Veliku je prašinu ovoga travnja uspio podići jedan običan plakat, takozvani roll up banner u jednoj zagrebačkoj bolnici.

Promo plakati i letci su inače redovna pojava u svim zdravstvenim ustanovama. Često mi tako dok čekam u pedijatrijskoj ordinaciji dokono oko uhvati poruku da što prije cijepim dijete i s cjepivima van redovnog kalendara po sistemu kupiš dva dobiješ tri, te kako je izumljeno trideseto no ovaj put zaista najbolje sredstvo za hlađenje vodenih kozica (bolesti koja vas zadesi upravo ako ne cijepite dijete protiv vodenih kozica s jednim od onih dopunskih cjepiva na akciji). Naučila sam zatim koji je najbolji sirup protiv kašlja i za snižavanje temperature, dok u ginekološkoj ordinaciji primjerice mogu naučiti koje su na tržištu najnovije kontracepcijske pilule konzumacijom kojih žena ako bude imala sreće neće dobiti karcinom dojke ili plućnu emboliju.

Svakakvih plakata dakle po hrvatskim ordinacijama ima, o vjerodostojnosti nekih zaista bi se dalo razmišljati i pisati, no nekako sve dosad nijedan od njih nije tako ekspresno izbačen iz čekaonice kao ovaj o kojemu će biti riječi u ovom tekstu.

Dotični je plakat na Odjelu za ginekologiju KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu postavila molitvena inicijativa 40 dana za život.

Plakat je mjesto našao tik do plakata udruge Roda, sasvim ispravno jer u biti oba promoviraju majčinstvo: onaj Rodin zalaže se za siguran i dostojanstven porođaj, a „sporni“ plakat apelira na žene da se odluče za majčinstvo u slučaju dvojbe referiranjem i na onaj aspekt pobačaja o kojem se malo ili nimalo govori – o životu poslije pobačaja. Ozbiljne su studije naime pokazale i dokazale tamnu stranu zahvata kojeg se često naziva temeljnim ženskim reproduktivnim pravom, a u biti brojke govore da to „pravo“ ima i te kako visoku cijenu: sedam puta veću stopu samoubojstva, 50 % povećanu šansu da dobiju rak dojke, dva puta veću vjerojatnost za obolijevanje od raka grlića maternice, jajnika i jetre kao i činjenicu da minimalno 20 % žena koje su abortirale pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Strah, tjeskoba, bol i krivnja redovni su pratitelji pobačaja. Tako kažu ugledne studije kojima nemamo razloga ne vjerovati. Čini li se onda etički prekršaj ako se žene unaprijed upozori da su posljedice ozbiljne i da još jednom razmisle?

Na plakatu inicijative nisu izrijekom navedene sve te moguće posljedice, one su manje-više sublimirane u riječima: rana i trpljenje, kao i na posebno naglašavanje činjenice da je ono što se u ovom slučaju prekida ljudski život. Život jednog djeteta koje tu ženu neće zvati majkom.

Plakat je, rekoh, ekspresno uklonjen jer je zasmetao organizaciji Ženska mreža Hrvatske. Ohrabrene vrlo uspješnim osmomartovskim prosvjedom prilikom kojeg ih se okupilo taman dovoljno da uspiju držati velike transparente u kojima su nam ponudili da biramo između socijalizma i(li) barbarizma, što je uspjeh samo takav za te i slične bukačke organizacije bez realnog pokrića, našle su se pred novim izazovom: kako dići dovoljnu buku da slučajno ne bi i jedna žena za koje navodno tako jako brinu promislila dvaput o odlasku na pobačaj. Po logici da onaj koji na nešto upozorava automatski nabija osjećaj krivnje doprle su tako ove naše Sestre nemilosrdnice (tako si naime odmila tepaju na svojim mrežnim stranicama na čemu im iskreno čestitam jer se uistinu ne mogu sjetiti imena koje bi im bolje odgovaralo) i do ravnateljstva bolnice koje je eliminiralo plakat po kratkom postupku. I pritom se vjerojatno usrdno nadalo da će se cijela stvar što prije zaboraviti.

Potrudile su se Sestre nemilosrdnice i oko priopćenja u kojem su još jednom informirale javnost kako je dotična molitvena inicijativa „akcija katoličkih fundamentalista u borbi za oduzimanje prava ženama na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu“. Onoga tko bi se usudio kontrirati takvom stavu brzo bi podsjetile na famozne vješalice (pletaće igle ovaj put nisu spomenule), korijene i oštre grančice, te babe roge bilo kakve smislene argumentirane rasprave o pobačaju i posljedicama zabrane istog, kao i na zločeste poljske biskupe koji se spremaju progoniti žene koje bi pobačaj usprkos njegovoj zabrani učinile (što je još jedna apsolutna laž jer su spomenuti biskupi kao upitnu stavku u prijedlogu novog poljskog zakona naveli upravo takvu mogućnost kao nešto što ne odobravaju). Spominjem to tek uzgred jer je vjerojatno svima jasno da ovdje nije riječ o tome što je istina, a što laž. Što je za ženu dobro, a što nije.

Što uopće reći o vjerodostojnosti onih kojima su puna usta raznih prava, a prvo pravo koje bi ukinuli bio bi mrski priziv savjesti koji na njihovu žalost koriste brojni hrvatski liječnici koju su medicinu studirali kako bi spašavali, a ne oduzimali živote?

Što uopće reći na argumentaciju kada se s jedne strane naglašava kako je obaveza liječnika da se ravna prema znanstvenim a ne religijskim načelima, a s druge strane pružaju nam „znanstvene“ argumente tj. promišljanja da je ustvari upitno kada počinje život: da li od sjemena, spajanjem stanica (namjerno izostavljena riječ začeće!) ili pak vremenom kad je moguće da plod preživi (dobro da nisu spomenuli prvi plač)?

Što reći? U prvom redu to da ti i takvi koji gaze preko mrtvih da bi obranili svoju mrtvačku ideologiju, koji se boje i uklanjaju obične plakate u čekaonicama jer laž se brani upravo tako, koji u svojim priopćenjima koriste terminologiju kakve se ne bi posramio ni propagandni odjel CK SKJ u biti ne zaslužuju ni pokušaj bilo kakve pristojne i smislene rasprave: samo direktno suprotstavljanje njihovoj pogubnoj ideologiji. Zašto? Zato što su ovdje žrtve djeca. Ljudska bića koja nikada neće biti rođena. I najvažnije, zato što se o pravu na život jednostavno NE RASPRAVLJA. Za njega se bori.

Netko konkretnim djelima. Netko molitvama. Netko plakatima. No najvažnije, uvijek i isključivo istinom.

Nikolina Nakić | Bitno.net