Planned Parenthood i njegove suportivne organizacije doista ne prestaju šokirati svijet – ili barem onaj njegov dio koji se još može zgroziti na beskrupuloznost i hladnokrvnost kojom se industrija ubijanja nerođene djece „reklamira“ na internetu.

Društvenim mrežama već neko vrijeme kruži video kojim dominira lice, krupni plan preslatke plavooke bebe u čijoj se pozadini čuje zvuk dječje uspavanke. Taman kad pomislite da se radi o reklami za pampersice i očekujete prizor sretne i zadovoljne bebe koja suha i sita mirno spava u svom krevetiću, slijedi dijabolični preokret i shvaćate da je ovaj prizor iskorišten u vlastitu antisvrhu – sve lijepo, sve dobro i sve životno može proći jedino i isključivo pod uvjetom da je beba bila „željena“ i da je njen nevini život posljedica izbora.

Moralno potpuno anesteziran svijet prešutno je prihvatio ubijanje nerođene djece kao neizbježni dio vladavine prava – malu, mračnu i prljavu podrumsku prostoriju u raskošnoj kući ljudskih prava, krvave temelje koje je ciglu po ciglu sagradila slabost i promiskuitet. Ne želimo ni zaviriti unutra, ne želimo vidjeti što se događa iza paravana jer to boli naša humanistička osjetljiva srdašca – sam prizor krvi tjera nas da padamo u nesvijest, toliko smo se odvikli od prizora nasilja, i apostrofirati nešto što se općenito smatra nužnim zlom – nije prihvatljivo, štoviše kotira i kao nepristojno.

Mi, humana djeca 21. stoljeća, djeci koja su izbor, a još se nalaze u trbuhu bez problema puštamo Mozarta i pričamo im kako smo proveli dan – međutim isto tako ćemo bez problema zažmiriti na kidanje moždine škarama djetetu u istoj dobi ako ono nije bilo „željeno“. Taj dijabolični paradoks gotovo da više nitko i ne uviđa.

Povijest čedomorstva stara je koliko i pala ljudska priroda i možemo reći da je civilizacija napravila puni krug – zvuk one uspavanke iz videa postaje prigodno opjevan smiraj kršćanskog poimanja vrijednosti koje nisu usmjerene na sebe, nego na bližnjega. Nježan uspavljujući zvuk koji smiruje čula postaje jednak hipnotičkom transu mase koja je žrtvovala bogu Moleku, poganskom mrmoru koji proizvodi uspavana  savjest, a koja tako otupljena i moralno osakaćena na oltar prinosi nešto najljepše i najnevinije. Bez obzira radilo se o Feničanima koji žrtvuju Moleku, Astecima koji ubijaju djecu da bi zadovoljili bogove ili o modernim ljudima koji umišljaju da sami odlučuju, a žrtvuju u ništa manjoj mjeri no ovi drevni narodi poganskom idolu novca i moći – princip je uvijek isti. Imamo maleno i bespomoćno ljudsko biće koje prestaje živjeti u ime tzv. većeg dobra, koje je uvijek i u pravilu zlo. U ime progresa.

Postoji međutim nešto što ovu posljednju – našu – generaciju razlikuje od navedenih naroda i ne služi joj na čast. Ne samo što su nama svima poznate riječi božanskog Galilejca o „malenima čije je kraljevstvo nebesko“, a onima prije nas nisu bile – dakle više nam je dano – nego je i razlika u tome što se drevne generacije nisu pretvarale da čine nešto dobro – činili su nešto što im je bilo duboko odvratno i zlo jer su vjerovali da će tako zadovoljiti krvožedne bogove i smanjiti njihovu ljutnju. Mi, s druge strane, pjevamo himne slobodi i pravu na izbor i pretvaramo se da su te male ljudske žrtve irelevantne i nevažne. Stari su pogani nudili žrtvu najsvetijeg i najnevinijeg, mi smo svojoj žrtvi oduzeli ljudskost, nesvjesni da u ime te iste ljudskosti zapravo ljudskost iščezava i nestaje – ona naša.

Ne priziva li nedavni divlji ples svjetine u Irskoj, ples nakon što su proglašeni rezultati referenduma o pobačaju, na Plutarhov opis iste takve svjetine: „Svećenici su bili raspamećeni od tolike janjadi ili mladih ptica; u međuvremenu, majka je u blizini stajala bez suza ili jecaja, dok je cijeli prostor ispred kipa bio prepun glasne buke frula i bubnjeva.“

Kolika li je samo sličnost nekadašnjeg poganskog i današnjeg novopoganskog svijeta! Dijaboličnost ide toliko daleko u imitiranju da imamo i upotrebu dječjih srca – srca koja su stari pogani žvakali i gutali, a moderni pogani preprodaju i na njima zarađuju dodatni krvavi novac.

Vratimo se Planned Parenthoodu i svim drugim današnjim gutačima djece. Interesantno je licemjerje njihovih pobornika koji u jednu ruku glorificiraju odluku i nečiji stav kao nešto što se stavlja ispred samog života, a s druge strane drugačiji stav koji ne odgovara njihovoj bezbožnoj industriji bez problema niti poštuju niti uvažavaju, štoviše, ljude koji misle i djeluju drugačije odmah klasificiraju kao progonitelje i sputavatelje, a vjerska načela ovih potonjih promatraju isključivo kao prijetnju tzv. humanističkom svjetonazoru s kojim se kite kao ptica s tuđim perjem – tuđe perje u ovom bi slučaju bilo stvaranje pandana kršćanskoj etici – neuspjelog i duboko proturječnog.

To što nas je ovakva reklama još uvijek u stanju šokirati, zapravo je dobra vijest. Loša je vijest da ovaj video postoji i kruži javnom sferom pune tri godine i nikome ništa, da je zamišljen kao reklama za tzv. izbor na smrt, da je društveno prihvatljiv i nije sankcioniran ili cenzuriran (kakvu bi sudbinu bez sumnje doživjela svaka druga reklama koja bi se usudila dirnuti u bilo koji aspekt gej svetišta).

Kako đavolsko zlo nema mjere u vlastitom zlu u kojem toliko besramno uživa da nije u stanju stati, možemo se samo nadati da će ovakvi i slični projekti (kakvih će bez sumnje još biti) na koncu od reklame postati antireklama postižući suprotan efekt od onog zamišljenog – pokazujući na koncu konca ne uljepšano zlo, nego zlo u punom sjaju. Možda će takve ogoljene akcije konačno podignuti onu nužnu razinu javne svijesti i senzibiliteta koja je potrebna za pokretanje mehanizama zaštite ljudskog života. Možda je ovakav bezobrazluk, koliko god to trenutno bilo teško zamislivo, potreban da bi stvari nakon gorih postale malo bolje – u nadi da će jednom zvuk dječje uspavanke doista značiti miran san, a ne noćnu moru.

Nikolina Nakić | Bitno.net