Silkroad Ensemble – “American Railroad” (Nonesuch Records, 2024.)

Izjavivši nedavno kako ona nije netko poput Boba Dylana, američka glazbenica Rhiannon Giddens svoju je tvrdnju potkrijepila uvjerenjem kako jednostavno nije umjetnica koja će progovarati o onome što se događa trenutno u svijetu, odnosno, kako je iznad svega zanimaju događaji i narativi iz prošlosti. I uistinu, osvrnemo li se na njezin impozantan opus, koji ne uključuje samo samostalnu karijeru, već i rad u folk-sastavu Carolina Chocolate Drops te cijelom nizu bendova i projekata, više će nego očita biti prisutnost povijesti u glazbi koju ova prekrasna, izuzetno talentirana glazbenica iz Sjeverne Karoline stvara i svira već preko dva desetljeća. Povijest i kao tema i kao duh, kao zvuk i kao širi kontekst. Bez treniranja mitomanije ili tendecioznog revizionizma, bez manirizma i bez samodopadnosti, bez kalkulacije. Glazba Rhiannon Giddens – vjerojatno se ponavljam, jer o njoj sam pisao kad god sam imao prigode – zvonki je primjer ljepote u glazbi, ljepote postignute u čistoj, neiskvarenoj odanosti notama u punoći duge vremenske crte…

U prošlosti, da, jer ta povijest koja toliko zaokuplja ovu glazbenicu s opernom diplomom nije puki zbir događaja, tragedija i nepravdi, ratova i pobuna, pobjeda i poraza, patnji i suza, već po sadašnjost definirajući narativ, tapiserija s bezbroj detalja na čijim se šavovima istkao svijet kakvog poznajemo. U njezinu slučaju, Amerika koju poznaje i živi, Amerika sa svim svojim proturječjima i razdorima, bogatstvima i ljepotama, a ponajviše Amerika kao živi, iznimno bogat i heterogen glazbeni jezik, čijim narječjima Rhiannon barata kao da joj je svaki materinji. I eto, dakle, izvorišta ljepote koju kao pojam spominjem svaki put kad pričam, pišem ili razmišljam o glazbi Rhiannon Giddens. Eto objašnjenja zašto, kada slušam njezinu glazbu, bilo da je riječ o obradama, bilo da su u pitanju originali, bilo da govorimo o čistokrvnoj folk glazbi ili smo usredotočeni na suvremenije forme, imam osjećaj da sve to djeluje tako jednostavno, tako lako ostvarivo, kao da se podrazumijeva i dolazi samo od sebe, neovisno o snazi ičijega talenta.

Jer Rhiannon baštini glazbu – napose američku, u svoj njezinoj multietničkoj ukupnosti – na posebno nježan način: kao, uostalom, i već spomenuti Dylan, samo drukčijim kistom, zadržavši se i tematski posve u prošlosti, do detalja iščitavajući otiske te prošlosti na današnjici. Čak dva još aktualna albuma, u čije je pore utkala ključne sastojke, svaki na svoj način to svjedoče, jasnije i direktnije čak i od samostalnih joj zbirki.

“American Railroad”, objavljen još pred kraj prošle godine, realiziran je u okviru glazbeno-scenskog kolektiva Silkroad Ensemble, čijeg je osnivača, kinesko-francusko-američkog glazbenika Yo-Yo Maa na mjestu umjetničkog direktora prije pet godina zamijenila upravo Rhiannon Giddens. Kolektiv osnovan da gradi mostove među kulturama i tradicijama, kao što mu i sam naziv fino sugerira – Put svile kao istoznačnica za razmjenu ideja i dobara između Istoka i Zapada – sada se, pod Rhiannoninim ravnanjem, pokazao sjajnim okvirem za glazbenu posvetu šestogodišnjoj gradnji američke transkontinentalne željeznice, dovršenoj 1869. Pruga od Iowe do Kalifornije 3069 kilometara je duga, znojem i suzama brojnih imigranata zaposlenih na njezinoj izgradnji natopljena kičma razvoja američkog gospodarstva, ali i kulturnog identiteta te kao takva sinonim za cijeli niz društveno-kulturnih američkih toponima, no Rhiannon i društvo odlučilo je odati počast upravo svim onim bezimenim licima i dušama čiji su žuljevi i znoj utisnuli tračnice na surovu zemlju i koji su svojim etnički heterogenim sastavom personificirali identitetsko i kulturološko bogatstvo američke nacije.

Moglo bi se reći, pretenciozna zamisao, ali “American Railroad” prije svega je ekspresija glazbenog užitka, proslave glazbe kao univerzalnog jezika sposobnog evocirati cijele svjetove i epohe te – najvažnije – odraziti sve to na bjanko plohu sadašnjosti. Iako cijeli projekt ne obuhvaća samo album, već i scenski događaj te podcast, posrijedi je zaista glazbena fešta, pažljivo i pametno osmišljena, trudom i snagom talen(a)ta realizirana i gotovo enciklopediološki zaokružena. Pri čemu se pazilo da sva lica i boje sudbina isprepletenih s američkom željeznicom – od brojnih kineskih i japanskih imigranata do Iraca, afroameričke zajednice te, naposljetku, i američkih domorodačkih naroda – budu utkane u šaroliku glazbenu tapiseriju.

Kratki uvod “Invocation”, u kojem je puhanjem u školjkin rog evocirano pištanje vlaka, uvodi nas u kontekst vremena i prostora samom temom, ali i korištenjem tog starog, primitivnog instrumenta koji se doima poput poveznice svih kultura koje će poprište radnje samog albuma obuhvatiti. Tu doista ulazimo i u svojevrstan filmski događaj, gdje svi ovi sjajni glazbenici pod ravnanjem Rhiannon Giddens pripovijedaju prije svega jezikom nota. Narodne pjesme “Swannanoa Tunnel” i “Steel-Driving Man”, sjedinjene u jedan stavak, pritom upečatljivo započinju pripovijedanje suočavajući nas sa sudbinama crnačkih zatvorenika angažiranih u opasnim poslovima probijanja tunela. Glazba nalik udaranju malja odzvanja i tugom (koju donosi sama tematika) i radošću (muziciranja), pozivajući nas da uživamo u glazbi, ali i da osjetimo duhove koji su nadahnuli te note. Note oslikane instrumentima poput bendža, indijske table, japanske flaute, kineske lutnje i suone, ručnih bubnjeva, čela, violine, harmonike, gitare, pa da ne nabrajam dalje…

Da vas izraz fešta ne bi obmanuo, “American Railroad” nije lako glazbeno štivo, ali je izneseno s lakoćom izuzetnog talenta i glazbene vizije; nije ni osobito radosna glazba, ali odzvanja glazben(ičk)om radošću, zahvalnošću na notama prenesenim iz jednog težeg, okrutnijeg vremena u ovo današnje, nastalo na tim korijenima; nećete ni zaplesati na ovu glazbu, ali će vas pomicati na sve druge zamislive načine. Baš kako to istinski lijepa glazba – lijepa u srži, u svojoj biti i tkanju – čini, neovisno o površinskim slojevima i tonalitetima. Jer, pripovijeda li Silkroad Ensemble o strahovima kineskih majki i supruga za njihove sinove i muževe na gradilištu pruge (u “Rainy Day”), o angažmanu japanske imigrantske zajednice (u “Tamping Song”), o ženi u šetnji uz tračnice, praćenoj generacijama lutalica onemogućenih da koriste željeznicu u čijim su temeljima ostavili svoj znoj i suze (“Have You Seen My Man?”) ili o tenzijama između katolika i protestanata među irskim radnicima (“Far Down Far”), glazba teče poput najljepšeg slapa, snimljena uživo (da, bez studijskih ušminkavanja), vodeći nas nevjerojatnom toplinom i zanosom prema predivnoj završnici u suzvučju gospela, “O Shout!”, kao refleksiji načina kojim su američki robovi desetljećima održavali svoju nadu i vjeru, ljubav i zajedništvo. Refleksiji glazbe koja je, uostalom, udarila temelje onome što danas nazivamo američkom glazbom.

Rhiannon Giddens & Justin Robinson – “What Did the Blackbird Say to the Crow” (Nonesuch Records, 2025.)

A ako je “American Railroad” remek-djelo širokopojasnog duhovnog okvira, drugi, nešto noviji recentni album s Rhiannon Giddens kao ključnim sudionikom, “What Did the Blackbird Say to the Crow”, manje je ambiciozno, ali ništa manje kulturološki važno i poviješću bogato djelo. Realiziravši ga s negdašnjim kolegom iz benda Carolina Chocolate Drops, violinistom Justinom Robinsonom, Rhiannon Giddens je kroz osamnaest kratkih skladbi odala počast svojoj rodnoj Sjevernoj Karolini. Pritom su, prateći zov iz samih temelja svojih glazbenih nadahnuća, poticaj potražili u ostavštinama sjevernokarolinških glazbenih legendi Joea Thompsona i Ette Baker. I ne samo u ostavštini, već su posjetili i njihove domove te ondje, u dvorištima, pod otvorenim nebom, uživo snimili pjesme koje na najneposredniji način slave i baštine crnačku glazbu ove američke savezne države.

Glazba na “What Did the Blackbird Say to the Crow” ogoljena je, dakle, do same biti, svedena na Robinsonovu violinu i Rhiannonin bendžo u razigranoj međuigri. Neke pjesme datiraju još iz doba prije građanskog rata te su u cjelini uistinu povijest oživljena za jednu zaista dirljivu prigodu. No, kao i uvijek dosad kad je u pitanju Rhiannon Giddens (i cijelo društvo iz benda Carolina Chocolate Drops), u pitanju nije puko uprizorenje, folklorni događaj za potrebe kakve turističke promocije, već glazba u svojoj punini, glazba kao ekspresija pune stvaralačke slobode. Rhiannon i Justin, okrenuti jedno drugome sa svojim instrumentima u ambijentu voljenog im zavičaja – voljenog u svoj mu povijesnoj ukupnosti – nisu tu ni da nam daju puku kopiju niti da iznova izmisle glazbu koja je suoblikovala američku glazbu; njihova je misija daleko intuitivnija, neposrednija i u duhu slobodnija od toga.

“Htjeli smo ponuditi drukčiji album, poput šetnje po šljunku i prašini dok drugim pravcem juri stampedo”, poručila je Rhiannon Giddens, istaknuvši pravu bit ove zbirke: “Ovo je podsjetnik da postoji drukčiji način, da postoji glazba stvorena naprosto da zajednica u njoj uživa i da uz nju pleše”. Glazba na albumu “What Did the Blackbird Say to the Crow”, sonda u prošlost koliko i dašak svježine, upravo jest to, poput melema u vrijeme metastaziranog konzumerizma.