izbori-mostar

Pred nama su još jedni parlamentarni izbori koji će na više razina odrediti budućnost naše zemlje. Usred smo još jedne predizborne kampanje, ovoga puta nešto kraće nego inače (što i nije nešto što je ražalostilo hrvatsko biračko tijelo, apatično i nepovjerljivo kakvo već ono duže vrijeme jest) i pred svaku punoljetnu osobu u Republici Hrvatskoj bit će stavljeno jedno pitanje: kome će pokloniti povjerenje da ga sljedeće četiri godine zastupa u Saboru?

Kako nas sa svih strana, nekih medijskih prezentnijih a nekih medijski skrivenijih i javnosti teže dostupnijih, bombardiraju rješenjima i programima koji će našu zemlju izvući iz gospodarskog beznađa s jedne strane, a s druge iz potpuno pogubljene i nekonzistentne unutarnje i vanjske politike, trebali bismo se kao kršćani i katolici – statistike su jasne da smo zemlja s 86 posto – barem nominalnih – katolika upitati koje su nam stvari kao vjernicima važne i ispunjavaju li stranke za koje ćemo glasovati barem približno te kriterije. I koji bi to kriteriji ustvari bili.

Za početak, svaka stranka, u kojoj god mjeri ona bila nova ili članstvom malena ima svoje vodstvo odnosno u prvi plan stavlja osobu – lidera. Kakve bi osobine trebao imati lider kojeg bi katolici prepoznali kao svog kandidata od povjerenja? Bi li on/ona trebao biti samopouzdan, imati u svakom trenutku pravi odgovor na svako pitanje ili se barem pretvarati da je tako? Bi li nas trebao srčano uvjeravati da je baš on/ona najkompetentniji i najsposobniji da mu povjerimo upravljanje?

Iznenadili biste se, ali odgovor je – ne. Proučavanjem povijesti demokracije i njene kompatibilnosti s katoličanstvom dolazi se do zaključka da se jedno ne suprotstavlja drugome – ima nešto istinski kršćansko u činjenici da je glas običnih ljudi jednako vrijedan kao glas onih „istaknutih“. Odgovor na pitanje kakav bi trebao biti istinski lider stariji je od kršćanstva kao takvog, dao ga je još Platon u svojoj „Republici“ gdje je rekao da bi „idealnom vladaru trebalo povjeriti apsolutnu moć jedino i isključivo pod uvjetom da je on – ne želi“. Kasnija katolička razrada te teze dopunjena je na način da nam sugerira da bi vladati trebao upravo onaj tko misli da nije sposoban za to. Onaj tko će željeti reći: Nolo episcopari. I zaista to misliti. Drugim riječima, ponizan i mudar čovjek.

Prije nego se dotaknem tema koje su nama katolicima od presudne važnosti (jer moramo uzeti u obzir činjenicu da je svakom katoliku na prvom mjestu spasenje duše, ispred svih ovozemaljskih egzistencija i /ili udobnosti) spomenimo također pojam domoljublja. Znamo da je kršćanstvo forma koja nadilazi rase, nacije, kulture i jezike. Je li onda dopušteno i moguće biti katolik i domoljub? Odgovor je – da, svakako. Jedno ne isključuje drugo, već ga istinski nadopunjuje. Treba reći da iz te priče valja isključiti ekstremnu i opasniju verziju zvanu nacionalizam kod koje često i kod kršćanina postoji vlastita verzija božanstva koje više nije Bog, već nacija. Isključimo dakle nacionalizam i pričajmo o domoljublju, kojem kao alternativu možemo postaviti kozmopolitizam. Što je kršćaninu bliskije? Voli bližnjeg svog. Voli svijet preko najbliže stvari. Preko patriotizma sve stvari volimo adekvatno jer ih volimo individualno. Povucimo paralelu s vlastitom obitelji. Voliš svoju obitelj i zato što njih voliš želiš da i svijet bude zbog njih ljepše mjesto. Kozmopolitizam nam govori da je jedna zemlja najbolja. Patriotizam nam s druge strane nudi stotine zemalja od kojih je SVAKA najbolja. I od kojih se svaku voli najviše.

Kako vjerovati u dobronamjernost nekoga tko ne voli svoje? Precizno je takve ljude detektirao i opisao u „Idiotu“ Dostojevski kada je kazao sljedeće:

„Svaka ruska nezgoda i nedaća izaziva u njega smijeh, samo što ga ne ushićuje. On mrzi narodne običaje, rusku povijest, sve. Tu kivnost na Rusiju neki su naši liberali, sve donedavno, smatrali tako reći, pravom ljubavlju prema domovini i dičili se time kako vide tobože bolje od drugih kakva bi trebala biti ta ljubav, ali sad su već postali otvoreniji pa su se počeli stidjeti čak i riječi ljubav prema domovini, čak su i sam taj pojam protjerali i izbacili kao nešto štetno i bezvrijedno.“

U riječima Dostojevskog, napisanim prije 146 godina, vrlo prepoznatljivo se nalaze i neki naši političari. Stječe se dojam kao da je dobri stari Fjodor kroz posebne proročke naočale kratko bacio pogled i na našu stvarnost. Istina je – kršćanstvo i domoljublje se vole. I međusobno su komplementarni.

Nadalje, iako nas sve, što je ljudski i razumljivo žulja naša teška svakodnevnica i borba za dostojanstven život i nije nam i ne može biti svejedno hoće li netko ponuditi rješenja koja će dovesti do boljeg života svih nas, to nam ne može i ne smije biti jedini kriterij. Ponovno podsjećam da bi nama katolicima neka pitanja koja su od presudne važnosti za ono što dolazi poslije trebala biti i te kako relevantna. Ako (gotovo) nitko u predizbornim kalkulacijama ne spominje eliminaciju nerođene djece i zakon koji nedirnut stoji od 1978., neriješeno pitanje zamrznutih ljudskih embrija, posvajanje djece od istospolnih parova i eksplicitno nametanje rodne ideologije kroz Zdravstveni odgoj u školama – to ne znači da bismo se i mi trebali praviti kao da ta pitanja ne postoje. Ako ništa, trebalo bi ih isprovocirati. Također sam mišljenja da ljudi koji se smatraju katolicima ne mogu zaokruživati stranke i ljude koji bježe od takvih pitanja, smatrajući ih svjetonazorskim. Što će oni hipotetski učiniti jednom kad dođu na vlast? Kad se spomene konkretno zakon o pobačaju iz 1978.? Reći da se oni time ne bave? To je neodgovorno i neodgovorni smo i mi ako nas takva objašnjenja zadovoljavaju. Na pitanja koja su nam važna imamo pravo dobiti odgovor. Također imamo pravo ne zaokružiti opciju koja nam te odgovore ne želi dati.

Proteklih dana se kroz predizborne teme stalno provlačila jedna tema koja se sama po sebi nametnula kao gorući problem o kojem kao svi misle i svi nešto vode računa, no spominju je tek toliko kako bi jeftino skupili predizborne bodove: loša demografska slika Hrvatske. Hrvatska stari i Hrvatska izumire, tako govore brojke a brojke ne lažu.

Po ovom bi tek pitanju katolici trebali imati najviše kriterije, a čini se da se zadovoljavamo cijenom jednog novorođenog života. Velika većina političara smatra da je problem katastrofalne hrvatske demografske slike loša gospodarska situacija i da bi da je ona bolja Hrvati rađali više djece. To bi bilo rješenje kad bi zaista sav problem bio u tome, no situacija je znatno kompliciranija od puke ekonomske računice. I zadire u ona nezgodna, svjetonazorska pitanja. Imaju li bogate zapadne zemlje kamo masovno emigriraju Hrvati velik prirodni prirast? Nemaju. Rađaju li Hrvati u inozemstvu kad osiguraju egzistenciju i  kruh svoj svagdašnji tamo više djece? Ne rađaju. SAD ima gotovo jednak prirodni prirast kao Kina s politikom jednog djeteta.

Zašto je to tako? Zato što su se promijenile temeljne postavke društva u cjelini i nema tog novca koji može riješiti taj problem. Ne zaboravimo da su u prošlosti ljudi rađali više djece u znatno težim uvjetima nego danas. Na tu temu moram spomenuti jedno interesantno predavanje Jonathana Lasta koje sam pogledala a s kojim se u osnovnim postavkama jednostavno moram složiti. On navodi kako je strah od djece, plodnosti i velikih obitelji danas postao realan i stvaran. Za monetarni sustav najisplativije je marljivo raditi i ne imati djecu. I umrijeti prije mirovine, po mogućnosti.

Ono što nam velika većina naših političara ne poručuje i na smatra važnim (ili nas nastoje kupovati jednokratnim obećanjima), a nama bi i te kako trebalo biti, jest da se konačno shvati kako društvo treba promovirati i pomagati ispravno shvaćanje braka i djece. Pisala sam već o opće uvriježenom mišljenju da je imanje djece moguće samo ako si ih ljudi mogu priuštiti, pri čemu dijete postaje luksuz, skupocjeni modni dodatak kojem se treba maksimalno posvetiti (a oni s većim brojem to ne mogu, ne prema mjerilima kakvo nam nameću suludi kriteriji danas) ili ih uopće ne treba imati.

Dakle ako se želi da Hrvati počnu rađati više djece uz ekonomske olakšice koje su uvijek dobrodošle, potrebno je prije svega promovirati bračnu kulturu. Konačno i jednom za svagda postaviti ulogu braka i obitelji na poziciju koju oni i zaslužuju. Sami državni poticaji bez uvažavanja ovog drugog aspekta nemaju previše smisla. I kad govorimo o samim davanjima, nije potrebno obiteljima toliko toga ni davati koliko je potrebno da im se prestane toliko toga UZIMATI. Toliko je propisa koji maksimalno otežavaju imanje djece. Što to znači konkretno za političare? To znači da bi njihova dužnost trebala biti uskladiti zakone s mogućnošću da obitelj postane centar svijeta. To znači da ne možete govoriti o važnosti obitelji a onda oduzeti toj istoj obitelji mogućnost da donosi one zaista bitne odluke (uzmimo opet za primjer Zdravstveni odgoj koji se izravno i brutalno upliće u roditeljski odgoj vlastite djece). S druge strane i mi ne bismo sve trebali svaljivati na političare jer često i sami zaboravljamo da nije bogat tko puno ima nego tko malo treba.

Evo započela sam s kratkim pregledom tema koje bi nas katolike trebale zanimati i prema kojima bismo se trebali odgovorno i postaviti, a završilo je s podugačkim popisom. Dug je popis naše savjesti, nije li? Neću vam naravno sugerirati koga biste trebali zaokružiti jer uostalom ne bih voljela da se netko tako postavi prema meni, nego samo još jednom ističem da ako se smatrate katolicima, da se onda tako počnete i ponašati. I stvar tada bude manje komplicirana, a kompromisi manji. Pragmatizam poznaje kompromise, čista savjest baš i ne. Neka vas ne brine činjenica da ćete kao takvi biti u manjini jer sve i da oni za koje ćete po čistoj savjesti glasati osvoje jedan jedini mandat, zastupat će upravo VAS. Uostalom, i Isus je bio manjina. Imao je 12 apostola, a osvojio je cijeli svijet.

Nikolina Nakić | Bitno.net