje”, papir na kojem su se ove pjesme razvile u verse i note. Da bi posvjedočile da je ljubav kraljevskoga roda, da vlada povezujući, da ljubi ne tražeći. Da omogućuje iskreno reći bližnjemu “kad god me trebaš, bit ću tu”, kao u zaključnoj pjesmi “Half-Asleep”.

“Love is the King” Jeffa Tweedyja mali je album koji je baš u toj svojoj malenosti sposoban govoriti iskrenije i neposrednije od mnogih rječitijih i većih zbirki. A to je jedno od sad već davno dosegnutih postignuća ovog iznimno talentiranog autora, jednog od onih koji je na vrijeme shvatio da se ne mora dokazivati da bi gurao naprijed. Zato mu ovaj album može biti predah između dva albuma matičnog benda, a može biti i samo svoj mali svijet posve neovisan o Wilcovoj priči i kreativnoj dinamici. Može ga se gledati kao proizvod male radionice u vrijeme lockdowna, ali i kao najuvjerljiviji, najobuhvatniji prilog onom uvjerenju da postoji razlog za sve, natuknutom u spomenutoj “Save It for Me”.