Nerijetko se u protivnika kršćanstva – posebno katoličanstva jer nema draže i omraženije mete od Katoličke Crkve – koristi argument o njegovoj nemuževnosti, da postoji nešto bojažljivo u njemu – posebno u njegovom stavu prema otporu i borbenosti. Tezi u prilog je poziv o okretanju drugog obraza i nismo jednom naišli na optužbu da kršćanstvo vjernika pretvara u ovcu. Chestertonijanski gledano uočen je izvjesni paradoks: ako pažljivo promotrimo argumente protiv tada možemo vidjeti da se kršćanstvo mrzi ne zato što se bori premalo, već previše. Naime kršćanstvo se nerijetko apostrofira kao majka svih ratova, progona i krvoprolića. S jedne strane mu zamjeraju janjeću krotkost, a s druge nasilje i junaštvo križarskih ratova. Kršćanstvo je tako pravi Pedro kojeg se uvijek iznova želi objesiti – prvo zato što se nikad ne ljuti, a onda zato što je njegova ljutnja istaknuta kao nešto što je natopilo zemlju krvlju nevinih. Težak je to paradoks i zapravo je jedina ispravna tvrdnja da je ama baš svaka batina prikladna da se njome udari po katoličanstvu.

Tu svakako treba spomenuti i nedosljednost (ima ih toliko, no navest ću samo najočitiji primjer) protivnika katolika – izvjesne generalizacije odnosno činjenicu da si protivnici pridržavaju isključivo pravo na njih (kao i na mnogo što drugo). Ako se neki katolik drzne dotaknuti moralnosti ateista držeći se onoga što je u 19. stoljeću izrekao umni Dostojevski koji je rekao da “ako nema Boga, da je sve dopušteno“ to se uzima kao uvreda kozmičkih razmjera, no s druge strane bez problema ističu kako je na njihovoj strani napredak i isključivi monopol na znanost (činjenicu da su neki od najvećih znanstvenika u povijesti bili ili svećenici ili laici vjernici prigodno zaboravljaju, no neće biti prvi put da se logika izostavlja u ime ideologije). Svjedoci smo postignuća koja je Nikola Kopernik (svećenik) polučio u astronomiji, Blaise Pascal (apologet laik) u matematici, Gregor Mendel (redovnik) u genetici, Louis Pasteur u biologiji, svećenik Ruđer Bošković u matematici i fizici, Antoine Lavoisier u kemiji… i tako dalje i tako dalje.

Tako imamo slučaj da svi ti vrli branitelji znanosti masakriraju tu istu znanost kršeći sve temeljne principe njezine metodologije. Uporno odbijaju priznati Evanđelja kao pisane povijesne izvore vrhunske autentičnosti – ističu dakle kako se ne radi o spisima povijesne vrijednosti već isključivo o teološkim spisima. Ovo je zaista lako pobiti. Nitko ne dovodi u pitanje Platonovu Republiku – iako njezin najstariji prijepis datira iz 9. stoljeća – punih 1300 godina nakon vremena u kojem je Platon djelovao. Sofoklova Antigona dio je srednjoškolske lektire iako njezin najstariji sačuvani primjerak potječe iz  10. stoljeća, dakle punih 1550 godina poslije originala. Sumnja li itko danas u postojanje Gaja Julija Cezara? Suvišno je uopće postaviti takvo pitanje – iako najstariji primjerak njegovih Galskih ratova potječe iz 9. stoljeća.

Kakva je situacija s Evanđeljima? Najstarije cjelovito Evanđelje potječe iz 4. stoljeća (tzv. Codex Vaticanus), dakle samo 300 godina nakon njihova nastanka. Priča o pronađenim fragmentima, pak, još je zanimljivija. Najstariji fragment – papirus P 52 sadrži ulomak Ivanova evanđelja, a datira iz 125. godine. Gotovo cijelo Ivanovo evanđelje sadrži papirus P 66 s kraja drugog stoljeća, a tu je i P 75 s velikim dijelovima Evanđelja po Luki. Ono što je značajno jest da se taj tekst u svim bitnim detaljima podudara s tekstom kojeg čitamo u današnjim Biblijama. Zaključak može biti samo jedan: Evanđelja su najautentičniji spis Starog vijeka. Pa ipak mu odriču svaku povijesnu vrijednost i tako sve osnovne postulate znanosti na koju se tako rado pozivaju i koju tako rado svojataju arogantno odbacuju ako ne paše njihovim promašenim tezama. Sjetite se toga svaki put kad naiđete na optužbu da je katoličanstvo protivnik znanosti jer je se boji – čini mi se da se netko drugi ovdje boji znanosti, posebno činjenice da je jedan sveti Luka slijedio sve postulate moderne antičke historiografije kada je naveo čime se vodio: “Pošto sam sve od početka pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega o čemu si poučen.“ Teološki spis? Kao netko tko je polagao metodologiju historije uočavam ovdje njezina temeljna načela, abecedu koju ima slijediti svaki povjesničar.

Preobraćenik na katoličanstvo dr. Scott Hahn izrekao je veliki istinu kada je izjavio da je papa Ivan Pavao II. bio savjesniji promatrač iskustvene stvarnosti nego što su to bili Dawkins i Dennett. Na početku svoje enciklike o vjeri i razumu Fides et ratio pjesnički se izrazio: „Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine.“ Ne trebamo upasti u zamku sekularista koji vjernike zovu nerazumnima i neznanstvenim i isti taj naziv upotrijebiti za njih – ono što bismo morali i trebali znati u svakom trenutku jest činjenica da vjera i razum nisu u suprotnosti nego da su to međusobno nadopunjujuće sposobnosti. I sam sveti Augustin iznio je činjenicu kada je ustvrdio: „Vjerujem da bih razumio.“

Moderni ateisti često nastoje izrelativizirati pojam Boga kao puku temeljnu ljudsku potrebu da u nešto vjeruje ironizirajući tako vjerovanje pitanjem – o kojem bogu zapravo pričamo? Zeusu, Alahu, Izidi, Sethu, Marsu… ili Isusu? Kažu, ljudi su izmislili Boga. Ovu tezu možemo temeljno preokrenuti i sasvim legitimno ustvrditi da sve i da Bog postoji, ljudi bi svejedno izmislili ateizam. Ova tvrdnja nije ni na koji način slabija od one koja relativizira Boga, dapače, povijesno je i kulturološki znatno potkrepljenija. Čak i logički: da smo zaista izmislili kršćanskog Boga, ne bi li bilo logičnije da ga prilagodimo svojim hirovima i slabostima (poput npr. starih Grka i njihovih ćudljivih i mušičavih bogova)?  Mi pak imamo zahtjevnog i nepromjenjivog Boga koji se počesto na našu ljudsku žalost, NIKAD ne predomišlja. Da su kršćani izmislili Boga, ljestvica zasigurno ne bi bila toliko visoko, gotovo nedostižna – kao što svijet prilagođavamo sebi na isti način smo mogli stvoriti boga koji nam dopušta ono što mi ipak volimo najviše – griješiti.

Ako vas, dragi moji vjernici, ikada posprdno pitaju da im „pokažete onda tog svog Boga, gdje se on nalazi?“ ništa neće biti prikladnije od riječi pape emeritusa Benedikta XVI. koji je rekao nešto što bi kao plamen i apsolutna istina trebalo gorjeti u našim srcima. Teologiju i apologetiku na stranu, jednostavnost, ljupkost i ljepota Benediktovih riječi trebala bi biti urezana u nama baš poput onog utisnutog pečata iz Pjesme nad pjesmama.

Kada pogledate u svijet, ne vidite nebo, ali posvuda vidite Božje tragove. U ustroju materije, u svoj racionalnosti stvarnosti. I ondje gdje vidite ljude, nalazite Božje tragove. Vidite porok, ali vidite i dobrotu, ljubav. To su mjesta gdje je Bog tu.

Tko može proturječiti takvom argumentu?

 Nikolina Nakić | Bitno.net