NOVA KOLUMNA

Marin Miletić: Koronavirus, potres i suprugin tumor moje su vrijeme nade

Moja Danijela posložena. Potpuno mirna, predana Bogu i uvjerena da će biti sve u redu. Kaže mi: „Isus me neće ostaviti, a ionako ćemo jednom svi u nebo. Zašto ti toliko plačeš, Marine, pa tebi bi trebalo sve biti jasno?!“

Foto: Josip Regović/PIXSELL

Situacija je jako ozbiljna. Koronavirus se širi svijetom. Posebnost ovog virusa je dugotrajna inkubacija. Dok uobičajena inkubacija traje nekoliko dana, u ovom slučaju radi se o – nekoliko tjedana. Neki pojedinci su se ponašali dosta neodgovorno, mogao bih napisati: sebično. Egoisti razmišljaju o sebi, ne osjećaju trenutno nikakve zdravstvene teškoće i misle kako time mogu šetati gdje žele, raditi što žele. Oni su na jedan način antijunaci ovoga vremena, o kojima imate sjajan video na našem portalu. No, ova naša korizma, kriza u kojoj se nalazimo može nam poslužiti i kao iznimna prilika.

Dolazi mi u misli slika Isusa u pustinji. Prije svoga javnog djelovanja Gospodin se povlači u pustinju. I ondje prolazi svoje kušnje. Nekako mi se čini da je ovo vrijeme dobro da se i mi povučemo u pustinje svoje nutrine. Da u tim pustinjama, daleko od buke ovoga svijeta koja je u posljednje vrijeme baš zaglušujuća, osjetimo mir. Onaj mir koji i u najvećim nemirima šalje – Bog. I tada da si omogućimo sresti jedni druge. Možda da ostavimo i mobitele na ormariće, da isključimo računala  i okrenemo se jedni prema drugima. Razgovarajmo sa svojim obiteljima, posvetimo se jedni drugima. Poslušajmo našeg bl. Stepinca, sklopimo svoje ruke u molitvu. I posvetimo se nutarnjem rastu.

Moja je obitelj u ovoj korizmi isto ušla u Getsemani. Danijelina glavobolja i odlazak na hitnu gdje se još ne otkriva ništa. Idući dan idemo na pregled kod dobre žene i sjajne liječnice dr. Ines Strenja-Linić koja primjećuje nešto što do tada nije uočeno. Govore nam: zloćudni tumor na mozgu. Kažu, ono, baš zloćudni. Tu srijedu sam cijelu isplakao i vozeći se u automobilu dosta se svađao s Isusom. Sva sreća da je on ipak naš Bog pa mi nije zamjerio te ispade. Kao što ni mi ne zamjeramo svojoj djeci kada ih boli nešto što u toj dobi ne mogu razumjeti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U četvrtak sam se već podosta posložio. Pogotovo kada sam vidio koliko je moja Danijela posložena. Potpuno mirna, predana Bogu i uvjerena da će biti sve u redu. Kaže mi: „Isus me neće ostaviti, a ionako ćemo jednom svi u nebo. Zašto ti toliko plačeš, Marine, pa tebi bi trebalo sve biti jasno?!“ Buljim u nju vjerojatno najtupastijim pogledom ikada. I ostajem zadivljen snagom vjere moje žene. A pazite, ja sam inače „taj“, onaj „jaki“. Ili se barem tako volim tješiti. Ustvari, bez Boga sam ništa. Obična prašina. Marin bez Boga je tako malen da me ne bi nitko primijetio zbog niti jednog razloga na ovome svijetu. Odlučio sam javnost upoznati sa situacijom i pozvati ih na molitvu. Znao sam da ću uzrokovati i neke druge emocije, ali jednostavno: ja sam uvijek išao srcem. Pišem status i događa se molitvena lavina. Javljaju mi se svećenici koji nisu upoznati sa situacijom, ono, u 1.40 ujutro stiže poruka hercegovačkog fratra da ne može spavati, da ne zna zašto i da osjeća da mora ići prikazati misu baš u to vrijeme za moju ženu i mene. Ja mu ujutro malo nakon 5 sati objašnjavam što mi je sa ženom. Čovjek govori da diže stotinjak ljudi na molitvu! Taj dan stiže petstotinjak poruka. Mole časne iz cijele Hrvatske. Saznajem da je jedan đakon sa župljanima išao pješke iz Zaprešića do Krašića na hodočašće za ozdravljenje moje Danijele. Javlja se tridesetak svećenika da mole i prikazuju mise. Iz Splita don Terze šalje fotografiju molitve ispred tabernakula, isto to čini svećenik iz Siska. Desetak riječkih svećenika javlja da mole i prikazuju u svetoj euharistiji Danijelu. Časne mi šalju riječi utjehe i potpore iz samostana.

Zovu me brojni svećenici i laici karizmatici, divni Dražen… govore mi da osjećaju kako moraju moliti. Da sam uzburkao onaj svijet u koji mi isto vjerujemo da je živ kao ovaj naš svijet materije. Govore mi svašta. Što me očekuje… Osjećam se nedostojan. U ušima mi šumi. Javljaju mi se moja braća pastori Grlj i Špoljarić da mole zajedno sa svojim obiteljima za moju Danijelu. Tumor je takav da traži hitnu operaciju, najhitniju. Dolazimo u Zagreb. Prvo odlazimo u kapelu Svete Mati Slobode. Don Mario i ekipa mole nad Danijelom. Svi smo kao jedan pred jednom Crkvom u jednome Bogu. Zajedništvo u molitvi. Danijela se smije, nasmijana kao da ide na neki top izlet, a ne na životnu borbu. Odlazimo u Stepinčevu katedralu na misu. Molimo ispred groba Blaženika. Moj prijatelj Alen, Danijela i ja. I tu nam jasno dolazi: moliti se Isusu po zagovoru Stepinca za čudesno ozdravljenje. Od tada svaki dan molitva krunice, devetnica Stepincu, čitanje Biblije. Danijela odlazi u Dubravu. U Dubravu ulazi koronavirus. Zovu me, hitno premještaj. Ide na Rebro. Frka ful, jurnjava. I na Rebro ulazi koronavirus, ali ga uspijevaju lokalizirati. Mi u molitvi. I u miru. Danijelu operiraju liječnici Mrak i Nemir. A obojica donose svjetlo i mir. Kažu da su više nego zadovoljni, izvadili su joj tumor. U posjete ne mogu, što je logično s obzirom na sve ovo oko koronavirusa. Čujemo se par sati dnevno putem videopoziva. Danijela ful u pomazanju. Smirena. Radosna. Vesela. Kaže: znam da će biti dobro. Posve se predala Bogu. Dobro, ne zanemarujući naravno liječnike. Ono, fides et ratio, kako drugačije? U ponedjeljak će doma, za Rijeku pa nakon nekog vremena dalje na terapije, u borbu.

I jutros – kaos. Žena mrvicu poslije 6 sati izvedena s Rebra na hladne zagrebačke ulice. Jaki potres. Deseci pacijenata vani. Osoblje reagira žurno, pomažu svima. Strah veliki. Jurim u Zagreb po ženu koja mi javlja da im je odjel uništen, liječnik je rekao da dođem po nju. Zagreb. Osjeti se tjeskoba. Ulice su pune kamenja, cigli i ostataka krovova koje je potres pobacao po cesti. Radnici sve čiste, brdo policije, dežurnih službi. Dok čekam Danijelu časna sestra i medicinska sestra jure s pacijentom. Boysi, veća skupina njih, snažno hoda za sestrom koja ih vodi na novi zadatak na koji kreću s neskrivenim ponosom i čvrstom odlučnošću.

Koliko čujem, najteže je stradala crkva u Palmotićevoj. Stradala je i katedrala s čijeg je tornja srušeni križ probio krov i pao ravno ispred sobe kardinala Bozanića. Stradao je i Hrvatski sabor. O Bože, koje li korizme. I kakvih li poziva na obraćenje, poniznost i molitvu.

Nešto ću vam reći. Cijeli svoj život se trudim biti blizu Isusu. Ali, nikada nisam bio ovoliko blizu. Više nego ikad trudim se cijelim svojim bićem ne griješiti. Dnevna molitva, dvije krunice pa večernja obiteljska molitva krunice Božjeg milosrđa. Čitamo Bibliju, molimo. Na stotine ljudi mi se dnevno javlja da je u – molitvi. Nevjerojatno. Nevjerojatno. Moja Danijela? Primjer predanja.

I onda odjednom shvatite. Prvo, svi ćemo jednog dana umrijeti. Istina je da sve ostale dane nećemo. No, smisao života nije u jurnjavi, u strahu od ovih i onih, smisao života je raditi i živjeti za – nebo. Smisao života je biti vjeran Isusu Kristu. Tako da u onaj dan kada nas pozove s lica ove zemlje, da položimo račun za svoj život – da nas ne bude sram. Smisao života ovdje je život – ondje, u vječnosti. Vjera. Najvažniji dar od svih darova ovoga svijeta. Vjera. Najvažnije stanje koje se ne može nadomjestiti svim bogatstvima cijeloga svemira. Na koncu, zar nije Isus rekao: što ti vrijedi, čitav svijet da zadobiješ, a život svoj da izgubiš? Korizma. Kojeg li milosnog vremena čišćenja nutrine. I slaganja vlastitih prioriteta. Da bi bilo dobro.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Objavljeno: 22. ožujka 2020.

Možda vam se svidi