NIKOLINA NAKIĆ O DOBROJ APOLOGETICI

Nema boljeg argumenta u prilog Kristu od – ljubavi, one koju čovjek ni danas ne može pojmiti, a kamoli je izmisliti

Pravi su apologeti sve u jednom: i sveci i sluge i svjedoci. Uza svu ljudsku umješnost i milost najveća je prednost katoličkih apologeta istina i njena čista gola ljepota.

Foto: Shutterstock

Prije osam godina, kada s priličnom sigurnošću mogu reći da sam susrela živoga Boga – u križu (a gdje drugdje?), patnji, suzama, rodila se, kojeg li paradoksa, radost. Ogromna, neizreciva radost, onakva koja čini da ti srce udara brže i da želiš zagrliti cijeli svijet, toliko je opojna djelatna milost koju ničim zasluženo daje predobri Gospodin. Tada sam osjetila ozbiljan poriv da upoznam svoju vjeru, objavu, teologiju, katoličke mistike. Dan i noć bili su mi prekratki za iščitavanje pustih knjiga koje su zadovoljavale intelektualnu znatiželju, razgaljivale ionako ganuto srce i punile svjetiljku uljem.

Shvatila sam također da današnji – nazovimo ga postmoderni čovjek – kršćane smatra glupastim antiintelektualcima koji jedino što znaju je klečati i čija je vjera nespojiva sa zdravim razumom, što me duboko ražalostilo jer ništa nije dalje od istine. Na neki način takvi vjernici često se uspoređuju s načelom koje je tako dobro opisao viktorijanski engleski pjesnik Alfred Tennyson pišući o konjanicima koji sudjeluju u bitkama razmišljajući ovako:

“Nije na nama da pitamo zašto… na nama je da izvršavamo i umiremo.”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Na stranu imena velikana poput Kopernika, Pascala, Mendela, Pasteura, Boškovića, Lavoisiera, Fermija i Schrodingera te na stranu tvrdnja Richarda Dawkinsa da su ateisti “oni pametni”, a zaključak o onima drugima ljudi mogu donijeti sami, dovoljno je vratiti se izvoru i poslušati svetog Petra koji od nas traži da pripremimo “razlog za vlastitu nadu koji se da braniti” govoreći: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem” (1Pt 3,15-16). Pročitala sam negdje također da se ovdje radi o cjeloživotnom procesu jer su Božja otajstva nedokučiva ali ipak i spoznatljiva zato što je Božja volja da ih spoznamo.

U razgovoru s velikim brojem svećenika često sam imala prilike čuti kako se glavna kateheza obavi sve do pripreme za krizmu nakon koje većina mladih katolika napusti Crkvu, raskine s manje-više svim što su do tada naučili (čast iznimkama, no one potvrđuju pravilo) i zapravo žive svoje živote kao pogani, iako se nominalno i dalje izjašnjavaju katolicima. Pritom je velik broj svećenika naglasio kako nam je nasušno potreban jedan vid vjeronauka za odrasle: ljudi toliko vremena troše na gledanje u razne ekrane koji nam nude toliko duhovnog smeća, no za to nam nije teško odvojiti vrijeme (štoviše, takve nas stvari “opuštaju”), dok za ono što bi bila naša istinska dobrobit volimo reći: ma nemam ja za to vremena! Ako neki svećenik i pokrene nešto takvo, u pravilu mu se u klupama nacrta uvijek istih pet dragih i pobožnih bakica (nemojte me krivo shvatiti, njihovo je Kraljevstvo nebesko!), a većina katolika župljana ovo jednostavno ignorira.

Jedan Richard Dawkins zasigurno bi se iznenadio da je pročitao (a prilično sam sigurna da nije, jer je njegovo poznavanje kršćanstva prilično slabo za čovjeka njegove akademske razine) encikliku Ivana Pavla II. “Fides et ratio” na početku koje sveti Papa ističe kako “vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine”. I sam je sveti Augustin rekao: Vjerujem da bih razumio.

Mediji su posebna priča o boljem međusobnom razumijevanju kršćana i ateista i ne da ne pomažu, nego svesrdno odmažu. Kad se god skupi velik broj vjernika koji istupi u obranu svojih vrijednosti (npr. Hod za život ili prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije) novinari ljude koji koriste svoje demokratsko pravo na izražavanje mišljenja prikazuju kao maloumne pojedince koji i ne znaju zašto su ondje, niti razumiju protiv čega prosvjeduju. Pronađu najbezazlenije i najnevinije ljude pretežno starije populacije koji niti su elokventni, niti mogu savladati strah pred kamerom i mikrofonom, a ono što nepogrešivo svi do jednog mogu – apsolutno razlikovati dobro i zlo – to nekako novinari preskoče pokazati svekolikoj javnosti. Posljedično tako kreću salve ismijavanja, dajući riječima pape Benedikta XVI. pravu proročku dimenziju, kada je ustvrdio da će moderno mučeništvo kršćana biti poruga i ismijavanje. Pa da ponovimo ukratko osnovne stvari.

Tko smo mi?

Za početak si osvijestimo tko smo mi. Mi smo katolici. Kršćani su od početka koristili grčku riječ katholikos da bi opisali Crkvu Isusa Krista. Riječ je izvedena iz riječi katahole što znači sveopći, univerzalan. Spominje je već Ignacije Antiohijski, a nekoliko godina kasnije javlja se i u svjedočanstvu mučeništva svetog Polikarpa. Treba reći da ova svjedočanstva dolaze s određenom apostolskom ovjerom – Ignacije je vjerojatno bio učenik apostola Ivana dok je Polikarp to bio gotovo posve sigurno. Upravo iz tog svjedočkog dokumenta potječe rečenica: “Svim zajednicama Katoličke Crkve po svoj zemlji.”

Katolička, sveopća, univerzalna Crkva stvorena je dakle izravno od Gospodina našega Isusa Krista, a ne kako mnogi pogrešno vjeruju, crkvenim raskolom 1054. godine. Katolicitet je centrifugalna sila koja mu omogućuje da se širi i prihvati otkupljeno čovječanstvo.

Čije nasljeđe čuvamo i prenosimo?

Katolička Crkva je apostolska. Apostoli nam to jasno govore. Sveti Pavao piše: “Sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola” (Ef 2, 19-20). Sveti Ivan nam pak kazuje da su apostoli “dvanaest temelja” gradskih zidina nebeskoga Jeruzalema (Otk 21,14).

Katolička Crkva je apostolska prvo zato što je utemeljena na apostolima, te zato što čuva njihov nauk i predaju i zato što je zakonitim nasljeđivanjem primila čitavu baštinu apostola.

U biologiji postoji princip “Omne vivum ex vivo” (Živo nastaje samo iz živoga) – Mistično je Tijelo pak kristoliko i apostolsko jer vuče povijesno korijenje ne u čovjeku, već u Kristu.

Zašto Marija?

Katolici Mariji pristupaju kao zagovornici i posrednici. Ako smo svi mi čuvanjem i obdržavanjem nauka Gospodinovi učenici, možemo i njegovu majku imati kao svoju majku. Budući da je Krist naš brat, njegov je Otac naš Otac. Njegov je dom naš dom. Njegova majka je naša majka (ovu je briljantnu konstrukciju svijetu poklonio  Scott Hahn, a s obzirom na to da je kao bivši protestant imao problema i predrasuda prema Mariji, to ovim riječima daje još jednu dodatnu težinu). Treba reći da Mariju ne štujemo umjesto Krista – naše je poštovanje prema njoj zapravo izraz naše pobožnosti prema Kristu. U istočnim Crkvama naziva je se i Panhagia, Presveta. Ona je svjetiljka koja je nosila Svjetlo Svijeta. Kristu neka je sva čast i slava – pa i kad častimo majku koju je sebi načinio.

Crkva je kraljevstvo

Ekskomunicirani teolog Alfred Loisy posprdno je izjavio: “Isus je najavio dolazak kraljevstva; ono što je došlo bila je Crkva.” Loisy nije bio usamljen u takvim stajalištima prije sto godina, a to zasigurno ne bi bio ni danas. Koliko smo samo puta čuli rečenicu: “Vjerujem u Isusa, ali ne u Crkvu”? Ljudsko očekivanje i način na koji je Gospodin zamislio ostvarenje svog plana zaista se razlikuju. Par dana nakon uskrsnuća jedan je učenik upitao: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme opet Izraelu uspostaviti kraljevstvo?” (Dj 1,6). Ne odjekuje li to pitanje i dalje, kroz dva tisućljeća upravo zbog nesrazmjera onoga što smo dobili i onoga što nam je Bog obećao? Treba ipak biti pošten do kraja i zapitati se u čemu je problem? U onome što je Bog pribavio ili ipak u ljudskim očekivanjima? Prava je istina da Davidovo kraljevstvo svoje povijesno ispunjenje pronalazi u Katoličkoj Crkvi, s tim da je iz zemaljske perspektive preneseno u nebesku.

Kada nam iz neznanja umanjuju i omalovažavaju ulogu Kristove zaručnice – svete katoličke i apostolske Crkve, moramo u svakom trenutku, baš kao što su nam u um i srce ucijepljeni deset zapovijedi, znati ovo (ovdje ponovno citiram Scotta Hahna zbog izuzetno nadahnutog izričaja): Cijelo je kraljevstvo = cijela Crkva – ujedinjena prisutnošću Duha Svetoga i slavljenjem euharistije. To je trenutak kada se Kralj uprisutnjuje, kada se kraljevstvo očituje i trenutak kada zemaljski stanovnici sudjeluju u neprestanoj mesijanskoj gozbi nebeskoga kralja.

Dragi moji, zato Crkva. Krist i Crkva. Jedno bez drugoga ne ide i direktno je suprotstavljanje Božjem planu za spas čovječanstva.

Ovo su bile nekakve osnovne apologetske točke, nešto kao džepni priručnik za svakog katolika. Međutim jednu stvar nipošto i nikada ne smijemo smetnuti s uma: katolički apologeti moraju odgovarati kako bi uzdigli ljudska srca, a nipošto kako bi ih ušutkali. U ovom potonjem slučaju moglo bi nam se dogoditi da upadnemo u zamku da izgubimo priliku posvjedočiti za milost. Nekad ćemo odgovoriti u jednom dahu, ali uvijek istovremeno i cijelim svojim životom.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Pravi su apologeti sve u jednom: i sveci i sluge i svjedoci. Uza svu ljudsku umješnost i milost najveća je prednost katoličkih apologeta istina i njena čista gola ljepota.

Njemački teolog Karl Adam izrekao je nekoliko neponovljivih rečenica koje pune srce, miluju um i grle nam duh, kako to već samo nadahnuta besjeda jedino i može. Njegova apologetika siječe poput noža i miluje poput majčine ruke, poput britve i pera istodobno, gdje se međusobno susreću i isprepliću srce i razum: “Tko bi ikada mogao izmisliti Uskrsloga, toga Gospodina slave koji ljubi izdajnika i šuti kada mu pljuju u lice? Ni Židov ni Rimljanin ni Grk ni Nijemac ne bi znao, a ni mogao osmisliti jednu takvu sliku Spasitelja… Ta ideja o Mesiji iz Evanđelja nije zemaljskog podrijetla. Nemoguće ju je objasniti povlačenjem paralele između povijesti i religije, a nemoguće ju je zanemariti. Krist iz Evanđelja predstavljen je našem stoljeću kao lik koji unosi nemir, kao svojevrsni “tremendum mysterium”, kao zagonetka koja zahtijeva objašnjenje ili pitanje koje zahtijeva odgovor. Stoji pred nama kao naša sudbina.”

Doista. Najbolji argument u prilog Kristu je ljubav. Ljubav kakvu čovjek ni dan-danas ne može pojmiti, a kamoli je sam izmisliti.

Nikolina Nakić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 23. travnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi