NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić o važnosti posta i pokore: Riječ je o slobodi, a ne o ropstvu

Da se prestalo postiti na sve uočnice velikih blagdana mislim da je svima jasno – pitanje je jesmo li ozbiljno shvatili naputak i svakog tog dana za koji je bio predviđeno odricanje od hrane nekadašnju praksu posta zamijenili činjenjem dobrih djela, djela milosrđa

Foto: Unsplash

Da se važnost posta i pokore smanjila, čak bismo mogli upotrijebiti izraz marginalizirala, u modernom svijetu nije pretpostavka nego činjenica.

Ako usporedimo činjenje pokore u nekim sretnijim i plodonosnijim razdobljima europskog kršćanstva s onim kako se prema tome odnosi moderan čovjek, i površnom promatraču jasno je da je današnji čovjek skloniji ugađanju sebi i da nekakvu ozbiljniju pokoru i žrtve smatra zaostalim reliktom „mračnog srednjovjekovlja“. U ovom tekstu ću pokušati odgovoriti na pitanje je li tome zaista tako.

Za početak saznajmo kako je to bilo u relativno nedavnoj crkvenoj povijesti.

Tekst nastavlja ispod oglasa

1966. papa Pavao VI. izdao je apostolsku konstituciju o postu i nemrsu Poenitimeni. Premda je dokument odao priznanje drevnim pokorničkim praksama, ustvrdio je da se one ne mogu olako smještati u okolnosti u kojima danas ljudi žive (što mi je osobno baš teško prihvatiti jer smatram da su neke stvari nepromjenjive).

Stari običaj „odricanja od nečega“ tako je dobio negativan predznak, dok se „činjenje nečega za druge“ vidjelo kao nešto poželjnije. Negativna posljedica je na kraju bila ta da se uvelike smanjilo poštivanje i prakticiranje tih bitnih vjerskih obveza (posta i pokore).

Obično se (a potkrijepljeno Svetim pismom) smatra da su tri stupa pobožnosti: molitva, post i djela milosrđa.

Tako Knjiga o Tobiji govori:

“Dobra je molitva s postom, s milostinjom i pravednošću“ (Tob, 12,8); postom se naše obraćenje izražava u odnosu prema samima sebi, molitvom nas obraćenje usmjerava prema Bogu, milostinjom ono nalazi svoj izraz u milosrdnoj brizi za našeg bližnjeg.

Važnost vraćanja ozbiljnom postu istaknuo je 1983. kardinal Joseph Ratzinger koji je na duhovnoj obnovi u Vatikanu naglasio sljedeće:

„Ali imam dojam da je danas ne manje nego u prošlim vremenima potreban opći i javni čin Crkve gdje bi se ponovno govorilo o važnosti posta; kao svjedočanstvo Božjeg prvenstva, duhovnih vrijednosti kao i solidarnost s onima koji su gladni. Bez posta nećemo ni na koji način moći odagnati određene demone našeg vremena.”

Jesu li našem Gospodinu draga naša trapljenja, naše žrtve i uskraćivanje hrane?

Koliko god to modernom čovjeku izgledalo potpuno neshvatljivo, nepotrebno i tako „srednjovjekovno“ (nikada neću zaboraviti zgrožene poglede hodočasnika u Poljskoj u Krakovu, gdje su iza stakla mogli promatrati osobne stvari svete Faustine među kojima se nalazila pokornička košulja i bič).

Ljudi 21. stoljeća osjećali su se izrazito nelagodno i zaista je bilo vidljivo da ne razumiju što je to radila sveta Faustina i njihov bi se korak ubrzao i za tili čas bi izašli iz muzeja. To isto vrijedi i za osobne stvari svetog padre Pija. Žrtvovanje za druge, trapljenje, umiranje sebi, izostanak svake poštede „brata magarca“ kako je svoje tijelo nazivao neponovljivi sveti Franjo, prikazivanje patnji za sirote grešnike današnjim je ljudima ogrezlim u hedonizam i isključivo naviklih na „feel good“ katoličanstvo potpuno nerazumljivo i nepotrebno.

Pritom se gubi iz vida da je naš Gospodin činio upravo to – nepravedno primio najveće boli na sebe za spas mnogih.

Vratimo se na 1968. gdje se predložilo da se post zamijeni dobrim djelima, tj. činjenjem takvih djela za druge.

Da se prestalo postiti na sve uočnice velikih blagdana mislim da je svima jasno – pitanje je jesmo li ozbiljno shvatili naputak i svakog tog dana za koji je bilo predviđeno odricanje od hrane nekadašnju praksu posta zamijenili činjenjem dobrih djela, djela milosrđa.

Budite pošteni, dobro razmislite i mislim da je razvidno da smo prestali postiti, a da smo druge (preporučene) dužnosti zanemarili.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Upamtite, u postu je riječ o slobodi, a ne o ropstvu. Post nas osposobljava za ulazak u obećanu zemlju pomažući nam da se riješimo naše ropske naravi i postanemo istinski slobodni.

Naš vrhunski uzor je naravno Isus. Njegova iskušenja u pustinji nisu svojstvena samo njemu; svi se mi katkad nalazimo u napasti stavljajući u prvi plan svoje tjelesne potrebe i Isusova jasnoća i preciznost nakon 40 dana posta uistinu su smjerokaz za sve ljude.

Nama od Bogočovjeka puno bliži primjeri mogu biti sveti Antun Pustinjak i sveti Atanazije, inače suvremenici.

Antun je Atanaziju u naslijeđe ostavio jedan od svoja dva kožuha, a Atanazije je napisao vrlo popularan Životopis svetog Antuna (357.), gdje Atanazije iznosi kako su mnogi ljudi dolazili u pustinju postati Antunovi učenici jer su ostajali zadivljeni njegovim izgledom. Njegovo je tijelo ostalo u starosti nepromijenjeno nakon tolikih godina posta i borbe s demonima. Može li, dragi čitatelji, postojati veći i moćniji kontraargument tvrdnji kako je duhovni post nasilje nad vlastitim tijelom i da to Isus ne bi mogao zahtijevati od nas?

Kao još jedan primjer činjenju žrtava i postu može se navesti primjer djece iz Fatime.

Znamo da su ta djeca bila u izrazito nježnoj dobi, no nakon što im je Gospa pokazala pakao i nagovijestila još jedan strašniji rat djeca su samoinicijativno počela postiti u smislu da su, iako su cijele dane bili po najvećoj žegi na ispaši, svoje ručkove poklanjali siromašnoj gladnoj djeci i tako trpjeli strašnu glad i žeđ. Ne samo to, činili su brojne žrtve za uboge duše grešnika. Tako su oko nježnih dječjih strukova vezivali oštre konope koji bi im pri svakom pokretu priuštili nepodnošljivu bol. U ljubavi prema jadnim dušama koje propadaju išli su toliko daleko da su i spavali s tim oštrim užetom koje ih je ranilo do krvi i pričinjalo im velike bolove.

Mogu misliti što današnji čovjek misli o dobrovoljnom trapljenju te svete dječice i kako prevladavajući stav modernog hedonističkog čovjeka niti razumije niti shvaća žrtvu malenih, no Gospa se dječici obratila ovim riječima: Bogu su mile vaše žrtvice, samo nije potrebno da s pojasevima spavate (“Sjećanja sestre Lucije”). Ironija je da bi svijet Gospu danas poslao dječjoj pravobraniteljici i to je najbolji pokazatelj kako smo izgubili svaki smisao za nesebičnost i sebedarje – o žrtvi da i ne pričamo.

Na kraju teksta ponovno se vraćam na Pavla VI. i njegovu tvrdnju da je post dovoljno zamijeniti djelima milosrđa. Takav je stav dijametralno suprotan onome svetoga Augustina koji nam je dao nezaboravnu sliku „dvaju krila“(inače utemeljenom na Iz 58,7) – sveti Augustin nam pokazuje da će naše molitve doprijeti do Boga samo ako ih uvis ponesu post i djela ljubavi:

Post tebe pročišćuje, ali ne okrepljuje druge. Tvoja će stiska donijeti ploda budeš li velikodušno davao drugome… Želiš li da tvoja molitva Bogu uzleti? Podaj joj onda ova dva krila: post i milostinju.

Jedno i drugo, dakle.

Dragi moji katolici, naša katolička baština je drevna i poput škrinje s blagom. Svi ste pozvani u najdubljoj ljubavi i poštovanju prema  stoljetnim katoličkim praksama i pobožnostima (što su činili sveci, a mi smo pozvani na njihovo nasljedovanje) iznova se zaljubiti u načine koji u sebi sadrže uskraćivanje, izgaranje i sebedarje i krenuti putem svetosti, ne prilagođavanjem svijeta sebi, već istovremenom ljubavlju prema tom istom svijetu, ali i nastojanjem da istovremeno i ne budete od svijeta. Gospodin će vam vratiti stostruko – sveci nas uvjeravaju da je tako, a ako se ikome može vjerovati, to su oni. Jedino oni. Samo slijedimo njihovu malenost.

O Isuse, kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

(Nikola Šop)

Nikolina Nakić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 5. listopada 2018.

Možda vam se svidi