Lucinda Williams – “World’s Gone Wrong” (Highway 20 Records, 2026.)

Mavis Staples – “Sad and Beautiful World” (Anti-, 2025.)

“Svijet je lijepo mjesto za kojeg vrijedi boriti se”, napisao je slavni američki književnik Ernest Hemingway, da bi tu istu rečenicu iz njegova romana “Kome zvono zvoni” u potresnoj završnici maestralnog filma “Sedam” citirao lik detektiva kojeg je odglumio Morgan Freeman, davši joj prošireni kontekst, pa i svevremenost. I dok u filmskom remek-djelu, ranjen okrutnim događajima kojima je svjedočio, Freemanov detektiv Somerset dodaje da se slaže tek s drugim dijelom citata, zanimljiva vremena u kojima živimo kao da nas testiraju gotovo pa na dnevnoj bazi, tjerajući nas da propitkujemo baš tu, naoko posve jednostavnu, logičnu misao kroz obje joj sastavnice (tragično ironičnim slijedom, napisanu od strane čovjeka koji je dvadesetak godina poslije život okončao samoubojstvom). A područje na kojem je – izuzmemo li, naravno, prostor molitve – možemo najdublje zaorati i, vjerujem, stalno podebljavati njezine postulate, stvaralački je čin: kreativnost, odnosno, umjetnost naše je najčistije, najpouzdanije sredstvo za pronalaženje ljepote i nade u svijetu u kojem živimo.

Zanimljivost današnjice pred očima nam se ogleda u iznimno nesigurnom ozračju sukoba koji poprimaju sve ozbiljnije i dalekosežnije razmjere, bilo da se radi o ratovima, čiji koordinatni sustav u valovima prijeti eskalacijom globalnih razmjera, bilo da se radi o društveno-ideološkim sukobljavanjima koja iz dana u dan poprimaju sve jasnije konture rovovskih bitaka sposobnih razarati društva iznutra, ili pak naprosto o relativizmu kao trajno nagrizajućem procesu koji prirodno nema svoga kraja ni kreativnog cilja. Pa kad nam je Bog, kao u onoj poslovici, već dao da živimo u zanimljivim vremenima, logično je da na polju umjetnosti niču artikulirani odgovori na sve te društvene i civilizacijske izazove, a kad je glazba u pitanju, i to konkretno američko društvo kao svojevrsna sinteza mnogo toga što je oblikovalo svijet kojeg poznajemo, za ovu prigodu izdvojio bih dva iznimno zanimljiva i važna glasa, koje, uz isti (ljepši) spol i isto (američko) podneblje, povezuje konzistentnost temeljena na autentičnosti i dugovječnosti. A Lucinda Williams kao, usudim se reći, prva dama americane i Mavis Staples kao neumorni glas duhovn(ij)e sfere glazbene Amerike i danas, desetljećima daleko od svojih mladenačkih početaka, zvuče snažno i mlado, glasno na potkožnoj razini. Bitno.

Put kojeg je u glazbenom, odnosno, stvaralačkom smislu prošla Lucinda Williams, počevši od ranih, slabo zapaženih, ali iznimno pismenih i glazbeno elokventnih tradicionalističkih albuma sa smjene sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, preko briljantnih, profilirajućih joj zbirki iz osamdesetih i devedesetih, pa sve do statusa neupitne autorske veličine i hodajuće enciklopedije americane, obilježili su strpljivost i predanost, koliko i stalna, zdrava veza s tradicijom s jedne i društvenim present tenseom s druge strane. Baš kao, primjerice, u slučaju Boba Dylana, ali odavno je ova dama s američkog Juga prerasla bilo kakve naljepnice koje bi je uspoređivale s drugima: njezina remek-djela, poput ranih “Lucinda Williams” i “Car Wheels on a Gravel Road” ili poznijeg, dvosveščanog “Down Where the Spirit Meets the Bone” govore jezikom brušenog talenta, uvijek jasno pozicioniranog u vremenu i prostoru, a istodobno, u suzvučjima bluesa, countryja, pa i soula i gospela, okrenutog svevremenosti, onako kako istinska umjetnost intuitivno djeluje i zrači. A intuicija i  kreativna autentičnost Lucindu Williams su i nakon prije šest godina pretrpljenog moždanog udara, koji je, na žalost, ostavio trajnije posljedice, pogurale prema novom, šesnaestom albumu indikativna naslova “World’s Gone Wrong”.

Potaknuta, naime, turbulencijama koje potresaju i mijenjaju američko društvo, a sve u širem kontekstu prethodno spomenutih zanimljivih vremena obilježenih sukobima na vojnim i na ideološkim bojištima, 73-ogodišnja američka kantautorica snimila je album koji će na prvu udariti kao ljutita reakcija, ali koji neće ni na trenutak prerasti u puko mahanje zastavama ili poziv na revoluciju, čak ni u gnjev. Uostalom, Lucinda Williams nije nikada ni bila zainteresirana za rovovska pozicioniranja, još manje za pozersku rebeliju svojstvenu konfekcijskom dijelu rock-idioma. Zato ona odmah na početku, u naslovnoj pjesmi, kroz priču o tipičnom američkom paru iz radničke klase suočenom s nesigurnošću i izazovima suvremenog svagdana, te kroz taj refren u kojem “svi znaju da je svijet krenuo po zlu”, prije svega želi provući poruku, odnosno, naznaku nade. Jer, bez nade, zlo je odnijelo pobjedu bez da se šporkalo bitkom, što Lucinda Williams jako dobro znade i provlači kroz svoj opus od samih početaka. A uz nadu obavezno ide i suosjećanje, odnosno, potreba za povezivanjem. Zato par iz njezine pjesme, kao i svi likovi još tamo od eponimnog albuma iz 1988., put prema nečem boljem, prema tračcima svjetla i svemu što je onkraj tmurnih oblaka današnjice, vidi kroz ustrajanje u suživotu, u ljubavi i brizi jednih za druge, na što suptilno aludira i kopčom na svom remenu, jasno vidljivom na naslovnici albuma, a na kojoj (kao autocitat pjesme s albuma “Essence”) piše  – pomiri se s Bogom.

Pjesma koja na možda najljepši način elaborira autorski pristup svoje potpisnice (nimalo slučajno njoj osobno najdraža na albumu) countryjem je nijansirana balada “Low Life”, gotovo pa filmska vinjeta iz jednog njuorlinškog bara sa starinskim jukeboxom i dobrim koktelima, gdje je večer u takvom okružju upravo ono što protagonistici pjesme treba u svijetu koji sve više traži i nudi, a sve manje uistinu hrani dušu. Takav odabir nije puka skromnost ili pomirenje sa sudbinom, već plod elementarne poniznosti, a samim time i prst u oko modernog Kiklopa. A da je spremna i prozvati, Lucinda Williams pokazuje u blues-rokerskoj “How Much Did You Get for Your Soul?”, koja će podsjetiti na slavnu Dylanovu “Masters of War”: “Prodao si jednu stvar koju ti je Bog dao jer si pomislio da će te to učiniti bogatim; ti nisi ništa doli bezvrijedni prevarant, sve je bila navlakuša u najstarijoj priči ikad ispričanoj“, riječi su koje svode stvari na golu bit, a koje autorica dalje u pjesmi povezuje s Evanđeljem po Mateju, odnosno, pitanjem što čovjeku vrijedi zadobiti cijeli svijet ako će pritom izgubiti dušu. Sličan ton ima i još jedna sjajna blues-rock pjesma, “Black Tears”, u kojem se dotiče rasizma (opet uz biblijske motive, poput Pomirilišta), da bi “Punchline” otvorila ono trajno aktualno, teško pitanje zašto Bog dopušta patnju i nasilje među svojom djecom.

Iako, koliko je javno poznato, Lucinda Williams ne pripada, bar ne deklarativno, nijednoj od kršćanskih denominacija, kao i na prijašnjim albumima, i na “World’s Gone Wrong” snažno je naglašen upravo kršćanski duhovni okvir unutar kojeg ona sagledava problematiku grijehom ranjenog svijeta, u patnji traži smisao, a beznađe ne vidi kao opciju. Ovdje to na posebno lijep način podcrtavaju suradnje s kolegicama poput Brittney Spencer (u naslovnoj pjesmi i u “Something’s Gotta Give”) i Nore Jones (u predivnoj zaključnoj “We Came Too Far to Turn Around”, koja se melodijom doima poput kršćanskog himna), koje naglašavaju povezanost i zajednicu kao nutritivan duhovni čimbenik, kao i posezanje za opusom Boba Marleyja, odnosno, njegovom “So Much Trouble in the World”, koja albumu daje dodatnu notu vezivanja s tradicijom ne samo za slobodom i pravičnošću žeđajuće glazbe, već i glazbene baštine općenito. I upravo ta obrada povezuje nas s drugim albumom na kojeg vam ovom prigodom želim skrenuti pozornost, jer se Lucindi tu za mikrofonom pridružila Mavis Staples, još jedan već dugovječni glas iz srca americane…

A Mavis Staples jedan je od najprepoznatljivijih i najiskrenijih glasova jedne tiše Amerike, glas iznikao iz samih korijena te zemlje i njezine kulture. Danas osamdesetšestogodišnja glazbenica s dugom pjesmaricom ispisanom notama gospela, soula i R’n’B-ja, s dugogodišnjim društvenim angažmanom koji seže još iz vremena kad je stupala rame uz rame s vlč. Martinom Lutherom Kingom, pred kraj prošle godine objavila je album “Sad and Beautiful World”, sastavljen gotovo isključivo od obrada pjesama u kojima je, baš poput svojedobno Johnnyja Casha na poznim mu albumima snimljenima za American Recordings, pronašla niti koje je mogla utkati u nešto posve novo i svoje. Što znači, kroz njih još jednom zapjevati o potrebi za ljubavlju, slobodom, pravičnošću i milošću kroz prizmu neugasive nade. Jer kad ova istinska glazbena diva svojim vremešnim, a opet tako mladim, bojom i snagom sugestivnim vokalom zapjeva o “tužnom, predivnom svijetu” (izvorno pjesma indie-rock sastava Sparklehouse), svaka od tih riječi savršeno upotpunjuje široku duhovnu sliku prostora i vremena u kojima, kakvi god oni bili, imamo blagoslov živjeti.

Koliko je Mavis uspjela pjesme autora i izvođača poput Kevina Morbyja, Gillian Welch, Franka Oceana, Leonarda Cohena, Curtisa Mayfielda ili Toma Waitsa učiniti svojima možda najzornije pokazuje obrada Waitsove pjesme “Chicago” s njegova još uvijek zadnjeg albuma “Bad as Me” iz 2011., a koju je u svojoj izvedbi preobrazila u priču o vlastitoj obitelji dok je nedugo prije njezina rođenja selila iz Mississippija u Chicago, davši stihovima poput “Sve što trebamo Gospodin će nam podariti, sve što želimo, ponijet ćemo sa sobom” sudbinsku notu. Cohenova epopeja “Anthem”, ovdje upola kraća, postala je pak skrušena molitva u kojoj besmrtni stih “Sve ima svoje pukotine, tako svjetlost može ući” zvuči baš kao instinktivna definicija nade, a u sličnom tonu obrađen je i klasik Jacka Rhodesa i Red Hayesa “Satisfied Mind”. Jedina originalna pjesma, napisana baš za ovaj album, “Human Mind”, koju su supotpisali kantautori Hozier i Allison Russell, snažan je dokument vjere u ovaj svijet sa svim njegovim strahotama i tragedijama (“Bože, blagoslovi ljudski um, nađi razlog, Gospode…“), ali istodobno i još jedno obraćanje vlastitoj obitelji (“Proživjela sam gubitke, tata; posljednja sam, tata, posljednja od nas; nije uvijek lako vjerovati, nedostaje mi moja obitelj, tata…“).

“Sad and Beautiful World” zbirka je pjesama predivnih ne samo zbog njihove izvorne ljepote ili kvalitete, već ovdje prije svega zbog izvedbe Mavis Staples, koja im daje dubinu i širinu, kako onu duhovnu – vjersku – tako i onu opipljiviju, čisto ljudsku. Brojna glazbena pratnja pritom svojom toplom svirkom nadograđuje impresivnu vokalnu izvedbu dodatno ističući crtu gospela koja se provlači kroz cijeli opus Mavis Staples. Kad je sam sadržaj i osnovna zamisao albuma ta da locira koenovske pukotine u zanimljivim vremenima u kojima živimo i da baci svjetlo nade na napaćeni svijet današnjice, makar na tren, makar kroz glazbu, ukupni je rezultat tim impresivniji. Da je svijet zaista predivno mjesto i da se zaista vrijedi boriti za njegovo očuvanje, ovaj album sugerira kako svojom genezom, tako i zvučnom slikom koja tu genezu na predivan način reflektira, time još jednom pojašnjavajući pravi smisao umjetnosti.