Nikolina Nakić majci koja ‘viruje u Boga, ali ne u ovakvu Crkvu’: Draga anonimna gospođo, ako već tako prezirete Crkvu, zašto uopće želite njezine sakramente?

Nakon “slučaja pričest” dobili smo, baš prigodno, i “slučaj krizma”. Igrom slučaja našla sam se involvirana u obje priče – u ovoj posljednjoj zaista osobno – jer se radi o mojoj vlastitoj župi, mom župniku i mom krizmaniku.

O čemu se zapravo radi?

Šibenik IN, taj šibenski portal poznat po svojoj velikoj “ljubavi” prema Crkvi i njezinim pastirima donio je tekst po naslovom “Pobjesnila sam, Crkva od sakramenta pravi biznis”, u kojem se proziva šibenski župnik, fra Ivan Penava, za istaknuti troškovnik od 300 kuna, a koji uključuje redovnu biskupijsku taksu plus brojne druge stavke, primjerice DVD, fotografije, iznajmljivanje krizmaničkih uniformi (to je jedna od prekrasnih novosti u našoj župi koja je jednim potezom riješila problem često neprikladna odijevanja), svijeće… da sad ne nabrajam sve što će krizmanici dobiti i koristiti prilikom primanja sakramenta svete potvrde.

Župnika – naravno anonimno – kritizira jedna razbješnjela majka, razbacujući se usput floskulama kako ovo nije pravi Isusov nauk, kako ona “viruje u Boga, ali ne u ovakvu Crkvu” (da mi je novčić za svaki put kad sam čula ovu tvrdnju, bila bih bogata), uglavnom sve smo te prigovore čuli već nekoliko puta. Naravno, po već ustaljenoj špranci, vijest preuzimaju Index, N1, čekamo elektroničke medije, Šprajca da nabaci koju ironičnu… sve znate, sve je već viđeno.

No ako je već jedna majka dobila prostor za izražavanje svoje “ljutnje i zabrinutosti”, dopustite jednoj drugoj majci da također učini isto. Ja ću za razliku od nje to ipak učiniti pod svojim imenom i prezimenom.

Draga anonimna gospođo, ako već tako prezirete ovu Crkvu, zašto uopće želite njezine sakramente? Ako već jedinstven događaj u životu vašeg djeteta – pomazanje uljem –primanje Duha Svetoga i potvrđivanje pripadnosti svojoj Crkvi – gledate kroz prizmu brojanja svake lipe koju treba izdvojiti za već navedene “strašne” troškove, nisam uopće sigurna što radite tamo. Zbilja nisam. Ako vam takva Crkva ne treba, pa slobodni ste tražiti Boga na ledini, izvedite pozdrav Suncu, upijajte energiju povezujući se s Majkom Prirodom ili što već, a ja ću vas za to vrijeme podsjetiti na dvije zgode iz Evanđelja koje potiču na razmišljanje, uz onu već poznatu Isusovu rečenicu: “Dajte caru carevu, a Bogu Božje.”

Prvo je zgoda kada je Marija pomazala Isusa skupocjenom nardovom pomasti. Juda se pritom našao zgrožen i prigovarao koliko se u vrijednosti te pomasti novca moglo dati siromašnima. Isus je dao za pravo Mariji.

Druga je priča o siromašnoj udovici koja u hram daje posljednji novčić – više joj nije ostalo ni za hranu – a Isus je javno pohvalio taj čin. Potiče na razmišljanje, nije li tako?

Samo, ovdje nije riječ o siromašnim udovicama. Ljudi od proslave krizmi rade male svadbe, priređuju se proslave za stotinjak ljudi u najskupljim restoranima, skupocjeni pokloni krizmanicima broje se u tisućama i tisućama kuna, kupuje se najskuplja garderoba, ma ništa nije previše za mamine i tatine sinove i kćeri. Zapravo, ništa osim ako se troškovi ne plaćaju Crkvi. Onda se odjednom pojavljuje problem. Dovodi se u pitanje i iznajmljivanje haljina za krizmanike. Bogu hvala da ih imamo i da je na taj način riješeno primjereno odijevanje koje je posljednjih godina postalo veliki problem. Haljine netko mora i održavati, popravljati i čistiti – kad se za basnoslovne svote iznajmljuju vjenčanice onda troškovi, pretpostavljam, nisu problem?

Još jedna stvar – a o tome sigurno nećete pročitati u medijima, jer mediji o svećenicima ne pišu na takav način – sigurno je da netko tko ne bi mogao platiti taj i takav trošak, da to naposljetku ne bi bio problem. Ne bi ni bilo prvi put. To bi dijete bilo krizmano u svojoj haljini sa svojom krizmaničkom svijećom, dobilo bi i DVD i fotografije te ni na koji način ne bi ostalo zakinuto.

Ovdje je jednom dobrom i vrijednom župniku učinjena velika nepravda i želim da se za to zna.

Ovo je ovdje, međutim, samo preslika općeg odnosa prema Katoličkoj Crkvi.

Kad mi moji sinovi, jedan ministrira šest, a drugi pet godina, u povjerenju ispričaju kako je opet netko došao našeg fratra tražiti pomoć i kako velikodušno ljudima uvijek pomaže koliko god može, o tome nikad nećete čuti – za takva djela naših pastira neće se znati. Kad s druge strane Crkva hrani gladne i pomaže siromašnima, brine o ljudima sa samog ruba društva vidjevši lice Krista u svakom licu jadnog i siromašnog brata ili sestre – ni o tome nećete čuti. Slušat ćete priče o hladnoj i bogatoj instituciji Katoličke Crkve, a propustit ćete njezinu nježnost i brigu, ljubav i skrb prema najpotrebitijima.

Propustit ćete njezinu temeljnu osobinu – kristolikost.

Nemojmo više, nemojmo braćo i sestre nasjedati na uvijek iste medijske spinove – mislim da je jednom ogromnom dijelu vjerničke javnosti jasno da se ovdje ne radi o potrazi za istinom i pravdom, već o potrebi da se ocrni Kristova Crkva, da se ukalja njezin ugled, da se njezini pastiri prikažu nedostojnima. Za što zapravo brinu naši mediji? Da nam Crkva postane što bolja? Kako da ne!

Ovaj konkretni župnik je takav da nijednom djetetu ne bi uskratio krizmu – sve da se ljutita majka i potpisala, ništa se tu promijenilo ne bi.

Da sam ja, međutim, na njegovu mjestu, ovima što “viruju u Boga, a ne viruju u ovakvu Crkvu”, pokazala bih isti čas vrata – jer ne drže svoja obećanja koja su svečano dali kada su svoje dijete krstili.

Ne treba vam ovakva Crkva, kažete? Pa kad je tako, ne biste bili na velikom gubitku – bili biste samo malo manje licemjerni.

Nikolina Nakić | Bitno.net