Dogodi se, doduše ne baš često, da mi pažnju zaokupi neki članak iz Jutarnjeg lista. Čast svim dobrim i pametnim stvarima koje se nekakvom božanskom omaškom mogu naći tamo, no činjenica jest da nakon iščitavanja tamošnjih mudrolija jednu stvar doista ne trebam: čitati svetog Thomasa Morea. Zašto njega, pitat ćete se? Naime, taj je divni svetac u svojoj poznatoj Molitvi za humor napisao sljedeće: Daruj mi dobru probavu, Gospodine, pa i nešto za probavljanje.

Nakon definitivnog zaključka da mi tog dana molitva sv. Thomasa neće biti potrebna, mirno sam se prepustila čitanju još jednog članka gdje Ante Tomić podučava katolike evanđelju.

Dok sam ga tako strpljivo i vježbajući se u mučeništvu čitala jedna mi je asocijacija stalno dolazila na pamet i nije me više napuštala: sjetila sam se genijalnog engleskog pisca C. S. Lewisa i njegova djela Pisma starijeg đavla mlađemu u kojemu mladi i neiskusni đavao Wormwood dobiva savjet od svojeg iskusnog strica Screwtapea kako što bolje i efikasnije pomutiti pamet svježem obraćeniku na kršćanstvo. Mudri i iskusni đavao tako savjetuje:

Najbolje će biti da svoga pacijenta, ako je moguće, odvratiš od svake ozbiljne nakane da moli.

Nije ni čudno da mi je na pamet pao baš časni Lewis, jer upravo takav savjet Ante, u maniri njegova Nečastivog, daje vjernicima katolicima koji su se usudili tamo na ulici i pred bolnicama nešto moliti. Nakon što je prvo ove nazvao katoličkim fanaticima, obratio se ostalim poštenim katolicima usrdno se nadajući da ih negdje ima, prvo se podsjetivši naravno časnih sestara kojima bebe “slučajno tamo u Irskoj ispadaju na pod i svećenika koji se zločesto igraju s dječacima”, a zatim poentiravši:

“Učinilo mi se kao da sam u Svetom pismu jednom čitao nešto o zgodama poput ove, kad se moli u javnosti. Otišao sam do police s knjigama i, stvarno, u Matejevu evanđelju našao: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.”

Iako sam se osjećala donekle počašćeno što nam jedan stari ateistički zafrkantski cinik citira Evanđelje i podučava nas istom, došlo mi je onako da mu strogo profesorski zaprijetim prstom i kažem: Čitaj ispočetka, jedan! – otprilike na isti način kada moj sin obrađuje lektiru pa u obradi Šume Striborove na pitanje „O čemu se radi u djelu?“ odgovori: U djelu se radi o opisu šume.

Ne radi se ovdje, dragi Ante Screwtape, o opisu šume niti o činjenici da se prije svake molitve moramo sakriti iza sedam zidova i zaključati sa sedam lokota i uz jedno veliko pssst tek tada možda početi moliti, i to samo ako nas nitko ne čuje. Ne, ne. Besjeda na gori doista je puno više od toga! Tamo nam je, ne zovu baš taj dio uzalud „evanđelje u malom“, Isus dao upute za život u smislu da svetim stvarima pristupamo iskrena srca, ne lažno poput „dobronamjerno savjetujem katolike, a zapravo bih ih najradije trasirao na Mars“ načina: znači, kad postite, postite iz srca a ne da drugi gledaju vaše izmučeno lice, a u nutrini pustoš gora nego u želucu; kad molite nije nužno da vas svi vide da to činite i ne molite isključivo samo da se pokažete; kad darujete darujte skrovito i neka ne zna ljevica što čini desnica i još mnogo divnih nebeskih mudrosti sličnih tome. A najljepša je i meni osobno najdraža ona, ne znam zašto ju je naš evanđelist Ante preskočio, “vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta“, što znači da sol može biti neugodna, čak preslana, može peći ako se stavi na ranu, ali je nekim divnim čudom i zacjeljuje – i ne smije nikada obljutaviti, odnosno ne smije nikad prestati biti to što jest – sol.

Uostalom, taj “činiš krivo” pristup opet je mudro savjetovao onaj stariji đavao mlađemu kad mu je rekao:

Ako taj način ne uspije, moraš izabrati finija sredstva kako bi njegove dobre odluke usmjerio na krivi kolosijek. Kad odluče da mole za ljubav prema bližnjemu, navodi ih da umjesto toga pokušaju stvoriti milosrdne osjećaje prema sebi samima, a da ne opaze što zapravo čine. Zna mudrac znanje.

Zbilja, činimo li krivo i suprotstavljamo li se Matejevu evanđelju kad radimo iskorak u molitvi i provodimo je van uobičajenog prostora (soba, crkva)?

Odgovor je: ne.

Ima jedna stvar, koju siromašni Ante ne zna, a mi ćemo ga sada naučiti: katolici imaju jedan kolosalan ključ za razumijevanje Svetog pisma a koji se zove Katekizam Katoličke Crkve i ako se ičega moraju pridržavati, moraju se njega pridržavati. Taj katekizam nas dakle upućuje:

2743 Moliti je uvijek moguće. Naše je vrijeme u Božjim rukama: često i žarko moliti moguće je čak i na tržnici ili u šetnji, sjedeći u svojoj prodavaonici bilo kupujući bilo prodajući pa čak i kuhajući.

2744 Nemoguće je da čovjek koji moli može griješiti.

Prava je istina da ako smo pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, a jesmo, ne možemo, jednostavno ne možemo, slegnuti ramenima i okrenuti glavu na drugu stranu dok se masovno ubijaju nerođena ljudska bića. Ne možemo i ne smijemo.

„Što učiniste najmanjem od vas, meni ste učinili“ – može li jasnije od toga?  Ne da smo dakle pozvani moliti na ulici nego vikati s krovova ako ćemo nekome biti na spas, „zadnji znak nade nekome tko se na pobačaj odlučio, ili prvi znak milosrđa nekome tko ga je već učinio“ (riječi su to pokretača inicijative 40 dana za život). Može se i smije moliti i privatno i javno, ta sjetite se herojske biblijske javne Danijelove molitve u onih 30 dana kad je svima bilo strogo zabranjeno moliti se ikomu osim kralju, a kazna je bila bacanje u jamu s lavovima – molitva može biti ujedno i svjedočenje.

Zato se moli pred bolnicama i molit će se i dalje, zato se hoda za život i hodat će se i dalje. Društvena svijest ne dotiče se skrivanjem i ušutkavanjem (uostalom, kad smo već kod toga, što se onda gay pride ne održava unutar primjerice zidova udruge Kontra – ako ćemo zahtijevati iste kriterije?)

Toliko na tu temu. Iako bi možda bilo prikladno završiti onim upozorenjem svetog Pavla koji točno kaže što će se dogoditi onima, pa da su i anđeli s neba, koji naviještaju nekakvo drugačije evanđelje od onoga što nam je već naviješteno. Na pamet (a Anti se moram na tome i zahvaliti jer mi ničim izazvani zbog njega stalno padaju na pamet velikani svjetske književnosti, pa time eto i Henrik Sienkiewicz) mi dakle pada pismo arbitra elegantiae carskog Neronova dvora Petronija samom caru nakon što mu je postalo jasno da si mora – po rimskom običaju – časno oduzeti život i u tom posljednjem istinitom pismu Neronu iskreno savjetuje što da ubuduće radi, a što da za Boga miloga više nikako ne čini. Pa eto, da parafraziram blistavog Gaja Petronija i zamolim našeg katehetu:

Ostaj zdravo, ali ne evangeliziraj. Drži se svojih posebnih talenata: spletkari, piši neistine i vrijeđaj… uništavaj malovjerne ako baš moraš, ali jedno više nemoj nikako činiti: nemoj nam, i to te usrdno molimo, nemoj nam tumačiti Evanđelje.

Nikolina Nakić | Bitno.net