Johnny Cash – “Solitary Man” (American, 2000.); “The Man Comes Around” (American, 2000.); “My Mother’s Hymnbook” (American, 2003.); “A Hundred Highways” (American, 2006.); “Ain’t No Grave” (American, 2010.)

“Gospodar života bio je dobar prema meni. On mi daje dobro zdravlje i pomaže mi da nastavim raditi ono što volim. Dao mi je snage suočiti se s bolestima u prošlosti i pomogao mi je pobijediti ih usprkos porazima. Dao mi je život i radost tamo gdje su drugi vidjeli tek zaborav. Pružio mi je nove razloge za život. Nove dužnosti koje treba izvršiti i stare rane koje treba zaliječiti. Život i glazba idu dalje. Neka glazba zasvira.”

Riječi su to Johnnyja Casha koje je napisao za ovitak trećeg albuma za American Recordings, “American III: Solitary Man”, nove u nizu zbirki pjesama koje je u pozno doba života snimio s producentom Rickom Rubinom. Albuma kojem su pak prethodili nagomilani zdravstveni problemi kakvi bi većinu njegovih kolega trajno izgurali ne samo iz svijeta glazbe nego i javnosti općenito: astma, upala pluća, bolovi u čeljusti, želučane tegobe, stopala prepuna rana, nagluhost i djelomična sljepoća, a sve to još “začinjeno” brojnim pogrešnim dijagnozama (poput onih o Parkinsonovoj bolesti i Shy-Dragerovom sindromu). Sve navedeno, dobrim dijelom kao posljedica dugogodišnjeg uzimanja amfetamina i napornih turneja – zbog čega je Cash sve to i primao snažna duha, kao neku vrstu pokore – nije ga spriječilo da nastavi stvarati i gleda u budućnost kao nezamjenjivu, kao “stazu svjetlosti” koju “ne bi mijenjao ni za čiju drugu”, kako je pisao u istom tekstu na ovitku albuma kojeg, očito, usprkos svemu navedenome nije mogao ili smio ne snimiti.

“Solitary Man” je naznačio neke bitne promjene u njegovu radu. Prije svega, te 1999. turneje više nisu bile realna mogućnost, a narušeno zdravlje značajno je oslabilo i njegov prepoznatljiv, uvijek snažan, sugestivan glas. To se na albumu itekako osjeti, da, ali istodobno je upravo tako oslabljen glas postao nova snaga, pa, primjerice, obrada “I Won’t Back Down” Toma Pettyja u njegovoj izvedbi zvuči kao prkos i kao himna zdrava, čežnjom nošena duha. Iako su snimanja prekidali odlasci u bolnicu, cijeli album nevjerojatna je glazbena fešta primjerena svojoj vremešnoj zvijezdi u čijoj će predanosti i duhovno-stvaralačkoj snazi i nekoliko generacija mlađa publika i kritika prepoznati glas blizak sebi.

Narušeno zdravlje skrenulo je i fokus albuma s uobičajenih motiva o grešnosti i iskupljenju na samu smrtnost, na prolaznost života kojem je smrt – u to je Cash bio cijelim bićem uvjeren i u vjeri nepokolebljiv – tek prijelaz, vrata u vječnost. Kad tako u obradi klasika “That Lucky Old Sun” moli Gospoda da mu pošalje srebrni oblak da ga odvede u raj, da se ondje može poput “starog sretnika Sunca” tek valjati nebesima po cijeli dan, kroz njegov glas to zvuči poput radosne molbe posve pomirene s Božjom voljom. Obrada pak uspješnice “One” iz portfolija slavnih U2, kao i “The Mercy Seat” Nicka Cavea, u Cashovoj izvedbi dobivaju nove tonove – bez radikalnih zahvata u izvorni materijal, Johnny Cash ih pjeva kao svoje male budnice, prvu kao molitvu uvjetovanu samim trenutkom, a drugu kao tihi a gromki poklič koji stremi pomirenju.

Na snimanju su mu se pridružili i kolege, poput Toma Pettyja u obradi njegove “I Won’t Back Down” i u naslovnoj pjesmi pronađenoj u pjesmarici Neila Diamonda, zatim kantautorice Sheryl Crow u “Field of Diamonds” (koju je kao koautor prvi put snimio još 1986. za album “Heroes”), Willa Oldhama u baš njegovoj, sugestivnoj “I See a Darkness” ili pak legende countryja, Merlea Haggarda, koji mu se priključio na snimanju još jedne Cashove autorske pjesme iz osamdesetih, “I’m Leavin’ Now”. Ta gostovanja upravo zbog svih problema na koje su Cash i Rubin nailazili pri snimanju albuma djeluju ne samo ohrabrujuće, već i okrjepljujuće, baš kao svjedočanstvo stvaralačkih i duhovnih međuovisnosti ljudi koji ulaze u najširi krug jedne odane glazbene obitelji.

Nasljednik tog albuma nije dugo čekao na red: “American IV: The Man Comes Around” počeo je nastajati već po objavljivanju svoga prethodnika u listopadu 2000. Naslovna pjesma postala je pritom možda Cashova najambicioznija pjesma s obzirom da ju je pisao i nad njom se preispitivao mjesecima. Prepuna biblijskih citata, osobito iz Ivanova Otkrivenja, pjesma je to za koju sam vrlo brzo stekao dojam da ju je Cash morao napisati. Pjesma upozorenja, za manje upućene u njezin podtekst i autorovu osobnost možda naizgled i zlokobna, zapravo je pjesma čovjeka koji na kraju svog ovozemaljskog puta promišlja o vječnosti kojoj nužno prethodi Sud. Napola recitirana i tek napola pjevana, ona i takva ne zvuči kao glas umora – što proizlazi isključivo iz postojanosti i snage Cashova duha – već prije kao glas čovjeka koji je na korak do potpuna mira, spreman suočiti se s posljedicama svakog koraka svoga životnog puta, s punim povjerenjem prepušten Božjoj volji.

Uostalom, baš u vrijeme izlaska albuma, u jednom razgovoru za CNN rekao je: “Život kakvog mi je Bog dao jedan je pladanj, zlatni pladanj poslužen samo za mene. I bio je predivan! Ja sam zadnji čovjek na svijetu koji bi se ljutio na Boga.” U tom se ključu dade iščitavati ne samo ovaj album ili općenito albumi za American Recordings, već i cijeli Cashov stvaralački put.

A “American IV” donio je, uz tu novu autorsku pjesmu te još dvije posuđene iz već ostarjelih albuma, novu nisku obrada, među kojima, naravno, strši “Hurt”, toliko snažna, toliko sugestivna, dirljiva i upečatljiva da je mnogi i danas smatraju njegovom pjesmom, pa čak, u prenesenom značenju, i njezin pravi autor, Trent Reznor. Pjesma proizašla iz kajdanke koju je s Cashom mogao spojiti valjda samo Rick Rubin, iz opusa alternativnog sastava Nine Inch Nails, poznatog po teškom, gotovo alijenizirajućem zvuku punom distorzija i buke, armirane konstrukcije i bijesa, u Cashovoj ogoljenoj izvedbi postala je pjesma o snazi pokajanja, o iskupljenju kroz bolnu ispovijest. Izvorno ispovijest malodušnosti jednog ovisnika ovdje je apsorbirala tu početnu poziciju, to grozničavo priznanje, da bi u suzama kao plodovima Milosti njezin novi “autor” u konačnici u istu pjesmu unio – Isusa. I ne mislim pritom (samo) na izmijenjeni stih o “kruni od trnja”, već na cjelokupni dojam koji Cashov “Hurt” gura svom slušatelju. Pred takvom preobrazbom, pred takvim darom, ni njezin izvorni autor nije mogao ostati suzdržan.

A nije to jedina obrada na ovom albumu koja je Cashovu zaljubljenost u Krista iznijela u prvi plan, ispred svih pamtljivih i dovitljivih metafora o iskupljenju i posljedicama pogrešnih odluka. “Personal Jesus” iz pjesmarice dark-pop miljenika Depeche Mode od poruge usmjerene ljudima sklonima u svojim ljubavnicima tražiti spasitelje i životne vođe postala je (ipak) pjesma (o) Isusu, Spasitelju i Otkupitelju otvorenom svakome od nas ponaosob, sposobnom izvući i najokorjelijeg grješnika iz najdubljega mulja. Rubin je pak u basistu sastava Red Hot Chili Peppers, Flei, pronašao pravu osobu da glazbenu frazu Depeche Mode prevede u bluzerski rif sukladan Cashovoj dimenziji pjesme.

No, u porama četvrtog albuma za American sve je izraženija krhkost života njegova potpisnika. To ne naglašava samo Cashov vokal koji se sve teže nosi s višim tonovima, već i tematika nekih pjesama poput “Give My Love to Rose” i “Streets of Laredo”, kojima se vratio desetljećima nakon izvornih snimaka, ili Stingove “I Hung My Head”, gdje je zajednički nazivnik pokušaj iskupljenja pred skori odlazak, a tu nit slijede i “We’ll Meet Again” (filmofilima će biti poznata iz efektne završnice Kubrickove satire “Dr. Strangelove”), “Danny Boy” i “In My Life” iz kajdanke Beatlesa, koje prožima tema oproštaja i rastanka. Dojmljivi dueti s Fionom Apple (predivna “Bridge over Troubled Water” Paula Simona) i Nickom Caveom (glasovita balada Hanka Williamsa “I’m So Lonesome I Could Cry”) zvuče baš kao produžetak te iste niti.

Na žalost, prvo je pola godine nakon objave “American IV”, u svibnju 2003., preminula Cashova supruga June, što je za njega bio strašan udarac, a onda je i on sam nepuna četiri mjeseca kasnije napustio ovaj svijet u kojem je tih zadnjih mjeseci ionako iznad svega čeznuo za Božjim licem pred kojim će konačno opet vidjeti i svoju June. No, sve to vrijeme, kad god bi mu zdravlje to omogućavalo, vraćao se glazbi. Marljivo je spremao i peti album za American, a sudjelovao je i u sastavljanju petodjelnog kompilacijskog izdanja “Unearthed”, koje je na tri diska donosilo najbolje neiskorištene snimke nastale tijekom snimanja s Rickom Rubinom, te na po jednom disku izbor najboljih pjesama s albuma i pobožne pjesme koje je naučio od majke. Upravo će to luksuzno izdanje u studenome te 2003. biti prvo posthumno izdanje Johnnyja Casha, a pola godine kasnije jedan njegov disk postat će i zaseban album – s punim pravom!

Jer, “My Mother’s Hymn Book” upravo je to – zbirka vjerskih pjesama za kojima je Cash posegnuo u majčin molitvenik, odnosno, koje mu je prenijela upravo ona, što je već samo po sebi bilo dovoljno da ga proglasi najdražim albumom kojeg je ikad snimio. Izdvojen iz izdanja “Unearthed”, album je to iznimne emocionalnosti i očite izvođačke predanosti, odnosno, pjevačke poniznosti. Snimke su to mahom nastale još 1993. i 1994., kad su se Rubin i Cash tek počeli družiti, a glas mu, još nepogođen tegobama nastalim nekoliko godina kasnije, bio potpomognut tek njegovom gitarom. Tim minimalizmom naglašen je intimistični pristup pjesmama koje za Casha nisu bile tek dragulji gospela, već i spona s pokojnom majkom (Carrie Cloveree Cash preminula je u ožujku 1991.)., ali i odavanje počasti glazbenim korijenima koji su nadahnuli cijelu mu karijeru. Snimao je on gospel albume tijekom dugogodišnje karijere, ali nijedan se ne može mjeriti s čistoćom, toplinom, intimističnim žarom i neposrednošću ovog glazbenog molitvenika.

Od zadnjih snimaka Johnnyja Casha (govorimo o razdoblju od svibnja do kolovoza 2003.) Rick Rubin sastavio je još dva albuma. U srpnju 2006. izašao je “American V: A Hundred Highways”, naslovljen po stihu iz pjesme “Love’s Been Good to Me” kantautora Roda McKuena, na kojem je mjesto, između ostalih, našla posljednja pjesma koju je Cash napisao, “Like the 309”. Od njegovih autorskih pjesama tu je još samo “I Came to Believe”, dirljivo svjedočanstvo pronalaska vjere izvorno snimljeno osamdesetih, dok su preostalih deset pjesama, naravno, birane obrade, među kojima je vjerojatno najpamtljivija “God’s Gonna Cut You Down“, tradicionalna, starozavjetnim motivima natopljena pjesma o milosrdnom i pravednom Bogu s kojim će se suočiti svaki, pa i najokorjeliji grješnik. Iako snimana tijekom zadnjih mjeseci Cashova života, njegova izvedba s lakoćom ulazi pod kožu i zadire u samu čežnju svakog od svojih slušatelja, a videospot na kojem se pokazuje cijeli niz Cashovih mlađih kolega, od Keitha Richardsa i Patti Smith do Bona i Jay-Z-ja, djeluje poput lekcije iz vjeronauka nasušno potrebne ne samo toj nisci prvaka popularne kulture.

Naravno, na albumu je nanizano još dojmljivih izvedbi, poput još jedne duboko vjerske pjesme, “Help Me” autora Larryja Gatlina, inače Cashova dragog prijatelja, koji mu je nosio kovčeg na posljednjem ispraćaju, ili “Further on Up the Road” Brucea Springsteena, spomenute “Love’s Been Good to Me”, “On the Evening Train” nezaobilaznog Hanka Williamsa i “Four Strong Winds” kantautora Iana Tysona.

Početkom 2010. objavljen je i zasad posljednji album iz serije “American Recordings”, “American VI: Ain’t No Grave”, na kojem je nužno mjesto našla još jedna od zadnjih pjesama koje je Cash napisao, “I Corinthians 15:55”, inspirirana upravo stihom iz navedene Pavlove poslanice: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“. Njegov kršćanski odnos prema smrti provlači se i kroz naslovnu pjesmu koju je njezin autor Claude Ely napisao kao dvanaestogodišnjak nakon što je ozdravio od tuberkuloze. “Ain’t no Grave” se u impresivnoj Cashovoj verziji, s obzirom da mu je to jedna od zadnjih snimaka, doima poput snažnog iskaza vjere u uskrsnuće tijela, pokliča usmjerena prkosno u samo lice smrti.

Elegičnost kojom ovaj album odiše činila bi ga i bez činjenice da je riječ o Cashovim zadnjim snimkama impresivnim epilogom njegova stvaralačkog puta, ali i puta čovjeka koji se odazvao svom pozivu “osnažen” svim svojim slabostima. Zato se obrada jedne od najljepših pjesama Sheryl Crow, “Redemption Day”, doima poput njezine dorade u smislu da se čini kao da je u Cashu pronašla svoj pravi glas: okrenuta traženju socijalne pravde kroz kršćanske motive ona postaje svojevrsni pokušaj rezimea pjevačeve dugogodišnje okrenutosti obespravljenima i potlačenima, u pjesmi (prisjetimo se samo albuma poput “Bitter Tears”), ali i u životnom primjeru. Obrada klasika “Satisfied Mind” u sličnom ključu djeluje kao savršen odabir za umjetnika njegova kova, dok sama završnica albuma, pa time i cijele jedne karijere – obrada pjesme “Aloha Oe”, koju je prije više od 140 godina napisala havajska kraljevna Liliʻuokalani i koja je kulturno blago Havaja – usudim se reći, doslovce tjera na suze. Jer, nije samo tematika rastanka ta koja je kao idealnu postavlja na to mjesto – Cashova razlomljena, a opet predana, u duhu smirena izvedba, njegova prirodna uronjenost u američku (glazbenu) baštinu, tradiciju koju nikad nije gledao samo kroz vizuru bijelog doseljenika, već joj tražio i baštinio korijene i dalje od Kolumba, od ovog komadića glazbe učinila je jedno od njegovih malih remek-djela. Još jedan dokaz – kroz nešto tako “banalno” i krhko kao što je pjesma – koliko je velik i istodobno malen čovjek bio Johnny Cash.

Slušate li ih u nizu – ali, naravno, i bez takvih “maratona” – albumi snimljeni za American Recordings neće vam se otkrivati samo kao dragulji Cashova poznog stvaralaštva, odnosno, kao kreativni i po priznanjima trijumfalni epilog njegove bogate, koliko i nestalne karijere, već i kao glazbena ispovijest i svjedočanstvo. Kao glazba koja se morala dogoditi i svojom poniznom snagom nametnuti; sažetak jednog puta kroz pogled u retrovizor zatvorenih očiju. Jer su te zatvorene oči pamtile svaki komadić toga puta, sve ruže mu i trnja, svako lice i naličje, s pouzdanjem u Milost i sa zahvalnošću na tom nezarađenom daru. Jer su te zatvorene oči tako još lakše i obuhvatnije vidjele i prigrlile jednu bogatu baštinu koja je ovim albumima dobila svoj vrijedan dokument i lekciju za sve koji će je danas i sutra baštiniti.

A možda će i sam, Duhom nadahnut natpis na njegovu nadgrobnom spomeniku najbolje posvjedočiti izvorište i doseg onog što je za sobom ostavio Johnny Cash, citat iz Psalma 19:

“Moje ti riječi omiljele

i razmišljanje srca moga pred licem tvojim.

Jahve, hridi moja, otkupitelju moj!”

*Recenzije prva dva albuma iz niza “American Recordings” možete pročitati OVDJE.

Toni Matošin | Bitno.net