Lav XIV. postao je tijekom posjeta Francuskoj prvi papa koje je iskazao štovanje jednoj od najdragocjenijih francuskih relikvija: Svetoj tunici.

Sveta tunika, za koju se vjeruje da je haljina koju je Isus nosio tijekom svoje muke donesena je iz Argenteuila, gdje se čuva već više od 1200 godina. Izložena je tijekom Papinog molitvenog bdjenja s mladima na stadionu Stade de France na kojem se okupilo više od 80 000 ljudi.

Prema službenoj internetskoj stranici Svete tunike, koju održava bazilika Saint-Denis u Argenteuilu, duga tradicija drži da je ova bešavna, tkana vunena tunika zapravo donje rublje koje je Isus nosio na Posljednjoj večeri i koje je nastavio nositi tijekom cijele svoje muke. Ta ista tradicija govori da je upravo Sveta tunika ona haljina za koju su vojnici na Golgoti bacali kocku tijekom raspeća, čime se ispunilo proročanstvo da se Mesijina odjeća neće razderati (Matej 27,35; Ivan 19,23-24).

Tijekom godina nad Svetom tunikom provedena su znanstvena istraživanja koja ne isključuju njezinu autentičnost. Izrađena je od ovčje vune, gusto tkane na širokom tkalačkom stanu, obojena biljnom bojom te sadrži mikročestice pijeska i biljnog svijeta koje odgovaraju Palestini iz prvog stoljeća. Analiza crvenkastih mrlja na leđima tunike, provedena još 1892. godine, potvrdila je prisutnost ljudske krvi, za koju je 1986. utvrđeno da pripada rijetkoj krvnoj grupi AB – istoj onoj kakva se nalazi na Torinskom platnu. Analiza tragova DNK iz 2005. godine pokazala je da krv potječe od muškarca s Bliskog istoka.

Više nije bešavna

Kako piše Aleteia, Sveta tunika je u višestoljetnoj povijesti više puta bila skoro izgubljena. Kada su Normani napali Francusku u 9. stoljeću, redovnice su sakrile tuniku u samostanske zidine. Otkrivena je tek 200 godina kasnije, tijekom obnove ruševina koju su provodili redovnici iz Saint-Denisa. Opatija je opljačkana i spaljena 1411. godine, ali je Sveta tunika preživjela i postala središte hodočašća iz cijele srednjovjekovne Europe. Preživjela je i protestantsko zauzimanje Argenteuila od strane hugenota 1567. godine.

Tijekom Francuske revolucije samostan je ukinut, a Sveta tunika vraćena je župnoj crkvi. Župnik je, strahujući od konfiskacije crkvene imovine prije svog neizbježnog uhićenja, izrezao haljinu na mnogo dijelova. Neke je komade dao župljanima na čuvanje, a druge veće dijelove zakopao je u župnom vrtu. Kada je pušten na slobodu 1795. godine, pokušao je ponovno spojiti sve dijelove, no neki se više nisu mogli pronaći. Danas se, osim u Argenteuilu, jedan dio Svete tunike nalazi u Trieru u Njemačkoj.

Tijekom bdjenja s mladima papa Lav XIV. spomenuo je relikviju Kristove tunike i dijela Kristova križa koji su bili izloženi:

„U tom svjetlu, razmotrimo dvije relikvije pred nama: tuniku i križ. Jedna je oduzeta Kristu, druga mu je dana. Obje su znakovi njegove muke. Isusu je skinuta tunika kako bi nas odjenuo u bijelu haljinu, opranu “u krvi Jaganjčevoj” (Otk 7,14). Na taj način križ, koji je bio oruđe smrti, postaje znak nade. Stoga i tunika i križ predstavljaju nas kao Crkvu, rođenu iz Božjeg života darovanog svijetu. Dragi mladi, da biste rasli u svetosti i mijenjali naše društvo na bolje, budite radosni svjedoci ovog Evanđelja, radosne vijesti koja je sam Krist, naš Spasitelj: “Njemu čast i vlast vjekovječna. Amen” (1 Tim 6,16)“.