KOLUMNA #NOFILTER

Marin Miletić: Tko to uporno želi posvađati moje Riječane i oduzeti im pravo na slobodu dijaloga?

Pitam se je li Rijeka prošle subote pokazala civiliziranu veličinu? Što se tiče održavanja dvaju hodova, onog za život i onog za slobodu u isto vrijeme – bojim se da nije

Foto:Goran Kovacic/PIXSELL

Riječani su stvarno izgradili jedan svoj prepoznatljivi identitet otvorenosti. Pojednostavljeno govoreći, u Rijeci bi stvarno trebao moći biti što želiš, a da se zbog toga ne bi morao bojati prizemnih uvreda, a kamoli fizičkih obračuna. Barem nam to „riječki oci“ godinama govore i promoviraju na sva usta. I onda se dogodi to jedno godišnje javno okupljanje, uostalom kao znak dosega demokracije u koju vjerujemo, u koju se kunemo, koje se zove Hod za život i koje se ni po čemu ne bi trebalo razlikovati od drugih okupljanja, osim što se, ipak, nažalost, u Rijeci, razlikuje. Da ja kao katolik, kršćanin, ali i uopće čovjek s vlastitim spoznajama o životu vjerujem da je život stvarno neusporediv dar – to već i vrapci na grani pjevaju. Svojim stavom ama baš nikome ne oduzimam ni zrnce slobode da se bilo tko ponaša po vlastitoj savjesti, uvjerenjima ili, u konačnici, prilikama svoga života. Ali, stav o jednoj pojavi kao što je život nerođenog djeteta – imao bih pravo iskazati, pogotovo u kontekstu visokoeuropskih demokratskih vrijednosti koje njeguju različitosti na svojim ulicama, zamotane sestre muslimanke, istetovirane doktore znanosti, mnoge najrazličitije, slobodne stilove života. Taj stav izricali su javno, čime sam se bavio u jednom svome vlogu, uostalom i mnogi liberalni ljevičari, homoseksualci i ateisti koji su protiv abortusa i zalažu se za život.

U svijetu već niz godina postoji i naprednjački trend nastao na temeljima nevjerskih ili, ako baš želite, netradicionalnih, liberalnih organizacija poput „Secular pro life“, „Democrats for life“ koji u sve većem broju okuplja ljude koji ne pripadaju vjerskim organizacijama, a zamislite – njihova je životna filozofija kada je u pitanju početak života – jednaka kao i ona kršćana, muslimana, budista. Da, svijetom bez srama hodaju mnogi i pro life ateisti.

Štoviše, iako se, generalno, tu radi o čistim sekularistima, oni se na hodovima za život diljem svijeta osjećaju dobrodošlo i to javno priznaju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Hrvatskoj je takav progresivan i moderan pristup još u povojima, ali ima svoje nenamjerne glasnogovornike. Primjerice, već svi znamo retoriku i stil jednog od naših najpoznatijih novinara Aleksandra Stankovića, a opet – ako proguglate njegov stav o abortusu – shvatit ćete da je čovjek naprosto ispred svoga vremena. Ispred svoga vremena u Hrvatskoj, da budem točniji.

A, ako nigdje drugdje u našoj zemlji, onda bi se barem u Rijeci trebali zrcaliti svjetski trendovi, poput ovog da se slobodarstvo i zaštita ženskih prava ne poništavaju. Moramo li baš svi koji se osjećamo slobodni i koji ćemo poštovati svoje žene i djecu, moramo li se osjećati loše jer smatramo da je vrijednost jednog života, nekog novog Tesle ili Einsteina, ili ama baš bilo koga tko uživa u ovom današnjem suncu i osjeća istinsku sreću: poput prosjaka na cesti ili djeteta u domu, ali koji ima pravo na svoje vlastite životne prilike, da je to pravo u cijelosti jače od prava da ih na tom njihovom putu zaustavi bilo čije, ali bilo čije drugo pravo?

Uostalom, možda je hodačima za slobodu iz Rijeke promaknula činjenica da je abortus u Hrvatskoj upravo i pravo još od sedamdesetih godina PROŠLOG stoljeća, a žele li senzibilizirati doktore „mesare“ – onda je valjda logično da će u svome hodu protestirati protiv svakog doktora „mesara“ kojima smo svi izloženi u našem zdravstvenom sustavu. iako je malo problematično i gledanje na doktore koji u luđačkom ritmu prekovremenih sati moraju sve raditi bez ikakve pogreške. Teško je to. Tako. Ako problematiziramo estetske operacije nosa ili, najobičnije, tetovaže u smislu – jeli to nekome potrebno ili nije i zašto, i ako će svaki estetičar ili tattoo majstor porazgovarati sa svojim klijentom o svim posljedicama, o vizuri nas samih koja će se nakon takvog zahvata drastično promijeniti, onda dajmo malo razumne fleksibilnosti i ovom pitanju: oko abortusa moramo biti u dijalogu, smijemo govoriti o vrijednosti svakog života i – naravno, struka mora ukazati na moguće, a one su zaista teške, posljedice tog zahvata po svaku ženu koja će učiniti abortus. Ne govorimo o nosećim kujama u azilima (čijoj štenadi sigurno nećemo onemogućiti okot), već o ljudima – o ženama koje tom sveopćom propagandom abortusa kao poželjnog čina izražavanja prava i slobode i o djeci koju ne moraju čekati blistavi životni uvjeti, ali koju sigurno čeka život jednakih prilika koje imamo svi mi, živi. Biste li se odrekli svojih prijatelja? Svoga komadića sunca? Ukusnih jela? Osmjeha koji će vam netko danas uputiti? Svojih zaljubljivanja?, itd., unatoč vašim neidealnim ili teškim uvjetima života? Ako ste živi i čitate ovo – sigurno ne biste jer vaš je izbor unatoč svemu, očito – vaš život, kakvim god nedaćama on bio protkan.

Imamo itekako pravo propitivati vrijednost života, propagirati život kako bismo bili odgovorniji i zbog toga se ne smijemo osjećati manje slobodnima ili manje civiliziranima.

Pitam se je li Rijeka prošle subote pokazala tu istu, da ne kažem, civiliziranu veličinu? Što se tiče održavanja dvaju hodova, onog za život i onog za slobodu u isto vrijeme – bojim se da nije. Tko normalan nije za zaštitu žena i djece od nasilja? Tko normalan nije za dostojanstven odnos liječnika prema pacijentima, dakle i ženama u bilo kojoj situaciji, tko normalan nije za slobodu izražavanja? Ovako postavljeno ispada da svatko tko nije ljubitelj ili zagovornik abortusa – automatski nije za sve ove druge vrijednosti.

Drugi je par rukava, i to onaj strašniji, da se Grad Rijeka, kao jedini mjerodavni u ovoj priči, barem što se tiče dozvola, otvoreno svrstao samo uz jednu grupu svojih građana. Kao da druga grupa građana mora biti „kažnjena“ iako sve isto puni gradsku kasu i iako sve isto živi i voli živjeti u svome gradu jer to jest naš zajednički, multikulturalni, multinacionalni, multivjerski, grad. Taj isti Grad ne samo da dopušta, već svojim militantnim svrstavanjem potiče i međusobni antagonizam, da se obje ove skupine suoče isti dan u isto vrijeme na istom riječkom Korzu. Strašno je bilo vidjeti do zuba opremljenu specijalnu policiju kako je bila postrojena u sačekuši, na punktu prolaska ispod riječke ure, zlu ne trebalo. Prošao sam pokraj njih. Pozdravio: “Momci, jeste li spremni?” Momci nisu bili raspoloženi za razgovor. Pritisak se osjećao u zraku. Samo mi je zapovjednik gotovo fatalistički, kao pred neko ratno stanje uzvratio: “Valjda nećemo trebati”. Nasmiješili smo se jedan drugome i – razišli.

Zašto Grad nije pomaknuo njihov Hod za slobodu par sati kasnije, ako već nije to učinio dan ranije ili koji dan kasnije? Cijeli Grad je bio izlijepljen parolama s vrištećih plakata partizanki uzdignutih i skupljenih šaka. Prlja je ozbiljnim glasom pozivao ljude kroz jinglove koji su vrtjele riječke radio postaje o trenutku svih trenutaka i potrebi izlaska na ulice u borbi za slobodu. Novi list, već u svojoj poznatoj maniri ideološki jednosmjerne tiskovine, je preko svojih najpoznatijih pera upozoravao na nužnost dolaska u Hod za slobodu, mogu biti otvoren s vama: liberalne, lijeve, lezbijske udruge zapele su svim silama na platformi snažne logističke pomoći riječkog SDP-a senzibilizirati riječku javnost u zaštitu žena i njihove slobode protiv krezubih nadolazećih ustaša koje je, valjda u nekom bunilu, vidjela Dalija Orešković, koji su eto, valjda po njihovoj logici, već pregazili Rječinu i došli na zapadnu stranu grada. Koji je rezultat svega toga? Opća mobilizacija ljevice je pokazala da veći broj građana koji jesu lijevih svjetonazora ne podržava riječki SDP koji, barem u posljednje vrijeme, pokazuje tešku isključivost i netrpeljivost prema kršćanima. Pa sjećate se “mog slučaja” kada su neki mladi lavovi SDP-a davali ostavke u glavnom odboru jer se eto, njihov šef sa mnom fotkao i sa mnom ispijao kave. I, iako je prema zakonu Novi list bio dužan objaviti i moj demantij konstrukcija koje su neprijateljski izvrnule i smisao te kave, ali i mog cjelokupnog rada – Novi list je tu zakonsku obvezu izignorirao. Režimska novina bila i ostala. Ali, kažem, to je drugi par rukava u ovom našem riječkom dvorištu.

A Hod za život? Ove godine – sjajan! Organizaciju je preuzela autentična riječka ekipa i zapravo je bilo optimistično i sjajno gledati na stotine obitelji, majki i očeva s klincima kako radosno pjevaju, plešu, i naprosto – slave život. Na kraju Hoda – pjesma s pozornice, nije bilo nikakvih govora, parola, uvreda, stisnutih šaka, podignutih mačeva i poziva u svete ratove, kao s druge strane. Bilo je mirno. Dostojanstveno. Radosno. Baš kako i doliči obiteljima. Ima još prostora za nadogradnju, malo više naših riječkih pjesama, malo manje nekih drugih… lijepo je bilo vidjeti riječke svećenike koji su hodali s obiteljima, pjevali, pljeskali. Zamijećen je bio i pastor Giorgio Grlj, a uvjeren sam da Hod sam u sebi nadilazi naša neka razmišljanja i ograničenja koja mu uporno prišivamo: Hod za život je veći od institucija, od nadobudnih ega koji su kod nekih veći od Učke. Hod za život je baš to. Hodanje za život. Za vrijednost života od začeća do naravne smrti. Budući da su mene vrsni novinari istraživači prozivali kao čovjekom iz sjene riječkog Hoda, što ne odgovara istini, evo vam ekskluzive. Baš sam se ove godine odlučio uključiti i pomoći da taj naš riječki Hod iduće godine zasja još snažnije. Ono, vjernik sam, za što ću se založiti i izložiti ako to neće biti za život? Tako da ćemo iduće godine povući još više ljudi, animirat ću i svoje prijatelje, istomišljenike po pitanju vrijednosti života iz različitih organizacija, agnostike, ali i ateiste koji su za zaštitu života, kao i svoje prijatelje pripadnike drugih religija. Svima nama je zajedničko – volimo život, držimo život darom i želimo da se svi više brinemo o – životu, a ne o načinima kako ga skončati.

I na kraju. Abortus je užasan čin prekida života. Vjerujem da ga niti jedna žena ne radi jer joj se to baš radi i jer je jako sretna radi toga. Žene tu jako trpe i nose mnoge posljedice. Mnoge žene duboko u svome srcu znaju da se tu ne radi samo o “nakupini stanica”. Nego o jedinstvenom genetskom kodu malog tek začetog Bića u čiju strukturu je upisana njegova buduća boja očiju, kosa, visina… i još mnogo toga…

Vjerujem da se u ovoj točki možemo složiti i mi iz Hoda za život i oni iz Hoda za slobodu. U biti, kada se sjetim predratne atmosfere koju su nam riječki gradski oci servirali prošli tjedan, pitam se zapravo – možemo li?

Želim vjerovati da ćemo u bližoj budućnosti – moći.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Objavljeno: 25. svibnja 2019.

Možda vam se svidi