NIKOLINA NAKIĆ

Kršćanstvo, migranti i zdrav razum

Migrantska kriza: Postoji jedna bitna razlika između kršćanskog poimanja gostovanja i putovanja i ovoga čemu, eto, u Europi svjedočimo godinama.

migranti, migrantska kriza, migranti u Hratskoj

Migrantska kriza na graničnom prijelazu Maljevac – Velika Kladuša, migranti između hrvatske i policije BiH/Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

„Židov sam iz Tarza u Ciliciji.“ Te je podatke dao sam sveti Pavao rimskom zapovjedniku kad su ga uhitili. Tarz je bio slobodan trgovački grad, najpoznatiji kao mjesto za pretovar skupog građevinskog drva i njegovo razvažanje na daljnje destinacije. Sveti je Pavao od mladosti mogao promatrati brojne strane trgovce iz Efeza, Aleksandrije, Korinta, Rima i Španjolske – strance koje je donosilo more, isto ono more koje će postati potrebno za ispunjenje Pavlova životnog zadatka. Život u grčkom gradu – kao uostalom u cijelom helenističkom svijetu – bio je prožet putovanjima i migracijama. Tako je bilo moguće da apostol odraste u gradu u kojem su vladali grčki duh i grčki jezik, rimski zakon i židovska strogost, helenistički način života i sportske igre i istočnjačko čarobnjaštvo. Upravo je ta čudna helenistička prožetost i pripravila put univerzalnosti kršćanstva – sustavu vjerovanja koje je potom izgradilo modernu europsku civilizaciju, a da ništa nije izgubilo od svoje uključivosti – bez obzira radilo se o obrazovanim Grcima, vojničkim Rimljanima, poganskim Germanima, srednjovjekovnim Francima ili melankoličnim Slavenima – uvijek i bez iznimke kršćanstvo je mijenjalo moralni i običajni kodeks svih tih naroda koji su ipak prihvativši ga ostali različiti narodi a da se nisu stopili u bezobličnu amorfnu masu. Zapravo bi ga se moglo usporediti s jednom ogromnom spužvom, s ogromnom mogućnošću apsorpcije koja bi na kraju priče uvijek ostajala ono što je i bila – spužva.

Je li pošteno i fer, dakle, današnjoj Europi iznikloj iz kršćanskog kulturno civilizacijskog habitusa, trljati na nos vlastito kršćanstvo kao nedostižni ideal – od strane onih koji takve argumente koriste usput sebe prikazujući kao one koji, i ne htijući, takav ideal pomaganja bližnjem zapravo žive, ne bez zluradosti? Nešto opako ne štima kad mrzitelji katoličanstva jednu Poljsku ili Hrvatsku prozivaju za falično kršćanstvo, za kronični nedostatak ljubavi prema bližnjem, a vezano uz zatvaranje i zaštitu državnih granica masama ljudi koje nekontrolirano „kucaju“ na njihova vrata. Jesu li stvari baš tako crno bijele kakvima se prikazuju?

Nisam bez razloga spomenula svetog Pavla, tog velikog putnika i duhovnog migranta. „Rimski sam građanin po rođenju“ bila je rečenica koju je više puta morao izreći kad bi ga legitimirale osobe za to zadužene, svojevrsna osobna iskaznica koja bi ga pratila ma kamo pošao i gdje god se našao – uostalom upravo mu je ta činjenica na koncu njegova života i priskrbila bržu i milosrdniju smrt. Poznato je Pavlovo lojalno držanje prema svojoj državi; on nalazi prijateljske riječi priznanja za državne službenike i nuka vjernike na molitvu za njih. Mislim da je sasvim legitimno u takvom se kontekstu zapitati bi li upravo sveti Pavao podržavao nekontrolirano i anarhično kršenje propisa kojih se sam cijelog života ustrajno i ponosno pridržavao, kršenje zakamuflirano u zapovijed ljubavi – ljubavi koju je baš on od svih najljepše opjevao? Dječak iz kozmopolitskog Tarza svakako je bio širokogrudna i otvorena duha, no duha koji nikad nije zaboravio tko je i odakle potječe. Dok su se poganski dječaci igrali Scipiona i Hanibala, Pavlova je mašta lutala s Abrahamom i Jakovom pustinjom i padala na koljena pred svemoćnim Jahvom. Širokogrudnost ne podrazumijeva svaštarenje i anarhiju, ona je razumna odlika dobrog čovjeka. Bi li širokogrudan čovjek poput svetog Pavla zalupio vrata pred nosom promrzlom i gladnom putniku i namjerniku? Odgovor nam se nameće sam po sebi – vjerojatno bi skinuo sa sebe svoj pohabani ogrtač da ga ugrije i otkinuo od vlastitih usta da ga nahrani. Bi li tako postupio svatko tko se smatra kršćaninom? Trebao bi. Je li to ono što se u ovom času događa Europljanima? Ne.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Na njihova vrata se ne kuca – na njihova se vrata bezobzirno provaljuje. Putnik namjernik ne pruža ruku i ne prima dar sa zahvalnošću; češće ga štoviše prvom prilikom nezahvalno baca na prvo odlagalište otpada. Kršćanska i ljudska velikodušnost ovdje ne nalaze na toplo hvala, nego na jednu sasvim drugačiju vrstu komunikacije: zahtijevanje. JA želim, JA trebam. JA imam pravo, sve to popraćeno jednim kroničnim nepoštivanjem okoline u kojoj su se putnici zatekli ako ne dobiju isti čas sve što žele – ironično je da se sve to događa u jednom sveopćem ozračju europske tolerancije i spremnosti da se prihvate drugi i drugačiji. Štoviše, rekla bih da se upravo ta mekoća u pristupu i europejski duh osobne slobode brutalno iskorištava od strane došljaka, oni na to čak i računaju, i bijes se javlja tek kad i europska tolerancija pokaže da ima svoje granice. Državne i one druge.

Neki će reći da kršćani nemaju pravo odbijati pridošlice kad se upravo ono svijetom proširilo kroz misijska putovanja – prelaženje nebrojenih granica, tisuća kilometara, raznih nepovoljnih uvjeta da bi se ostvario cilj – donijeti narodima Krista. Postoji ipak jedna bitna razlika između kršćanskog poimanja gostovanja i putovanja i ovoga čemu, eto, u Europi svjedočimo godinama. Poniznost i prilagodba su ključni pojmovi koji u ovoj priči nedostaju. Ponovno se vraćam na svetog Pavla jer bit kršćanstva zaista najbolje oslikavaju njegovi korijeni – njegova putovanja i gostovanja uvijek su sadržavala obje ove komponente iako je u biti on sa sobom nosio revoluciju, revoluciju ljudske duše, nešto sasvim novo, neviđeno i nepoznato tadašnjem poganskom svijetu. Atenskim filozofima nije pristupio bahato, nego naprotiv ponizno, nakon što je danima šetao Atenom i tražio nešto, bilo što, što će postati most koji će prijeći da ga njegovi slušatelji bolje shvate i razumiju. On, Pavao iz Tarza, rimski građanin, osoba s identitetom, poštuje gradove koje posjećuje i s tim poštovanjem traži poveznice koje će na koncu dovesti do toga da će se sa svim ljudima razumjeti, bili oni Ciprani koji su ga unatoč takvom pristupu pošteno izbatinali, ili pak puteni Korinćani i snobovski Atenjani – pristup je uvijek bio isti i upravo je takav duhovni kod preuzelo europsko kršćanstvo koje je zatim izgradilo civilizaciju poput nijedne dotad u ljudskoj povijesti. Jedino je kršćanin mogao svima postati sve – Germanima German, Slavenima Slaven. Tako je Bonifacije razumio svoje poslanje i upravo je u tom duhu Karlo Veliki mogao raditi na stapanju antike, kršćanstva i germanstva. To je taj duh Pavlova duha, njegova poruka i zahtjev današnjice.

Našem je narodu jako dobro poznato breme stranca. U našoj mukotrpnoj povijesti iseljavali smo iz različitih razloga i u velikoj mjeri, no nikad bez ovih temeljnih odrednica naše kršćanske civilizacije. I kad smo prelazili mora i oceane, prelazili smo ih legalno, kao osobe s identitetom, s kartom za parobrod često kupljenom od zadnje sirotinje dobivene prodajom zemlje nerijetko na dug, s poštovanjem prema zemljama u koje dolazimo, prema njihovim zakonima i običajima i općenito prema njihovom načinu života. Poštivanje državnog autoriteta (kad nije u sukobu s Božjim odredbama) jedna je od temeljnih odrednica kršćanstva i načina na koji je zamišljeno funkcioniranje kršćanskih država – podržavanje bezakonja, anarhije i nereda zapravo je u suprotnosti s temeljnim funkcioniranjem kršćanskog društva. Upravo to je razlog što brojni kršćani danas, poučeni iskustvom proteklih godina, unatoč poštenom početnom impulsu (tako sam se i sama osjećala) kojem se došljacima zaista išlo na ruku osjećaju stanovit oprez u vezi s cijelom ovom migrantskom situacijom

Imamo pravo, štoviše, čak to i trebamo, misliti na društvo koje ostavljamo svojoj djeci i svakako imamo pravo na obranu takva načina života. Kršćanstvo od nas nikada neće tražiti djelovanje u sukobu sa zdravim razumom. Uključivanje zdravog razuma u ovom slučaju bilo bi procijeniti režemo li granu na kojoj sjedimo mi i oni za koje smo dužni brinuti se, i prema kojima imamo najveću odgovornost na svijetu, kao i promišljanje zašto treba navrat-nanos i bez ikakve kontrole te bilo čega što vrijedi za sve građane svijeta puštati milijune ljudi iz zemalja gdje uopće ni nema rata. Ekonomske migracije, slobodno ekonomsko tržište? Nema problema. No, mislim da ne tražimo previše da ista pravila vrijede za Emira iz BiH koji ide u Švedsku i Muhameda iz Pakistana koji ide u Švedsku. Imamo pravo zahtijevati i očekivati red, mirne ulice i na koncu europski način života koji će opstati jedino i isključivo ako budemo, baš poput svetog Pavla, svima sve, ali da nikad taj duh ne napustimo mi sami. To Europa, nažalost, čini već neko vrijeme, samo što za to ovaj put ne možemo okriviti migrante.

Nikolina Nakić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 29. listopada 2018.

Možda vam se svidi