Prije nekoliko dana Večernji list objavio je članak u kojem se navode rezultati istraživanja koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, a koje je provedeno među mladom populacijom.

Podaci govore kako je velika većina mladih u Hrvatskoj religiozna – gotovo 80 % ispitanika izjasnilo se da vjeruje u Boga što je koji postotak više nego na istraživanju koje je bilo provedeno 1999. godine. Kada pogledamo rezultate iz sredine osamdesetih godina razlika je doista značajna: samo 20 % mladih u to je vrijeme vjerovalo da Bog postoji.

Razlika između 80 i 20 posto zaista je ogroman skok prema religioznosti sve ako i uzmemo u obzir činjenicu kako je vrlo vjerojatno da u doba komunizma određen broj ljudi nije javno isticao da su vjernici dok su u stvari vjeru prakticirali, a da i određen broj današnje mlade populacije vjeru gotovo nikako ne prakticira iako se izjašnjavaju vjernicima.

Vjerovanje “u Boga” također je široko postavljen pojam i ne možemo sa sigurnošću reći da li on podrazumijeva kršćanskog Boga ili takozvanu višu silu tj. energiju – danas vrlo popularan izraz kod onih ljudi koji su dovoljno pošteni da ne negiraju postojanje božanskog, ali istovremeno odlučni u želji da se ne nađu u situaciji da im postojanje takve „sile“ nametne određena moralna pravila kojih se valja pridržavati.

Tu je i određena skepsa koja postoji zbog anketa i istraživanja koja su bila naručivana u dnevnopolitičke svrhe, primjerice tu je istraživanje koje je svojevremeno naručila tadašnja ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, a koje je javnosti plasiralo podatak kako je mladima u posljednjih 10 godina povjerenje prema Crkvi palo za cijelih 20 % – taj je podatak javnosti pak otkrila lijevo orijentirana kolumnistica Večernjeg dva dana poslije Božića 2013., valjda da iznivelira moguće novo probuđeni božićni vjerski žar u nekih… Bilo kako bilo, i istraživanja su nešto s čime se itekako može manipulirati, ovisno o uzorku anketiranih.

Možda je ipak najpametnije mlade pratiti po tome kako se postavljaju prema određenim vrijednostima koje se danas definiraju kao konzervativne – u tu nam svrhu može poslužiti istraživanje o kojem sam već pisala, a koje je na uzorku od 1284 učenika srednjih škola sprovelo Hrvatsko katoličko sveučilište.

Prisjetimo se, prema tom istraživanju mladi u Hrvatskoj istinski su konzervativni, u određenim segmentima konzervativniji od onoga što bi se moglo pratiti kao vrijednosti opće populacije. 85 % izjasnili su se katolicima (što nije nerealno budući da 90 % djece pohađa školski katolički vjeronauk), 32 % redovito ide na svetu misu, a 42 % zabranilo bi pobačaj.

Jesu li takve brojke realne? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, potrebno je promotriti određene trendove koji su vjerujem uočljivi i površnom promatraču, a koji nas navode na zaključak da je povelik broj mladih u Hrvatskoj danas bitno konzervativniji od generacije svojih roditelja.

U više sam navrata svjedočila izjavama stranaca koji su primjećivali kako su u Hrvatskoj crkve pune mladih ljudi. Prizor pojedinih crkava u nas poznatih po tome da ih redovito pohode mladi uistinu je fascinantan čak i hrvatskom oku koje je više priviknuto takvim prizorima od stranaca. Posjećene mise, duhovne obnove, studentski vjeronauk na kojem se traži stolica više, prisutnost mladih ljudi koji pred bolnicama mole protiv zla pobačaja uistinu govori više od bilo koje brojke i postotka. Žive i aktivne molitvene zajednice poput Srca Isusova u Zagrebu koje su u stanju napuniti zagrebačke trgove rijedak su i dragocjen primjer u inače, čast iznimkama, vjerski apatičnoj i nezainteresiranoj Europi.

Mladi u Hrvatskoj danas u puno većem broju od svojih roditelja idu u crkvu, žive sakramentalno, protive se pobačaju i prevladavajućem kontraceptivnom mentalitetu na čijem se oltaru žrtvuju mnoga mlada tijela i njihovo reproduktivno zdravlje (upotrijebimo konačno ovaj izraz točno tamo gdje mu je i mjesto), žive i svjedoče predbračnu čistoću. Čine sve to javno i ponosno ispovijedajući tako svoju vjeru bolje i snažnije nego što će to prikazati ijedna anketa.

Nedavno sam na jednom putovanju, evo reći ću, baš zadivljeno promatrala i slušala mlade ljude.

Moja generacija (generacijski sam dosta ispred mladih o kojima je ovdje riječ neovisno o činjenici da me baš jučer jedna prekrasna stara gospođa, doduše bez naočala, nazvala mladom) bila je puno u globalu zbunjenija. Po svim pitanjima. Slušala sam oduševljeno te cure i dečke kako sa svojih 19 i 20 godina imaju vrlo čvrste stavove, kako ih blistavo i uvjereno iznose, a pazite to i nije tako mala stvar u današnje vrijeme kad su vjerski stavovi, katolički stavovi da budemo precizniji, izloženi konstantnoj poruzi, ismijavanju, intelektualnom omalovažavanju (neupitnom pa makar i u stanju stalnog logičkog disbalansa u kojemu se izrugivači nalaze, posebno kad krenu dokazivati mladim zavedenim vjernicima da bi ljudsko biće u razvojnoj fazi npr. embrija od 9 tjedana po sotonskom – htjedoh reći sekularnom – redu veličina odgovaralo odrezanom noktu, jednoj nakupini nečega što je neželjeni višak i čega se moralno i etički mirne duše možemo riješiti)… dakle u jednoj takvoj atmosferi oduševilo me kako precizno i točno detektiraju neke pojave i kako ih ustvari nije briga što će ptice rugalice imati za reći.

Biti u službi istine, hodati uz nju pod svaku cijenu, to je ono što ti mladi ljudi čine. Davno nam je sam sveti Pavao dao primjer kad je na koncu slegnuo ramenima pred intelektualnom kremom ondašnje Helade, pred svim onim blistavim atenskim stoicima, skepticima i epikurejcima koji su gajili veliku ljubav prema kritici i poruzi odobravajući priču sve dok je bila na razini filozofije, no čim se dotakla križa uslijedio je smijeh i ruganje: u tom trenu sveti je Pavao odlučio mudrosti svijeta suprotstaviti ludost križa, pa što bude.

Da su to tako rano shvatili brojni mladi, osobe koje bi se prema svim pravilima željele što bolje uklopiti i biti prihvaćene – neismijane – od današnjih elita, meni je potpuno i istinski fascinantno. Dok su svijetu puna usta tobožnjih ženskih „reproduktivnih“ prava (kažem tobožnjih jer je žensko i muško pravo = ljudsko, a iznad svega stoji pravo na život), oni odlučno kažu „ne“ pobačaju, dok ovaj hiperseksualizirani svijet nudi tisuću i jedan način kako banalizirati i animalizirati muško-ženski odnos bez posljedica s jedne strane, uz svako moguće isključenje ljubavi i svetosti iz njega, oni njeguju i čuvaju čistoću.

Dok svijet briše granice njihovim prljanjem, oni povlače crtu. Bezbožni ateistički sekularizam svojim skepticizmom nepogrešivo vodi razmišljanju zašto bi išta bilo ispravno. I dok svijet taj relativizam objeručke prihvaća, deset zapovijedi koje ti mladi ljudi ljubomorno obdržavaju svijetle poput svjetionika. I nije ipak u posvemašnjem pesimizmu današnjeg trenutka suvišno stati i na tren postati optimističan i pomisliti: oni će jednom biti pokretači ove zemlje, oni će služiti, raditi, rađati, voljeti – možda puno, puno bolje nego što to danas činimo mi. Za razliku od mnogih od nas ne boje se tradicije: znaju da je njihovu zemlju i uostalom i njihov cijeli kontinent izgradila upravo kršćanska civilizacija, ista ona koju izrugivači danas zovu reliktom prošlosti mašu ljudskim pravima (i počesto pogrešnom definicijom istih) kao europskim jedinim postignućem i tekovinom, a ne vide da su ta ista ljudska prava samo krov kuće čijim su temeljima pusta stoljeća dala statiku – a kuća bez krova bi i mogla ostati stajati, no bez temelja nikako.

Možda su ovi klinci, jednostavno, bolje od nas shvatili jednu od najboljih definicija tradicije: da tradicija znači darivanje prava glasa najneprimjetnijoj klasi – našim precima. Dok postoje ljudi, mladi ljudi koji to sve skupa uvažavaju – ima nade za sve nas.

Nikolina Nakić | Bitno.net