Hrvatska je ovih dana zajedno udisala i izdisala u ritmu jednog malog dvogodišnjeg srca. Svi problemi, nelogičnosti, razlike i nerazumijevanja s kojima se nosi ovaj narod kapitulirali su pred jednim parom preslatkih smeđih očiju s jednom jedinom željom: živi, Mila.

Dvogodišnja Mila Rončević, djevojčica iz Rijeke koja se bori s teškom zloćudnom bolešću pokrenula je val dobrote i humanosti kakav se zaista rijetko doživi – kao da je cijela zemlja na trenutak zastala i fokusirala se na borbu za život malene djevojčice. Poduzete su brojne akcije prikupljanja novca u kojima je svatko na svoj način dao svoj prilog i svaki je jednako vrijedan. Leđa su – kako to uostalom uvijek i biva – podmetnuli mali obični ljudi koji su nesebično otkidali od svojih često premalih plaća (neki su čak donirali i gotovo cijele svoje mjesečne prihode, oživjevši tako poznatu evanđeosku priču o udovici koja daje posljednji novčić u hram), a koji su unosili u ovu priču puno ljubavi i želje da se pomogne, ali i malo prkosa, uz poruku: ako se mene pita, živjet ćeš, djevojčice.

Čak četiri milijuna dolara cijena je neprocjenjivog: jednog dječjeg života. Vjerujem da su se mnogi od nas zapitali u kakvom to svijetu živimo kada se liječenje jednog života može uvjetovati takvom svotom – cijenom na cjeniku ponude i potražnje, isplativosti i neisplativosti gdje je dobit u hijerarhiji vrijednosti iznad dječjeg života. Vjerujem također da je ta običnom čovjeku koji živi od plaće od prvog do prvog nadrealna cijena, roditeljima malene Mile bila zid za koji su mislili da se ne može nikako preskočiti. Ispalo je ipak da je ovaj narod imao još ponešto reći o tome.

Zapravo toliko stvari u našoj zemlji ne funkcionira da ih ovdje nema smisla ni početi nabrajati, uzelo bi puno mjesta, ispunilo nas ljutnjom i gorčinom, a ovo nije takva priča. Ovo je priča o borbi, o ljudskosti, o prkosu i, najvažnije, o ogromnoj ljubavi prema maloj nepoznatoj djevojčici koja je iskočila i preskočila okvire naših dnevnih jada, veselja i zanimacija, zasjenila ih, nadjačala ih baš poput malene zrake sunca koja istovremeno ugrije tolike. Gesta koja je udarila ton. U trenucima dok nas mediji cijelo vrijeme uvjeravaju u suprotno, gdje nas uvjeravaju da spakiramo svoje kofere i iza sebe ostavimo pustoš, mi smo ih demantirali spakiravši jedan drugi kofer uz samo jednu misao – leti, malena ptico!

„Ciljaj u nebo i zemlja će ti pasti pod noge“, kaže stara izreka koja se i ovaj put pokazala toliko istinitom – imamo dvadeset i šest milijuna razloga za misliti tako – gdje riječ nebo personificira i visinu, ali i mjesto gdje vrijede zakoni savršeniji od ovih naših ljudskih, zakoni koji su stali u dvije zapovijedi ljubavi, najzahtjevniji ali i najljepši. Ne možeš biti sretniji nego kad daješ.

Tako volim što nas je ova priča ujedinila. Volim što smo pokazali jedinstvo i plemenitost u trenutku dok se svijet čini kao vrlo bešćutno mjesto, volim što smo pokazali koliko nam je važan jedan jedini dječji život dok isti ovaj svijet nema milosti ni za nerođene ni za brojne rođene. Volim što smo dokazali da dok se čini da novac vlada svijetom da i ta prepreka pada pred ljudskom ljubavi i požrtvovnošću. A najviše volim što je to učinila ova moja ponosna, osiromašena, tvrdoglava, razjedinjena, predivna, predivna zemlja.

“Idi, sin tvoj živi!“ rekao je Isus službeniku iz Kafarnauma u Ivanovu evanđelju kao nagradu za njegovu vjeru. Nosimo li i mi u svojim srcima barem zrno takve vjere? Danas ću odgovoriti pozitivno na to pitanje.

Učinili smo što smo mogli, od srca. I ti nam učini nešto, mila naša Mila. Živi. Samo živi. Izbori tu bitku. Rasti, narasti, izgubi prve zubiće, puši u rođendanske svjećice, nađi prijateljice, budi ponos mami i tati, naljuti mamu i tatu, nesretno se zaljubi, sretno se zaljubi, zalutaj katkad da bi znala koji je pravi put, sve to čini, imaš na sve to pravo. Ništa nam na ovome svijetu ne duguješ, samo nam dopusti da katkad virimo iz prikrajka sjećajući se djevojčice koja je podsjetila ovaj narod tko je i što je i koja mu je dala vjetar u leđa u trenutku kad se činilo da su vjetrovi prestali puhati. Dopusti nam da te nikad ne zaboravimo.

Nikolina Nakić | Bitno.net