Gibonni – “Mirakul” (Dallas Records, 2001. / 2025.)

U nepunih godinu dana dobili smo na ovim stranicama, evo, i treću prigodu za druženje sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem, iako glazbenik nije snimio novi album još od 2021. Već odavno naše prvo kantautorsko ime, s potpisom na impozantnom opusu premreženom instantnim pop(rock) klasicima suvremene hrvatske glazbe, ovaj dobitnik preko četrdeset Porina zadnjih desetljeća zaista ne požuruje svoje kreativne mehanizme. U ovom tisućljeću objavljujući albume otprilike svakih pet godina (uz jedan izlet na engleskom jeziku), Gibonni je u suglasju sa svojim stvaralačkim instinktom savršeno spojio dalmatinsko pomalo s umjetničkom poniznošću, upregnuvši predanim radom stvoren autoritet u misiju stvaranja autentične, diskografskih diktata oslobođene poetike. Zato je svaki novi album u ovih dvadesetak godina u pravilu bio događaj veći od pukog glazbenog noviteta, bez da je ijedan od njih svoju reputaciju podebljavao pretencioznošću ili bilo kakvom vrstom nametljivosti.

Da, iako je, usuglasimo li sve parametre, danas svakako naš najveći kantautor, ujedno i miljenik vrlo širog slušateljskog bazena, ne bez pokrića cijenjen s obje strane glazbenog mainstreama, Gibonni se sve vrijeme tvrdoglavo kreće u istom rukavcu određenom ljubavnom tematikom kao stalnim nepresušnim izvorom priča, tema i motiva s jedne i na mekim srastanjima rocka i popa hranjenim glazbenim senzibilitetom s okusom mora i s okusom soli s druge strane, pravac mijenjajući vrlo promišljenim, kratkim pomacima kormila, uvijek u skladu s potrebama konkretne pjesme, odnosno, njezinim trenutkom. Zato je danas, sa slatke distance, poseban užitak promatrati, odnosno, slušati takav glazbeni jezik, pratiti kako su “Sa mnom ili bez mene” ili “Cijele noći molio sam nebo” dobivale svoje nastavke u “Dobrim judima” ili “Zlatnim godinama”, pa onda sve mlađe i savršenije sestre u “Temperi”, “Divjem cvitu” ili “Libru”, da bi niska klasika dobila krunu u bezvremenskim ljepotama “Udice” i “Drva”. I zato je, našavši negdje usput taj fini, po vlastitom instinktu opipan balans lakoglazbenih nota i kompleksnijih receptura, uspio doprijeti do tako širokog i raznolikog kruga ljudi, nudeći, uostalom, lako prepoznatljive emocije i teme bez da ih iznevjeri u samom notnom pismu.

Što nas dovodi do ova tri recentna povoda da Gibonnijevo ime izvučemo kao temu: iz svega navedenog, naime, vjerujem da je razvidno kako takav opus zavrjeđuje pristojan diskografski tretman, što u svjetlu trendova zadnjih godina nužno nalaže dostojna izdanja na vinilu. Nakon prijelomnih albuma “Ruža vjetrova” i “Judi, zviri i beštimje“, došao je tako trenutak i da još jedan vrlo važan album u Gibonnijevoj stvaralačkoj skalinadi dobije svoju ploču. Štoviše, “Mirakul” ih je silom prilika dobio dvije, sugerirajući to prije svega svojom minutažom…

Nastajući u godinama koje doslovno uokviruju smjenu milenija, “Mirakul” je te 2001. predstavio Gibonnija u dotad najambicioznijem i najraskošnijem izdanju, baš kao da je taj ulazak u novo tisućljeće raspojasao sve one kreativne silnice (pa možda i hirove ili potajne izazove) koje je tada svježi potpisnik prijelomne mu zbirke “Judi, zviri i beštimje” do tog trenutka držao na uzici. Sam popis suradnika, odnosno, gostovanja – od bubnjara Manua Katchea i basista Pina Palladina (obojica poznati po radu s imenima poput Petera Gabriela i Stinga) preko pjevačkih doprinosa Talijana Gaetana Currerija, Uganđanina Geoffreyja Oryeme, klape Cambi i riječkih Putokaza do gitarističkih bravura Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića (a to su tek neka od imena) – sugerira kako je riječ o albumu širokog zamaha, a kad se u obzir uzmu i dionice pjevane na engleskom, talijanskom, francuskom i čak svahiliju, priča dobiva i pravu multikulturalnu dimenziju. Pa opet, kako sam već spomenuo, kad je Gibonni u pitanju, to ne znači niti je ikad značilo premoć forme nad sadržajem, koncepta nad samom radošću muziciranja, zanata nad kreativnom intuicijom, pa čak ni odmak od osnovnih matrica na kojima mu počiva kajdanka…

Mirakul od albuma, mogli bismo reći, Gibonnijev šesti studijski album na samom početku novoga tisućljeća kao da je na jednom mjestu htio sabrati sve što mu je potpisnik nosio na duši i srcu, u željama i snovima, zamahnuvši pritom i geografski duž cijelog Mediterana, a da je Dalmacija ostala to rebro iz koje će nastajati sve te verse i note. Nakon očitih pomaka u tkanju glazbene tapiserije na albumu “Judi, zviri i beštimje”, Gibonni je u “Mirakul” uložio dvije godine rada, čineći (ne)svjesno još veći korak: osim navedenih internacionalnih gostovanja i multijezičnih poetskih rješenja, u ovoj zbirci on kao da je poželio pomiriti različite preokupacije, i to putem evociranja različitih mediteranskih obala, u notama posjećujući malo sjever Afrike, malo Portugal i Španjolsku, a onda i Italiju i Francusku, sve do sredozemnog istoka, ostajući pritom lik iz dalmatinskog libra, u duhu i u tijelu.

Ovdje moram priznati da mi je u to vrijeme kad se pojavio, kao dvadesetineštogodišnjaku, “Mirakul” zvučao prepompozno, na prvu čak pretenciozno. No, ispostavilo se da je to bilo pitanje trenutne vizure i osobnog mi sentimenta koji je tada u svim tim gostujućim vokalima i jezicima, kao i u glazbenim slojevima čuo prije svega viškove. S ove distance, a sada i povodom reizdanja na vinilu, “Mirakul” se kristalno jasno otkriva kao za Gibonnija i tipičan i logičan, nužan i potreban korak, nužan da mu definira daljnju navigaciju. Pa u gostovanjima više ne vidim niti čujem viškove, već radost druženja u glazbi, a u slojevima glazbenih tekstura otvorenost širim horizontima, sve u potrazi za srodnim dušama i obalama. “Mirakul” to jest – zbirka šarenih perli na dar, slikovnica koja svakom svojom bojom slavi mirakul života, ne stideći se tih svojih apetita.

“Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć: oprosti” iz uvodne pjesme “Oprosti” pritom kao da lebdi nad svim ostalim joj sestrama s kojima čini album: jednostavnost te “istine” čini ove pripovijesti i tužnijima i radosnijima, baš kako sam stih djeluje. Jer, samo to priznanje kao i zaključak da je u oprostu sadržan jedan od temelja same Ljubavi, efektno ponovljeno i u epilogu albuma, u klapskoj verziji iste pjesme, Gibonnijevoj mediteranskoj odiseji daje onu ključnu boju (neki bi rekli, emociju) kroz koju možemo proživljavati libre od dugova u kojima su pjesme poput “Tajna vještina”, “Kad mi nebo bude dom” i “Svi moji punti kad se zbroje” možda najljepši primjerci minimalističnijeg dijela autorove poetike. Zaista, iako su raskošne stilizacije “Oprosti”, “Libra” i “Mirakula” očito bile potrebne i Gibonniju kao autoru i samom albumu kao širok stilsko-tematski okvir, upravo se u prethodno spomenutom trolistu teksturama tanjih pjesama u punini očitovalo glazbeno umijeće i rafinirana emocionalnost njegova rukopisa.

Upravo u tom ključu mogu objasniti i vlastitu svojevremenu zadršku spram onoga što je “Mirakul” prije gotovo kvarat stoljeća unio u Gibin iskaz: on je najuvjerljiviji, u rukopisu najslobodniji i u svom finom osjećaju za melodiju najkonkretniji u minimalističnijim pjesmama, ondje gdje nema premaza nastalih iz razloga širih od same pjesme. Zato bih i danas rado čuo naslovnu pjesmu albuma u “pročišćenijem” aranžmanu, možda čak akustičnom, kao što nam je bonus materijal na D-strani vinila dao prigodu čuti “Ne odustajem” bez ionako nepotrebne dionice na talijanskom. A zato i bolno aktualni (zapravo trajno aktualni) stihovi “Upoznat ćeš slobodu kao vijest iz novine i sve što ljudi čine u njeno ime a protiv nje; pobrkani lonci čine svijet, kume moj” kao uvod u intimističnu “Kad mi nebo bude dom” zvuče još moćnije i s ostatkom pjesme sljubljenije nego što bi zvučali u nekom raskošnijem aranžmanu. Bogu hvala, ljudi koji su združenim snagama radili ovaj album – uz Gibonnija, producent, aranžer i meštar od nekoliko instrumenata Nikša Bratoš, ali i violinist Marko Ramljak, zaslužan za instrumentalnu minijaturu “Ono nešto” – to znaju i bez mojih zaključaka…

U konačnici, ono što “Mirakul” kao album, sa svim mu raskošima i nazovi-viškovima, najbolje opisuje i čini ga nevjerojatno mladim i toliko godina nakon pojavljivanja, sinergija je njegovih glazbenika, podređivanje svih imena koja su na njemu radila samim pjesmama, izostanak bilo kakvog manirizma ili isticanja (čak se i prepoznatljiva gitara Vlatka Stefanovskog, kao ključni sastojak zvučne slike albuma “Judi, zviri i beštimje”, ovdje posve utopila u glazbenim tapiserijama), što je kreativnim automatizmom onemogućilo bilo kakve stranputice koje bi višeslojnost odvele u pretencioznost i samodopadnost. Da, sa svim svojim inventarom, s cijelom svojom paletom stilskih i instrumentalnih rješenja i dugim popisom protagonista, “Mirakul” je album slobodan u svom pjevu, prozračan i kad je ovijen koprenama u nekoliko slojeva te raskošan prije svega u svojoj melodioznosti. Pa i svevremen, jer to pokazuju ove dvadeset četiri godine koliko dijeli izvorno izdanje od ovog najnovijeg na vinilu. Tkan ljubavlju prema versama i notama, kao i vjerom da one zaista lebde nad granicama objedinjujući podneblja, rječito opisujući glazbeni mirakul kao (i) duhovnu dimenziju.