“Kakva je to zapanjujuća stvar morala biti kršćanstvo kada su ljudi bili toliko željni proturječiti joj, da čineći to nisu marili što proturječe samima sebi.“ G. K. Chesterton.

Pitao se to u prošlom stoljeću genijalni katolički apologet kojeg rado i često citiram, a pitaju se to i mnogi od nas nakon što smo imali (ne)sreću pročitati tekst Ivane Simić Bodrožić na jednom feminističkom portalu. U tekstu pod naslovom „Srebro od Boga, zlato od Đavla“ autorica se bavi likom i djelom Blanke Vlašić nakon još jednog Blankina blistavog uspjeha – osvojene srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Pekingu. Mnogi su se iskreno i od srca razveselili ovoj Blankinoj medalji – nije joj prva, no zasigurno je najslađa, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je Blanka nakon niza teških ozljeda odšepala na svjetsko prvenstvo i zatim ispisala jednu od najljepših sportskih priča. Mnogi su se, kažem, razveselili, ne i svi, ne i dotična autorica koja se u tekstu koji je ispod svake kako ljudske tako i profesionalne razine bavi Blankom i njezinim životnim odabirima. Tako navodi da se „Bog bavio centimetrima koje Blanka mora preskočiti dok istovremeno nije pazio na centimetre koji su bili potrebni da djeca iz Sirije i Afganistana izrone prije nego se njihova tijela opuste i oni prestanu živjeti prije i nego su počeli“.

Ono što Simić Bodrožić ne zna ili ne želi znati jest činjenica da taj njen „ćudljivi i selektivni Bog koji ne može jadan stići na sve strane mada tvrde da su u Njemu bar tri osobe“ (po njenoj logici bi trebao stizati svugdje bar tri puta brže!) uvijek poštuje ljudsku SLOBODU – upravo je ona najveći dar čovjeku. Kad bi sprečavao svako zlo koje prijeti nevinima morao bi izravno ukinuti slobodu pojedinaca koji su naumili učiniti to zlo. Ali što osoba koja sebi uzima za pravo odricati slobode drugima može uopće znati o slobodi? Što ona može znati o tome da će Onaj tko ni svog sina nije poštedio od zla u konačnici jednom obrisati svaku suzu s lica? Po ovome što čitamo – baš ništa.

Velika je istina da nikad čovjek ne otkriva bolje svoju osobnost nego kad otkriva tuđu. Tako smo, htjeli-ne htjeli, saznali puno o autorici teksta. Upoznali smo jednu izuzetno netolerantnu osobu koja, paradoksalno, propagira toleranciju. I inače kad ovima „tolerantnima“ spočitnete nepoštivanje tuđeg mišljenja, uvjerenja i svjetonazora poput papagaja će ponavljati još jednu genijalnu doskočicu kako „nema tolerancije za netolerantne“. Zdravorazumski (iako je to riječ kojom si baš oni vole međusobno tepati) se postavlja pitanje za koga onda imaju tolerancije? Za istomišljenike? To onda nije nikakva tolerancija već jednoumlje.

Zamjerila je „slobodnomisliteljica“ Bodrožić Blanki puno toga: to što se za svoj uspjeh ponizno zahvalila Bogu umjesto da je iskoristila svjetla reflektora i upozorila javnost na izbjegličku krizu s kojom Europa ne zna što bi započela. Sa svog nevjerojatnog kvaziintelektualnog i kvazifeminističkog pijedestala autorica kori Blanku što nije izrekla ni jednu pametnu i društveno odgovornu stvar već se narcisoidno zagledala u sebe, svoje bizarno postignuće i još nas sve uvukla u vlastitu histeriju paranormalnih pojava.

Bodrožić također nije propustila pljucnuti i na sport kao takav, nazvavši ono čime se Blanka bavi običnim skakanjem preko gume – kao neki vrhunski gumi-gumi – a bolje nisu prošli ni mediji koji su o tome izvještavali gdje je njihov istup proglašen samim rubom ludila i manifestacijom poremećenih vrijednosti jednog društva.

Većina ljudi koje je iskreno razveselio ovaj Blankin rezultat dobro je razumjela da je ovdje ispričana jedna lijepa priča o trpljenju i mukotrpnom dizanju sa sportskog dna. Volimo mi sve naše sportaše, ali one koji su prošli kalvariju i unatoč tome se golemim osobnim trudom i odricanjem vratili u svjetski vrh (sjetite se samo Goranova Wimbledona!) volimo na jedan poseban način, i ni piskaranja jalnih mediokriteta ne mogu promijeniti tu činjenicu. Ne morate posebno ni voljeti ni razumjeti sport da biste znali koliko je životnog odricanja, truda, boli, znoja i suza potrebno da bi se sportaš makar približio sportskom Olimpu.

Zamjerila je autorica dakle Blanki kako se sportašica u trenutku trijumfa nije sjetila izbjeglica (mogla je biti dosljedna i u tom kontekstu prozvati i megazvijezdu Usaina Bolta) iako je takva jedna vrhunska intelektualka mogla znati tko ima stvarnu moć pomoći tim nesretnim ljudima i ništa je nije sprečavalo da svojim naoštrenim perom uputi riječ-dvije na pravu adresu… kad bi se ovdje zaista radilo o brizi za izbjeglice.

Naime i pticama na grani jasno je gdje je Blanka dotičnoj stala na žulj, i da su i izbjeglice i druge važne teme i dragi Bog samo koreografija u službi teme koja autoricu stvarno tišti – a to je LGBT problematika. Blankin smrtni grijeh bio je što se drznula javno podržati inicijativu U ime obitelji i tako za vijeke vjekova postala persona non grata za sve „napredne i tolerantne“ slobodnomislitelje s ovih prostora. Tako se Blanki pod nos kao uzor društvene angažiranosti i hrabrosti gura Caitlyn Jenner (olimpijski pobjednik koji je promijenio spol – a koji je vrlo „nesebično“, tek kad je i sam u to bio duboko involviran i dakle iz vlastitog interesa, javno progovorio o toj problematici).

Blanka je javno izjavila da podržava brak muškarca i žene i istakla da je i sama postala ono što jest zahvaljujući upravo takvoj obitelji, odricanju i pomoći mame i tate. Takav stav bio je dostatan da se izvede zaključak kako je Blanka kao individua krenula prema „dolje“ odričući svaki integritet svojoj osobi i vrijednost vlastitom uloženom trudu naglašavajući kako se ne radi o njenoj već Božjoj zasluzi.

Ono što autorica i njoj slični nisu sposobni shvatiti jest da je upravo poniznost u trenutku najvećeg uspjeha ono što osobu čini velikom. Najvećom! Nisu sposobni razumjeti da optužujući nju za mržnju i isključivost sami padaju u zamku istih, i da je beskrajno licemjerno upozoravati da se ljude ne smije vrijeđati na rasnoj, spolnoj i seksualnoj osnovi a da je to istovremeno u redu činiti po religijskoj osnovi. Da je potpuno hipokrizijski pisati na feminističkom portalu a onda cijeli članak posvetiti pljuvanju i omalovažavanju jedne – žene.

Tko zna, možda ova kvazifeminističko upakirana patetika potakne poznati dalmatinski dišpet u Blanke i baš zahvaljujući njoj preskoči onih par centimetara koji su joj nedostajali. Tako bi ovaj nemušti verbalni gumi-gumi ipak dobio nekakav smisao i svi koji Blanku vole i cijene mogli bi tada reći: srebro od Boga, zlato od Boga, Bogu hvala!

Nikolina Nakić | Bitno.net