Nick Cave & The Bad Seeds – ‘Live God’ (Bad Seed Ltd. / PIAS, 2025.)

Na jednom od svojih programa, HRT nas je u ovu novu godinu uveo snimkom pariškog koncerta Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds, održanog u studenome 2024., otprilike mjesec dana nakon nastupa u zagrebačkoj Areni u sklopu iste, “Wild God” turneje. Koncertna snimka kao bilo koja druga, mogli bismo reći, baš kao i sam odabir no u ovom slučaju ne mogu ne pohvaliti upravo takav urednički izbor, i to ne samo zbog vlastitih mi, čisto subjektivnih afiniteta, pa čak ni zbog tog predivnog, veličanstvenog zagrebačkog koncerta, koliko zbog onog što se na toj recentnoj turneji ovog izuzetnog australskog glazbenika saželo pa eksplodiralo kao gotovo nadrealno, a svakako emocijama i duhovnim silnicama bogato iskustvo. Glazbeno, da, ali takvo da je glazba tek kanal, jezik koji je osobu na pozornici povezao s publikom na obostrano iscjeljujući, opipljivo dvosmjeran način, gdje se na toj istoj relaciji odvijaju procesi koji nadilaze puki smisao koncerta.

Svjedočim ovo ne samo kao dugogodišnji slušatelj i proučavatelj s pozamašnim brojem tekstova o njegovoj glazbi i knjigama, već i kao jedan od pripremljenih a ipak zatečenih jedinki u unisonom mnoštvu okupljenom u zagrebačkoj Areni pred Caveom i njegovim mini-orkestrom (slavni, trajno mijenjajući The Bad Seeds, potpomognuti na ovoj turneji i kvartetom gospel-pjevača), a usudim se reći i kao netko tko je u poetici autora klasika poput “From Her to Eternity”, “Tupelo” ili “The Ship Song” iščitavao jedan od najintenzivnijih, najturbulentnijih, ali i najpredvidljivijih kreativnih tretmana Čežnje, predosjećajući putanju i intenzitet toga duhovnog puta.

“Bog je razlog postojanja i razlog nepostojanja. On postoji unutar svoje prisutnosti i prisutan je unutar svoje odsutnosti. Bog je u pjesmama koje sviramo, i u tišini između njih. On je i u buci i u tišini svjetine. Kakva god to sila bila, kakva god energija, Bog za mene ostaje enigma – misterij pred kojim saginjem glavu – u štovanju, da, ali u najdubljoj zahvalnosti.” Caveove su to riječi koje je napisao u jednom od lanjskih priloga svojim javnim prepiskama s publikom, zapravo sa svijetom, na stranici Red Hand Files. Riječi koje je mogao izreći u bilo kojem trenutku svoga glazbenog puta (ili, u redu, možda bilo kojeg nakon raspuštanja sastava The Birthday Party u prvoj polovici osamdesetih), ali koje su tek sad, s bogatim, ali i patnjom natopljenim životnim i stvaralačkim iskustvom u svojim porama, proplamsale puninom svoga značenja, jasnije nego u vrijeme kad se s Bogom radije hrvao nego Ga ljubio, zvonkije nego u trenutcima kad je Gospodina više gledao kao fenomen nego Ga ljubio u otajstvima vlastite boli. Riječi koje je izgovorio napokon svjestan bljutavosti termina poput “duhovnosti”, odnosno, inferiornosti takvog koncepta naspram “religioznosti” (na predivan način obrazloženo u i na hrvatski prevedenoj knjizi “Vjera, nada i krvoproliće”) i koje duboko prožimaju njegov recentniji rad, pristup umjetnosti i same koncertne nastupe. Zato taj energetsko-duhovni naboj na nastupima u sklopu recentne turneje nije bio toliko iznenađenje koliko je bilo nemoguće predvidjeti nevjerojatan doseg tih pjesama, mahom novih, s friško objavljenog albuma “Wild God”, ali i dobro znanih starijih naslova, koje je ovakav Cave prenio s bine kao da nudi sve što na svijetu ima, prenoseći svoju bol i novopronađenu radost, razotkrivajući i dotad najskrivenije zakutke svoga duha, što potkrepljuje i vlastitim riječima: “Okupljamo se oko zajedničkog cilja. Ne samo bend, nego i publika, oko nečega što ujedinjuje i potiče kolektivni duh. Pritom se gubi i tvoje ja, imaš osjećaj da si ponesen nečim većim. Gdje danas možemo doživjeti takvo što izvan crkve?”

Zaista, zagrebački koncert u listopadu 2024. bio je nešto više od rock-spektakla, nadilazeći obje riječi u sintagmi: u izvedbi praktički svake pjesme u stalnom traženju – čak fizičkom – kontakta s publikom, u govoru tijela i, u konačnici, u svemu onom nevidljivom što se vraćalo iz prepune Arene na tu sjajnim glazbenicima popunjenu pozornicu, jasno se osjećao – pa i vidio – sav taj bolan put od devastirajućeg gubitka (smrt prvo 15-ogodišnjega sina Arthura, a zatim i starijeg, 31-godišnjega Jethra) do približavanja Bogu, do pronalaženja ne samo utjehe, već i smisla u povezanosti sa svijetom, sa zajednicom, koja u slučaju jednog glazbenika, osim obiteljskog kruga, podrazumijeva njegovu vjernu publiku. A ta publika, čak i kad ga možda ne razumije u potpunosti (što je možda oholo od mene za reći, ali naprosto mogu razumjeti zazor dijela njih od “prereligioznog” Cavea), uz bend koji ga, predvođen svestranim prijateljem mu i kreativnim suputnikom Warrenom Ellisom, prati kao udovi istoga tijela, predstavlja tog ključnog preostalog protagonista koncerata koji se baš u ovom dobu moralnog relativizma, društvene alijenizacije, političkog cinizma i ideološke hiperventilacije doimaju kao mjesta istinskih okupljanja i proslave svega onoga što nadilazi tjelesno i raspadljivo, što nametnute pseudovrijednosti odguruje gdje im je mjesto, bar na ta dva-tri sata.

Eto, zato ne mogu ne pozdraviti HRT-ov glazbeni izbor za novogodišnju noć (bar na trećem programu), kao što ushićeno mogu samo zaključiti kako diskografsko izdanje istoga spektakla, koje odnedavno krasi i police trgovina s glazbenim novitetima, predstavlja logičan slijed, ne samo svojevsrtan updgrade inače neprikosnovenog albuma “Wild God”, već i nužan dokument jedne tako intenzivne turneje, toliko različite od pop-konfekcije i kao takve nasušno potrebne u svijetu u kojem danas živimo. “Live God” kao presjek standardne set-liste (snimke dolaze s pariškog nastupa, onog istog kojeg smo mogli gledati prije desetak dana na HRT-u) pritom ne donosi samo uvid u tu sjajnu koncertnu energiju i duhovni naboj, već dokumentira svoga potpisnika u datom trenutku: Nick Cave se tijekom cijele karijere doimao poput neke verzije propovjednika, na Boga koncentriranog, ali s Njim ne i pomirenog, Čežnjom uznemirenog umjesto predanog joj pjesničkog galamdžiju, no ovdje konačno djeluje kao čovjek pomiren i s Bogom i s ljudima, glazbi i kroz glazbu ljudima predan kreativac koji se na razvalinama vlastite boli i patnje sastavio u dosad najsavršeniju (ali, naravno, ne i savršenu) verziju sebe.

I čak toliko ne nedostaje slika, jer se, primjerice, u najtišim dijelovima “Conversation” ili “I Need You” kroz muk u inače prepunoj dvorani zapravo čuju orkestrirane emocije, baš kao što se u onom glasnom ponavljanju “Stop!” u prvospomenutoj pjesmi očituje sva nemoć sivog svagdana pred transcendentnome, suzama pogonjena radost pronalaska smisla i izvora Čežnje. Jer se u slapovima gospela u završnici “Wild God” može napipati duhovna žudnja, baš kao što se u furioznim izvedbama starih favorita poput “From Her to Eternity”, “Red Right Hand” ili “Tupelo” očituje sva ona zauvijek nepripitomljena snaga zaslužna za tolika desetljeća na znojem poškropljenim pozornicama. Jer vas ništa, pa ni prisustvovanje istom takvom koncertu, ne može pripremiti na izvedbu “Into My Arms”, veličanstveno koliko i intimno sukobljavanje starog nevjerovanja s novootkrivenim vjerovanjem, gdje u zbornom pjevanju refrena možete čuti Caveove suze (a plakat ćete i vi, osim ako ste od kamena). I jer je završetak s gospelom obojenom “As the Waters Cover the Sea” (koju u Zagrebu nije izveo) s prizorom Krista koji “ustaje iz groba sa svojim dronjcima i ranama” da napaćenoj zemlji donese “mir i dobre vijesti” nešto najljepše što trenutno (rock) glazba na jednom koncertnom spektaklu može ponuditi, pozdrav s pozornice poput lijeka za dušu podjednako podijeljenog na samoj bini i među publikom. Sve je, dakle, tu, i bez slike, jer za glazbu i ne treba nužno ništa više od onoga što možete čuti…

A, na koncu, čut ćete tu ranjivost koju Cave smatra ključnom za duhovni i kreativni razvoj i bez koje je, kako kaže u knjizi “Vjera, nada i krvoproliće”, “zatvoren, rigidan i malen”. Ranjivost koju je i genijalni ruski redatelj Andrej Tarkovski prepoznavao kao pravu snagu i uvjet za kreativan rad. Ranjivost koja se na iskustvu patnje i gubitka probila kroz i inače prema njoj otvorene pjesme kakve je ovaj australski glazbenik nizao praktički od samih početaka, a koje su u svojim najmlađim sestrama s recentnog albuma “Wild God” dobile duhovnu nadgradnju i pojašnjenje. “Live God” na svojih stotinjak minuta (vinilno izdanje je iz tehničkih razloga nešto kraće) to jasno prenosi i ostavlja kao, da, glazbeni dokument, ali i kao ispruženu ruku svojoj braći i sestrama.