Johnny Cash – “American Recordings” (American, 1994.); “Unchained” (American, 1996.)

Ako je išta izvjesno u jeku ove pandemije koja je zašla u sve kutke svijeta i sve pore suvremenog, očito vrlo krhkog društva, onda je to izolacija na koju smo primorani zbog sebe i zbog ljudi koji nas okružuju. Izolacija u smislu izravnije, temeljitije i, da se izrazim i militarističkim rječnikom, represivnije usmjerenosti na članove svoga kućanstva, na svoju najužu obitelj. Na svoja četiri zida. Da, u vrijeme interneta i svih čuda suvremene komunikacijske tehnologije, to je sada bezbolnije no ikad dosad i da, “osuđenost” na obitelj je u vrijeme sve veće alijenizacije i duhovne egocentričnosti čak, usudim se reći, neka vrsta blagoslova, ali neizvjesnost i strah, strepnja pred “danom poslije” i osjećaj nemoći pred tako nevidljivom silom koja je, evo, ispraznila i crkve u korizmeno i uskrsno vrijeme, čine ove dane, tjedne, na žalost, i mjesece posebno teškim i turobnim, zahtjevnim i izazovnim. Baš sam zato, umjesto osvrta na kakvo aktualno glazbeno izdanje, odlučio podsjetiti – i vas i sebe – na neke od istinskih dragulja iz glazbene povijesti, na neka djela koja su, po mom skromnom sudu, i riznice plodova stvaralačkog duha te kao takva poticajno “štivo” za ove naše dane u zatvorenom.

Naravno, nadam se da tih osvrta neće biti mnogo, odnosno, da ćemo uskoro – mudriji, ponizniji i, najjednostavnije rečeno, bolji – nastaviti živjeti punim korakom, na našim radnim mjestima, u školama i vrtićima, na poljima, moru i rijekama, pa i da će kakvo novo izdanje biti dovoljno snažno da se ubaci među ove dragulje, a dotad ne vidim s kime bih bolje i smislenije započeo od – Johnnyja Casha.

Čovjek koji je obilježio suvremenu američku glazbu, pa usudio bih se reći i kulturu do razine kad je postao gotovo sinonim za istu; glazbenik podjednako dobrodošao i nepoželjan u svim glazbenim idiomima u kojima se, namjerno ili nenamjerno, našao; neumorni kreativac toliko duboko svjestan svoje grešnosti da nije od nje maniristički stvarao motive za svoj stvaralački rad, već se s njom hrvao, bodreći i gradeći svoj duh, uvijek s Gospodinom, dopustivši tako da motiv(i) u konačnici bira(ju) njega; osoba koja je, pouzdanjem u Providnost, svoje padove pretvarala u pobjede i iz svojih neuspjeha učila lekcije iz poniznosti – sve to i još toliko toga što samo njegova glazba, njegov nezaboravni, uvijek autentični glas i tolike tradicijom obojene i u novu tradiciju pretvorene note, mogu opisati i objasniti, predstavlja Johnnyja Casha i pola stoljeća dug i gotovo stotinu albuma širok opus koji sabire ne samo velike i one manje velike pjesme, već jednu cijelu malu povijest, povijest čovjeka i podneblja, duha i tijela, potrage za slobodom i drhtanja duše pred savršenosti te slobode. Uistinu, ima li – osim možda Bachovih kantata i nebeski uzvišenih djela srodnih majstora klasike – savršenije glazbe za ispunjenje ovih sumornih i neizvjesnih nam dana?

Cashov opus, kako sam već naveo, iznimno je dug i plodan te je nezahvalno iz njega – mada, već pregledom vlastite kućne fonoteke s pomno biranim naslovima iz njegove pjesmarice, ne i nemoguće – izdvojiti jedan ili dva albuma ili neku od kompilacija kroz koju bismo mogli sondirati srž rada i životnog poziva Čovjeka u crnom. No mjesto gdje su se, kao u ušću, slile sve silnice i čežnje, svi motivi, tonaliteti i duhovi koji su nijansirali njegov put započet ranih tridesetih godina prošloga stoljeća u Kingslandu, u američkoj saveznoj državi Arkansas, njegova je posljednja glazbena etapa, snimke za nezavisnu diskografsku kuću American Recordings skupljene u nisku albuma kojima je devedesetih ne samo revitalizirao karijeru i nevjerojatnom se lakoćom približio mlađim naraštajima, već je napravio svojevrsnu inventuru, artikulirao stare želje kad je glazba u pitanju i ostavio trajno upečatljivo, do boli autentično oproštajno pismo. 

A u devedesete je tadašnji šezdesetogodišnjak s naramkom bolnih životnih bitaka, ali i s odlučnim, u Gospodina zagledanim duhom ušao na rubu zaborava od strane šire publike, s najnižom prodajom albuma, nezadovoljan diskografskom perspektivom i kreativnim slobodama. Ni mjesec dana prije početka priče o “američkim snimkama”, početkom veljače 1993., Cashu se obratio Bono Vox, čiji je U2 tada pripremao album “Zooropa”. Bono je inspiriran starozavjetnom Propovjednikovom knjigom napisao pjesmu “The Wanderer” (isprva nazvana “The Preacher”), a upravo je Johnnyja Casha vidio kao pravog interpreta. I zaista, stihovi “Otisnuh se na put u potrazi za iskustvom, okusiti, dodirnuti i osjetiti sve što čovjeku je dano, dok se ne pokaje” iz Cashovih usta dobili su posebnu težinu i sugestivnost, sve ono što je jedan od najvećih bendova toga trenutka natjeralo da mjesto za mikrofonom ustupi gotovo zaboravljenoj glazbenoj legendi. Kad je pjesma osvanula kao epilog albuma “Zooropa”, vjerojatno zadnjeg suvislog albuma nekad snažnog benda, Johnny Cash se vratio na osvijetljeni dio svjetske pozornice.

To je bio, pokazat će se, tek uvod, priprema terena za susret s mladim diskografom i producentom Rickom Rubinom, u dugu gustu bradu zaraslim vlasnikom Def American Recordsa, specijaliziranim za heavy metal i rap glazbu, koji je u kreativno posustaloj legendi countryja vidio nešto više od toga. Rubin je, naime, s naoko posve suprotnih žanrovskih pozicija u Johnnyju Cashu vidio nadahnjujuću kreativnu, ali i duhovnu snagu, poetiku sposobnu s lakoćom graditi most između tradicije i najmlađih naraštaja, neuništiv duh čovjeka s misijom, glazbenika, dakle, za sva vremena. Cash je pak u mladom producentu vrlo brzo vidio srodnu dušu s kojom su generacijski i žanrovski jaz bili tek izazovi, nikako prepreka, odnosno, više povezujući nego konfliktni čimbenik.

A koncept kojeg je Rubin primijenio nije mogao biti jednostavniji – Cash je jednostavno trebao samo uzeti svoju (akustičnu) gitaru, svirati i pjevati. Što i kako želi. Bez šminke i bez kalkulacije, bez diktata i bez natuknica. Jednostavno (iznova) pronaći sebe, svoj glas, onaj koji ga i nije nikad prestao zvati, ali je nerijetko bio zatomljen šumom glazbeničkog svagdana i diskografskog mulja. A kako se čežnjom hranjena duša ne dade skriti iza tkanja vremena, tako je sve ono što je alternativac mlađe generacije vidio u šezdesetogodišnjem pjevaču countryja, ktome i praktičnom vjerniku, kršćaninu prilično tradicionalnih pogleda na svijet, vidjela i nova publika odgojena na alternativnom rocku i sve odvažnijim žanrovskim hibridima.

Nazvan jednostavno “American Recordings”, prvi album objavljen za istoimenu diskografsku kuću bio je zbirka pjesama koje je Cash otpjevao i odsvirao sam u svojoj kolibi u Tennesseju te u Rubinovom domu u Los Angelesu. Koncepta nije bilo, ali on se, kako sam već ranije natuknuo, nametnuo sam, a prepoznao ga je i Rick Rubin, koji se usudio pred duplo starijeg glazbenika staviti na stol neke novije glazbene snage za koje je vjerovao da mogu korespondirati s duhovnim silnicama pokrenutim za stvaranje ovog albuma. Tako je, primjerice, “Thirteen”, pjesma Glenna Danziga, glazbenika iz svijeta heavy metala i punka, postala, po priznanju samog joj autora, čista pjesma Johnnyja Casha, posve preoblikovana bez trunke sile ili naznake manirizma, baš kao i “Bird on a Wire” Leonarda Cohena, čiji besmrtni stih “na svoj sam način pokušao biti slobodan” kroz Johnnyjev bariton i njegovu patinu poprima posve novu težinu, snagu oslobođenu duhovne koktelizacije kroz koju je kanadski pjesnik trasirao svoj zavojit put.

Johnny Cash – American Recordings

Grijeh i iskupljenje, sloboda i njezine vrišteće suprotnosti, čežnja i očaj što joj podmeće nogu čim mu se dopusti – to su motivi i okviri ne samo albuma “American Recordings”, već i cijele Cashove poetike i puta. Zato su njegove balade o ubojstvima poput “Delia’s Gone” i “Tennessee Stud” ne samo baštinjenje američke glazbene i pripovjedačke tradicije nego i okvir unutar kojeg će secirati pad u grijehu i težinu krivnje, u duhu proze Flannery O’Connor, a nikako tragom suvremenije poze relativizmom ozračena naraštaja. Posebno je impresivna izvedba “The Beast in Me”, izvorno pjesme Nicka Lowea, ali kroz čije stihove o stalno prisutnoj, podmukloj sklonosti grijehu kao da se reflektira Cashova borba kroz sva desetljeća karijere, osobito ona s ovisnošću o drogama. Kad se ta pjesma na istom albumu spari s “Why Me Lord”, prekrasnoj, molitvi bliskoj baladi Krisa Kristoffersona, i s njezinim zazivima poput “Sad kad znam koliko trebam Te, pomozi mi, Isuse, moja duša u Tvojoj je ruci” ili “Možda, Gospode, mogu pokazati nekom drugome sve što sam prošao na putu natrag Tebi“, motivski krug postaje jasniji.

Kako je tijekom snimanja albuma Cash na Rubinov nagovor nastupao u holivudskom klubu The Viper Room, sam s gitarom pred publikom naviknutom na mlade, indie glazbenike, dvije su snimke s tih nastupa završile i na “American Recordings”. Te “žive” snimke narušile su intimističnu strukturu albuma, ali su ga istodobno podebljale kao dokument tog Cashovog povratka u fokus glazbene javnosti. Pjesme su to “Tennessee Stud” i “The Man Who Couldn’t Cry” koje, na žalost, nisu uparene na samom kraju albuma, već se prva progurala nešto ranije, time još izražajnije poremetivši tijek zbirke. No, ništa nije moglo pomutiti oduševljenje službene kritike, koje s ove distance ipak iščitavam više kao hipsterski refleks nego kao ozbiljnu analizu. Album, naime, ostaje bar mrvicu kratak kad se usporedi s nekim remek-djelima iz šezdesetih, a i puninu svoje snage “American Recordings” dostiže tek kad se svi albumi u Rubinovoj produkciji uzimaju kao cjelina, što upravo pokušavam sagledati kroz ovaj skromni osvrt i njegov skori nastavak.

Naravno – na stranu bilo kakvi hipsteski refleksi – ono što je publika osjetila u revitaliziranoj poetici Johnnyja Casha nadilazi takva, možda i pomalo gruba ili bar preoprezna pojašnjenja. I, srećom, suradnja dva neobična prijatelja nastavila se na krilima odjeka kojeg je “American Recordings” imao, kao i sugestivnosti kojima su snimke presijecale sve generacijske, ideološke, duhovne ili žanrovske barijere. “Unchained”, obično podnaslovljen kao “American II”, poguran je i Grammyjem kojeg je prvi album 1995. zaradio kao “najbolji suvremeni folk album”. Rubin i Cash nisu htjeli naprosto precrtati radni koncept već je za nove snimke angažiran tim glazbenika, čiju su okosnicu činili Tom Petty i njegovi The Heartbreakers, te country kolega Marty Stuart, basist Red Hot Chili Peppers Flea i dvojac iz Fleetwood Mac, Mick Fleetwood i Lindsey Buckingham. Tempo i način rada prilično je uvjetovalo i Cashovo sve lošije zdravstveno stanje.

Johnny Cash – Unchained

Mnogo “življi”, bendovski materijal prožet je obradama, koje opet hvataju, najviše zahvaljujući Rubinu, širok zamah, od tada mladog i iznimno cijenjenog meštra eklekticizma i nove americane, Becka, i grunge junaka Soundgarden do spomenutog Toma Pettyja i australskog country pjevača Geoffa Macka, ali i Deana Martina. I dok su pjesme koje je birao sam Cash posve jasne i očite, zanimljiv je izbor Ricka Rubina, koji je vrlo pažljivo i pronicavo prebirao po sebi bliskijim glazbenim područjima, pritom poštujući pjevačeve vjerske osjećaje i kršćanski svjetonazor, motive i suzvučja koja su ga pokretala i iskaz mu činili živim. “Rusty Cage”, primjerice, iz kataloga benda Soundgarden, u Cashovoj interpretaciji postala je još izravniji, ogoljeniji vapaj za istinskom slobodom izvan tog “zahrđalog kaveza”, što se može prenijeti i na “Spiritual”, sa svojim otvorenim zazivima Isusu, iz pjesmarice još jednog Rubinovog odabranika, Josha Hadena, poznatog kao osnivača rock benda Spain. 

Osjetni entuzijazam s kojim je Cash iznova snimio svoje davne (autorske) zgoditke poput “Mean Eyed Cat” i “Country Boy” svjedoče revitalizaciju započetu koju godinu ranije s prethodnim albumom, ako ne i sa neočekivanom suradnjom s U2 na “The Wanderer” – za Casha očito posustajanje više nije bilo opcija. Iako je “Unchained” u usporedbi s prethodnikom ipak slabiji, to je rezultat prije svega manje minimalističke forme, odnosno, rastresitosti odabranog materijala. Ono, međutim, što je novi album najavio suverene su izvedbe tuđih, naoko s njim nespojivih glazbenih svjetova, što ne svjedoči toliko njegovu izvođačku rafiniranost i samopouzdanje (koje je u Casha uvijek bilo prije svega pouzdanje u Gospodina, a ne u vlastite, bez Njega ništavne, štoviše, lažljive snage), koliko duboko iskren kreativni duh, čija se dubina ne mjeri zagledanošću u apstraktne duhovne izvore, već životnim iskustvom topljenim čežnjom sa stranica Katekizma Katoličke Crkve, težinom vlastite grešnosti snaženim pokajničkim duhom.

“Unchained” pritom i na možda još ljepši način (što će produbiti nadolazeći albumi) govori o prijateljstvu započetom kroz glazbu, a nastavljenom kroz duhovne paralele i kroz njih sve dublje razumijevanje temeljeno na istinskoj brizi i uvažavanju kakvi su politički korektnim “tolerancijama” nedostižne u svojim dubinama i motivacijama. Rick Rubin je Johnnyja Casha tek pogurao, a ovaj se odazvao gotovo naivnim pjevom, oživjevši zatomljene želje i žudnje. Oživio je time i sebe samoga, postavivši se snažnijim nasuprot sve okrutnijim liječničkim dijagnozama i predviđanjima. Kroz glazbu se i inače Johnny Cash borio ne samo sa svojim grijesima i “zvijerima u sebi” već i sa svim posljedicama tih grijeha i padova, uključujući samo zdravlje. Taj u Gospodina zagledan borbeni duh možda se na najljepši način – neovisno o samim glazbenim dosezima – ukazao upravo na albumima snimanima za Rubinov American Recordings.

*Recenzije kasnijih albuma iz niza “American Recordings” možete pročitati OVDJE.

Poslušajte: Johnny Cash – Way Me Lord

Toni Matošin | Bitno.net