Krunoslav Lajtman – “Nokturno” (Menart, 2022)

Sandra Bagarić – “Kyrie Eleison – Hrvatske tradicionalne božićne pjesme” (Menart, 2022.)

Dva albuma koja naoko nemaju mnogo toga zajedničko nametnula su mi se ipak baš u paru kao izbor za prvu polovicu došašća, bar kad su u pitanju promišljanja kroz verse i note, a onda i kao preporuka svima vama koji ćete ta promišljanja možda pročitati. Dva albuma koja su netom objavljena, igrom slučaja, pod okriljem iste diskografske kuće, Menart, i koja u svom baštinjenju prije njih nastalih nota imaju bitno drugačije izvorišne kajdanke, ali koje krasi isti, u pristupu pedantni, stvaralački mudar, u namjeri predan i u izvedbi siguran koliko i iskren glazbeni(čki) duh.

Poveznice među glazbenim ostvarenjima, odnosno, među glazbenicima i kreativnim dušama općenito nije teško pronaći ako je riječ o umjetnicima sposobnima i upornima u gore navedenim segmentima stvaralaštva. No u ovom slučaju čak ne bih toliko isticao potpisnike albuma, koliko same sadržaje i tonove, boje kojima su ti sadržaji nijansirani i u cjelini realizirani. Jer, dvije na policama glazbenih trgovina još posve svježe zbirke multiinstrumentalista Krunoslava Lajtmana i operne pjevačice Sandre Bagarić prije svega su ljubavna pisma svojim izvorima, pjesmaricama u koje su zagrabili po neku novu vrijednost i revalorizaciju, a tek onda spomenici samim talentima koji su te albume iznjedrili.

Krunoslav Lajtman glazbeni je pedagog, poznat i priznat prije svega u rodnom Međimurju i u Varaždinu, ali i vrsni multiintrumentalist s talentom dokazanim na albumima “Tri kralja jahahu” (već po naslovu pogađate, zbirci božićnih pjesama, odsviranih u suradnji s kolegama Mirkom Švendom – Žigom i Tonijem Eterovićem) i lanjskom “Herbarija” (zbirka obrada međimurskih popevki, realizirana u suradnji sa sinom Martinom na klaviru). Njegov je tenor-saksofon na novom albumu “Nokturno” nježni prizivatelj glazbe koju je besmrtnom učinio veliki Oliver Dragojević, pri čemu se svome ocu, ponovno za klavirom, pridružio sin Martin, inače student jazz klavira u Grazu i zagrebačke Muzičke akademije. Nakon zavičajem nadahnute “Herbarije” još jedno, dakle, obiteljsko glazbeno druženje koje naglasak nesebično stavlja prije svega na izvorni duh pjesama kojima se obraća, koje preuzima i svojim ih jezikom prenosi dalje kao trajnu i neiscrpnu baštinu.

Snimljen u minimalističnom tonu, sa saksofonom u prvom planu i nježnim klavirom kao finim štimateljem ugođaja, “Nokturno” sa svojih tek osam pjesama, sve redom zimzelenih Oliverovih hitova iz raznih faza njegova stvaralaštva, od “Romance” do “Vridilo je”, ni na trenutak ne gubi fokus niti bježi u eksperiment, pa ni kakvu razumljivu, koliko god i nužno bespotrebnu razigranost. To je od prvih taktova “Broda u boci” jasno kao što je jasan sam temelj Lajtmanova pristupa, koji bi se mogao sažeti čak u onoj “manje je više”. Jer, tako malo ćete kvantitetom ili gustoćom ovdje čuti, a toliko mnogo možete dobiti ako se jednostavno prepustite toj glazbenoj jednostavnosti. Jednostavnosti izgrađenoj na razumijevanju i dubokom vrednovanju predložaka.

Mahom Runjićeve melodije (uz “dodatke” Remija Kazinotija s “Brodom u boci” i Lee Dekleva s “Vridilo je”) toliko su podatne i ljepotom univerzalne, toliko natopljene lakoćom stvaranja i toliko zarezane u kolektivno sjećanje (i obožavanje) da bi svaka nadogradnja, bilo kakvi ukrasi i dodatci gotovo automatizmom doveli bar do dojma samodopadnosti “prerađivača” koji bi se na takav koncept odlučio. Krunoslav Lajtman očito nije zainteresiran za takvo što; on sa svojim sinom tiho i znalački spretno uživa u glazbi koju oživljava, uživa u atmosferi koju postiže samom minimalističnom reinterpretacijom i bez recepture koju bi prodao kao “majstoriju” postiže sjajan rezultat – album koji je malen, gotovo sićušan svojim zamahom i ambicijom, a briljantan u svemu što evocira; album koji će poslužiti najčešće kao puka kulisa ili popunjavanje praznog hoda u zvučnoj slici bilo čijeg (svag)dana, ali i koji vas, poslušate li ga pozorno, zatvorenih očiju i otvorena duha, može odvesti daleko, taman toliko daleko da je istodobno i blizu s obzirom da vam je svijet glazbe koju prenosi blizak na najelementarnijim glazbenim razinama.

Sandra Bagarić, sopranistica širem krugu možda čak poznatija po svojim televizijskim angažmanima, na albumu “Kyrie Eleison – Hrvatske tradicionalne božićne pjesme“, kako i sam podnaslov sugerira, skupila je najpoznatije i najpjevanije božićne pjesme iz Lijepe naše, pri čemu se dade povući nekoliko poveznica s Lajtmanovim albumom. Naime, osim što je posrijedi ponovno poniranje u našu glazbenu baštinu (u ovom slučaju očito stariju i tradicionalniju), i na ovom se albumu pristup temeljio na izbjegavanju odvažnijih začina i dodataka, a da je istodobno ostvaren fin, slobodan fluid talenata upregnutih u njegovu realizaciju.

No čak prije svega toga, vrijedi istaknuti kako jedan ovakav božićni album predstavlja pravo osvježenje u (za ovo doba godine redovnim) salvama amerikaniziranih “blagdanskih” izdanja prepunih djedova (mrazova, božićnjaka i inih), snježnih pahuljica, zimskih čarolija, saonica i borića s višebojnim signalizacijama, odnosno, svime i svačime (i baš finim i lijepim) osim glavnim junakom božićne priče, slavljenikom i kraljem nad kraljevima. U redu, sve ove pjesme, od “Narodi nam se” preko “Veselje ti navješćujem” i “Tri kralja jahahu” do “Svim na zemlji”, već su toliko puta skupljene na jednome mjestu i imamo ih u raznim izvedbama i verzijama, ali nemamo li u možda još više – i to domaćih – izvedbi i “Rockin’ around Christmas Tree” ili “Jingle Bells”? Čini se tako da, osobito želimo li očuvati istinski, izvorni duh našeg (glazbenog) Božića, zapravo bilo kakva nova zbirka hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama može biti mnogo toga prije nego – višak. Osobito, ako im se pristupi izvan konfekcijskih manira i s konceptom koji će pomiriti inventivnost i dubok naklon prema izvornom materijalu…

Što se u zavidnoj mjeri izbalansiralo na “Kyrie Eleison – Hrvatske tradicionalne božićne pjesme”, gdje se Sandra Bagarić vokalno sjajno podredila odabranim, svima nam vrlo dobro znanim pjesmama, ne pobjegavši u “više” glazbene sfere, dok je okupljena ekipa glazbenika i predobro znanim notama uspjela udahnuti taman toliko svježine da album posjeduje posebnu atmosferu, kakva pomiruje tradicionalno i suvremeno. Deset odabranih pjesama, uz možda suvišni (a možda čak i ne) bonus s lounge-verzijama “Veselje ti navješćujem”, “Oj, djetešce moje drago” i “Radujte se, narodi” donosi nam fini žičani vez kojim se u nenametljivim potezima sljubljuju tradicija i finese suvremenosti, u omjerima i kombinacijama kakve naša glazbena kritika u američkim ili srodnim verzijama prigrljuje (i to, da se razumijemo, s pravom) praktički na prvu. A možda najbolji primjer nalazi se na samom početku albuma, u naslovnoj pjesmi koja na trenutke zvuči kao da ju je Sandra snimala s američkom ekipom iz Mercury Rev, ali što je – srećom – poslužilo više kao efektan uvod u ostatak albuma nego kao trajna receptura. Rekao bih, doduše, da je Vlado Kalember bio možda i  suvišan u inače neodoljivo toploj, zborskim glasovima obogaćenoj verziji mnogima omiljene “Radujte se, narodi”, kao i taj troetapni dodatak u tzv. lounge miksu koji bi bio možda efektniji i upotrebljiviji kao B-strana singlovima, mada ni ovdje, zahvaljujući tek blagim i duhu pjesama nesuprotstavljenim produkcijskim dodatcima, ne remeti ozračje albuma.

Ukoliko, dakle, i vi spadate među one pomalo zasićene novim glazbenim, sve naglašenije blagdanskim umjesto božićnim tradicijama, i ako ste poželjeli poslušati neku svježiju verziju besmrtnih “Kyrie Eleison”, “Veselje ti navješćujem”, “Tri kralja jahahu”, “U to vrijeme godišta”, “Narodi nam se”, “Djetešce nam se rodilo”, “Svim na zemlji”, “Veseli se, Majko Božja”, “Oj, djetešce moje drago” i “Radujte se, narodi”, novi album Sandre Bagarić sasvim je prikladan, štoviše odličan odabir za vas, čineći u paru s prethodno predstavljenim albumom Krunoslava Lajtmana više nego prikladan soundtrack za ovo tihom nadom i iščekujućom radošću obilježeno doba godine.