NOVA KOLUMNA
Nikolina Nakić: Nećemo postati svetiji nakon kanonizacije kardinala, na svojoj svetosti imamo raditi sami
Ono što me zasmetalo jest potezanje pitanja svetosti blaženog kardinala kao nacionalno-političkog pitanja broj jedan. Boga jednostavno ne možete strpati ni pod naciju ni pod politiku. Puna su nam usta Stepinca, političari potežu Papu za rukav, a istovremeno bez pardona promoviraju zakone koji dopuštaju pobačaj ili konvencije koje nameću rodnu ideologiju
Jedan datum, 8. svibnja, povezuje dvojicu velikana Katoličke Crkve 20. stoljeća: tog su dana rođeni i Fulton Sheen i blaženi Alojzije Stepinac.
Nijedan od njih dvojice još nije kanoniziran iako je jedan proglašen slugom Božjim, a drugi blaženikom. Razlog zašto ih spominjem je taj što je jedan savršeno uobličavao teoriju kojom je pak drugi ustrajno gazio u praksi – prvi je u svom slavnom djelu Život Kristov napisao rečenicu kojom možemo poput plašta svetosti zaogrnuti našeg blaženog Alojzija: “Križ se u Kristovu životu nije našao slučajno, neće ni u životu njegovih sljedbenika.”
Uistinu kad promatramo životni put hrvatskog blaženika, njega jedino i isključivo možemo nazvati putem križa. On ga je tako živio i tako je i umro, pretočivši u stvarnost rečenicu kojom je Simone Weil parafrazirala riječi našeg Gospodina da, tko se mača laća od mača i gine, rekavši: “Tko prihvaća križ, poginut će od mača.”
Već dvije tisuće godina slijedimo taj obrazac i čini se da je on jedina konstanta.
Ponovno ću citirati Fultona Sheena koji govori da postoje dva tipa mačeva: oni koji prodiru izvana i ubijaju, i mačeva koji prodiru u nutrinu i kontroliraju nagone i požudu. O ovoj drugoj vrsti mača danas bih željela reći nešto više, a vezano uz najnoviju izjavu pape Franje o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca, koja je pak izazvala salvu komentara vjernika koji se teško mogu okvalificirati kao katolički, a ne bi baš mogli proći ni pod sveti gnjev.
Ono što me zasmetalo u cijeloj priči jest potezanje pitanja svetosti blaženog kardinala kao nacionalno-političkog pitanja broj jedan. Boga jednostavno ne možete strpati ni pod naciju ni pod politiku, njegove su misli iznad naših misli, a djelovanje ponad naših nastojanja. Puna su nam usta Stepinca, političari potežu Papu za rukav, a istovremeno bez pardona promoviraju zakone koji dopuštaju pobačaj ili konvencije koje nameću rodnu ideologiju. Narod psuje Boga i Majku Božju poput kočijaša, ubijamo svoje nerođene kao „pravi“ katolici i sad bismo mi htjeli sveca Stepinca jer ćemo onda valjda biti važniji sebi samima – možda da za početak poslušamo što je blaženi kardinal govorio za života o nekim ovdje spomenutim temama?
To već ide malo teže. Zaista imam osjećaj da bi velik broj Hrvata sad odmah potpisao vlastitu Hrvatsku katoličku Crkvu što je Stepinac odbio i životom svojim potvrdio. Koji paradoks.
Kažu da je kanonizacija ispolitizirana. Ako i jest ispolitizirano pitanje, i mi smo isto u tome sudjelovali.
Iskreno, briga me što misle, govore i rade Srbi. Mene zanima naš obol u ovoj priči. Hajdemo mi dobiti svog sveca, slavit ćemo dva dana, a onda ‘deri po pobačaju’ i psujmo Boga kad netko ne upali žmigavac ispred nas na cesti. A kad smo već kod psovki, dobro ispsujmo i Papu koji, eto, ne radi po našim željama pa više nije „naš“ papa. Doista je velika ljubav Hrvata prema papinstvu ako je ista uvjetovana kako papa „diše“ u odnosu na naše želje i prohtjeve. To nije kršćanska ljubav, draga braćo i sestre, nego čisto koristoljublje. No ja neću ovdje od Pape raditi mučenika. Želim sve nas pogurnuti tim putem križa, jer to je jedini ispravni put za kršćanina. Mi bismo htjeli sveca koji je iskusio križ, ali po mogućnosti da nas taj kalež mimoiđe, ako može, hvala, amen!
Ne ide to tako.
Prvi put sam se suočila s vlastitim takvim pomiješanim osjećajima čitajući biografije nekih svetaca, primjerice svetog Padra Pija ili svetog Josipa Kupertinskog. Znači, imaš prvog stigmatiziranog svećenika koji ima brojne darove koji se pogotovo manifestiraju kroz ispovijed, a što Crkva radi? Zatvaraju ga i štoviše ne daju mu ispovijedati. Što Padre Pio radi? Trpi u poslušnosti. To je jednostavno bio njegov put svetosti. On zna da, iako to sam ničim nije želio, da je sve što mu je dano od Gospodina, no ne grmi, ne sijeva, ne bljuje vatru, štoviše, šamara onoga tko bi rekao nešto ružno o biskupu. Zašto? Jer je bio darovan i duhom razuma i zna da će ono što je od Boga biti na kraju tretirano kao Božje, sve na veću slavu Božju.
Bila sam u Osimu, na grobu sv. Josipa Kupertinskog. Tog predivnog „letećeg“ sveca čiji je duh bio kao duh djeteta koje nesmiljeno obožava Boga i voli Bogorodicu, koji je svako malo poletio pod svod crkve jer ga tijelo nije moglo držati, zatvorili su u sobicu tog samostana tri s tri. Da vidite gdje je on boravio! U samoći samovao, služio svetu misu samotno baš kao naš Alojzije u Lepoglavi, na kakvoj je tvrdoj daski spavao, a nikada potonuo u gorčinu i nikada mu ljubavi nije uzmanjkalo! Nikada u svojoj ljubavi nije ružno mislio ni govorio, a učinjena mu je nepravda. No došlo je na svoje, uvijek dođe na svoje! Bog nikada ne kasni.
Ne kažem da se za istinu ne treba boriti i na nju ukazivati. No treba isto paziti da se u borbi za tu istu istinu ne prepustimo onom drugom maču koji je spominjao Fulton Sheen, unutarnjem maču vlastitih strasti koji ne vode u visine, već u ponore. Prepustimo istinu i borbi za istu kanalima koji su regularni i koji za to i postoje, a najviše od svega, više od svih ljudskih nastojanja, komisija, prepirki i politika, prepustimo je dragome Bogu.
Često čujem izjave kako našeg blaženog kardinala opet razvlače i raspinju – ali kakvi smo mi to vjernici kad tako govorimo? Pa je l’ vjerujemo da je on svet, da je s Bogom u vječnom blaženstvu, sreći, pravdi i istini koje ova ljudska vrludanja ne mogu više – niti su ikada mogle – ni dotaknuti? On je svoj križni put prošao i ne prolazi ga drugi put, no možda, iskreno sam to pomislila, možda je baš taj križni put nešto što je njegovom narodu trenutno potrebno, možda mu je pripušten, jer mu je potreban. Nisam jednom čula rečenicu: “Zar nam je to hvala za tisućljetnu vjernost i umiranje za križ, zar je za to kardinal umro, kako se samo usuđuju?”
Pa, da odgovorim, da, to nam je nagrada i očito nam je baš takva nagrada i potrebna. Jer su nam se glave usijale, jer su nam mediji puni proroka koji govore o tome kako je Hrvatska jedino preostalo svjetlo u Europi, katolički narod broj jedan, pred ispovjedaonicama su redovi, a drugdje su prazne – dakle valjda smo zaslužili da se sad malo opustimo, isfeštamo, opsujemo kad se naljutimo, određujemo si broj djece i pobačajem, toliko su nam svećenika, redovnika i redovnica poubijali da se ovi danas imaju pravo ljutiti na vlastitu Crkvu, zaslužili smo! Mogu se samo nadati da smo zaslužili i da će nam biti darovana točno onakva sudbina kakvu su imali naši preci jer ta je bila pravocrtni put u nebo, sve drugo je propast. Onog trenutka kad prestanemo biti ponosni, ali i trpeći i ponizni narod, mi smo propali, jer ponos bez poniznosti je samo jedna ljudska mana više.
Blaženik je na nebu. U trijumfalnoj Crkvi, uz Boga. I moli za svoj narod, mislim da to svi osjećamo. No budite sigurni da on moli za duhovni preporod svog naroda, a ne svoje ustoličenje na opći oltar Crkve. Jednom kad poradimo na prvom i drugo će doći, kao prirodna posljedica.
Mi nećemo postati svetiji zbog svetog kardinala, na toj svetosti imamo poraditi sami.
A kardinal, naš voljeni kardinal, koji je umro prije skoro šezdeset godina a kao da je sve življi u nama, moli za nas. I ne mogu ne pomisliti da je sve ovo što nam se događa zapravo jedna velika uslišana kardinalova molitva.
Nikolina Nakić | Bitno.net