NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić o filmu ‘Gosnell’: Nenamjerni prikaz licemjernog odnosa društva prema abortusu

Prije no što sam pogledala film čudom sam se čudila kako je takav film uopće mogao biti snimljen, a nakon gledanja shvatila sam da se u „pravo na pobačaj” ovdje nije diralo i da je zato mogao biti snimljen

Ovdje nije riječ o pobačaju. Čujete li me? Donesite mi to pred moju porotu i ja ću biti ta koja će potpisati izvješće, a to izvješće neće dovesti u pitanje ženino pravo da bira. To je način na koji ćete ići jer je to jedini način na koji ću ja ovo potpisati. Je l’ to jasno?

Na ovaj način sutkinja tužiteljici u filmu “Gosnell” jasno daje do znanja na koji je način jedino moguće tužiti i suditi nekoga za izvođenje pobačaja, no to je ujedno poruka i svima nama čime se ovaj film bavi, a čime se ne namjerava baviti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Film je sudska drama koja prikazuje suđenje dr. Kermitu Gosnellu koji je desetljećima vodio kliniku za pobačaje u Philadelphiji. Rutinska policijska provjera zbog sumnjivih lijekova prepisanih na recept dovela je do šokantnih saznanja: u prljavom prostoru u kojem ne vladaju ni minimalni higijenski uvjeti dočekale su ih vreće pune dijelova tijela pobačenih beba, nesterilna kirurška oprema i mačke koje se slobodno šeću po operacijskim salama i obavljaju nuždu unutar klinike. Saznali su da je anesteziju pacijenticama davalo nestručno osoblje, štoviše, da je zbog nestručnog doziranja anestezije jedna pacijentica umrla na stolu, da je izvodio pobačaje na bebama starijim od 24 tjedna i da je one koje bi preživjele usmrćivao tako što bi im prerezao leđnu moždinu.

Reakcije gledatelja kojima se film svidio također su vrlo simptomatične – svi naglašavaju da su mislili da će se raditi o snažnom pro-life filmu koji će „propovijedati“ (zanimljivo je da se isticanje prava na život nerođene djece smatra popovanjem i propovijedanjem), ali da se to srećom nije dogodilo jer su se plasirale samo gole činjenice. To je taman mjera koju moderan čovjek može probaviti a da mu se ne uzburka savjest. Prije no što sam pogledala film čudom sam se čudila kako je takav film uopće mogao biti snimljen, a nakon gledanja shvatila sam da se u „pravo na pobačaj” ovdje nije diralo i da je zato mogao biti snimljen – ovdje je isključivo riječ o kršenju zakona za koje je na koncu spomenuti liječnik kažnjen doživotnom kaznom zatvora.

Istina, usput se spominju neki paradoksi modernog društva, primjerice prazna sudnica i mlak interes medija za ovaj slučaj – zahvaljujući istraživanju neovisne blogerice Molly Mullaney (u stvarnom životu novinara J. D. Mullanea) tužiteljstvo se koristi njenim istraživanjima i naposljetku se javnost ipak zainteresirala. Mediji su, očekivano, spominjali „neobjektivnost“ jednog od istražitelja – pisalo se da na njegovu istragu utječe njegov katolicizam. Lagani, rekla bih pomalo bojažljivi pro-life pristup nazire se kroz izrazito emocionalni pristup tužiteljice, inače majke petero djece. Sve je to plasirano u politički korektnim dozama, taman da bude prihvatljivo širem gledateljstvu.

Ono u čemu film nenamjerno uspijeva jest plastični prikaz licemjerja modernog društva – sve je u redu dok se ne vide slike i prizori onoga što pobačaj doista jest i što se zbilja za vrijeme tog postupka događa. Vidi se to po reakcijama porote kojoj je tužiteljstvo pokazalo slike jadnih izmasakriranih dijelova tjelešca pronađenih u klinici strave. Zgražanje, suze, tuga – slike su u najvećoj mjeri utjecale na ishod predstave. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto pro-choice ljudi ne podnose javno prikazivanje slika pobačene djece; smatraju da to „nije fer“, dižući vlastito licemjerje na sasvim novu razinu: u redu je raditi to, sve dok se to što se zapravo ne radi ne vidi. Grad Philadelphia naposljetku je kremirao 47 ostataka fetusa i novorođenčadi pronađenih u klinici strave. Ostaci su pokopani u neoznačenoj grobnici na groblju Laurel Hill.

U naslovu filma stoji da se radi o suđenju najvećem američkom serijskom ubojici. Time se indirektno priznaje ono što pro-life pokret ističe od samog početka – da je pobačaj ubojstvo nevinog ljudskog bića, no ujedno se novoizglasani zakon u New Yorku u kojem se dopušta pobačaj do samog poroda i po kojem se ne zahtijeva prisustvo liječnika koji bi eventualno spasio preživjelu bebu može usporediti s djelatnošću dr. Gosnella – prema ovom zakonu ono što je on radio zapravo bi bilo legalno. Paradoksima i licemjerju nikad kraja.

Činjenica je da je legalizirani pobačaj jedna od najgorih posljedica koju nam je donio promiskuitet na krilima feminizma. Možemo slobodno reći da je na djelu idolatrija prava – sustavnom indoktrinacijom i moralnom relativizacijom prisiljavamo vlastite umove da pristaju i prihvaćaju siva područja kao jedina moguća – jedino što beskompromisno prihvaćamo je bezuvjetno zadovoljenje vlastitih nagona. Gosnell nije anomalija, Gosnell je simptom i primjer bešćutne samoživosti. Krajnji je to prikaz poništavanja arhetipskih uloga muškaraca i žena gdje muškarac postaje izgubljena kukavica, a žena anti-prikaz svoje vlastitosti, ona koja proždire, ona koja se osvećuje za stoljeća ponižavanja ne shvaćajući da je ponižavanjem sebe same natkrilila u ponižavanju sve muške pokušaje minulih vremena.

Jednom sam pročitala kako je čovjek na vrhuncu tehnološke moći jednako udaljen od metafizičke biti kao i poganski divlji plemenski čovjek. Ponovno smo se odrekli Krista i ponovno smo ga razapeli i ako išta možemo naučiti iz povijesti, jest činjenica da su društva bez Krista društva bez budućnosti i da je jedino Krist garancija za opstanak. Najviše što ovaj svijet može učiniti za sebe je ponovno uzvratiti ljubav Bogu, žestoko se, do kosti i beskompromisno zaljubiti u Boga i to je jedino dobro koje može proizaći iz katarze koju trenutno proživljava čovječanstvo. Chesterton je rekao da je poganstvo bilo poput mramornog stupa – uspravnog zbog simetričnih proporcija. Kršćanstvo je, pak, poput velikoga i nepravilnog romantičnog kamena, koji, iako se pri dodiru zanjiše na svom postolju, ipak budući da njegove nepravilne izbočine točno uravnotežuju jedna drugu, stoji tu na prijestolju već tisućama godina. Divlja se istina njiše, ali ostaje uspravna.

Uhvatimo se i mi stoga za nju makar nam se činilo da ćemo od njihanja uhvatiti morsku bolest, da je zla previše, makar nas se medeno uvjeravalo da je sigurnije stajati na prividno mirnijem mjestu. Suprotno logici svijeta, nije.

Nikolina Nakić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. veljače 2019.

Možda vam se svidi