#NO FILTER

Marin Miletić: Heroji koje sam susreo naučili su me biti zahvalniji za sve što imam

Bilo bi baš sjajno kada bismo barem mi kao pojedinci, kada već toliko „štekaju“ institucije, pomogli ovim ljudima i pokazali im da mislimo na njih i da u tom svom trpljenju – nisu sami. A mi svi ostali, ono, ‘ajde budimo zahvalni. I zahvaljujmo Bogu na svemu, baš na svemu u svojim životima

Prije nekoliko dana prvi put sam otišao na trening košarke u kolicima. Susreo sam se s desetak mahom mlađih osoba s invaliditetom i shvatio nekoliko stvari. Za početak, koliko bih mogao biti zahvalniji. A potom – koliko mi kao društvo nedovoljno skrbimo za te naše sugrađane koji na ta svoja dva velika i dva mala kotača prolaze životnu svakodnevicu potpuno drugačije i tisuću puta teže od nas.

Skupljao boce radi kluba

Siniša Kuharić je Riječanima dobro znani momak. Siniša je samozatajan sportaš koji je cijeli život u košarci. Kada je prije nekoliko godina pokrenuo košarkaški klub FSV – Flumen Sancti Viti – i naišao na brdo nerazumijevanja struktura, brdo puno veće od naše Učke, nije očajavao. Krenuo je zajedno sa svojim košarkašima skupljati plastične boce po riječkim ulicama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pazite, ponovit ću.

Jedan košarkaški trener je u vremenu u kojem živimo, jer nije naišao na potporu mjerodavnih, odlučio ne odustati. Siniša je u doslovnom smislu kopao po kantama za smeće kako bi skupio dovoljni broj plastičnih boca da može platiti kotizaciju i osigurati dresove svojoj ekipi. Možete li samo probati zamisliti koliko se on sam i njegovi momci morao poniziti? Možete li samo zamisliti koja količina prkosa je iz njih izbijala kada su odlučili ustrajati? Kuharićeva lucidnost je pregolema, svoje akcije je plasirao preko društvenih mreža, naišao na ogromno odobravanje javnosti i istovremeno čuđenje. Čuđenje jer se ogromni novac, na primjer, godinama i godinama ‘tukao’ u KK Kvarner koji je mijenjao imena gotovo kao što mi mijenjamo godišnju odjeću. Neisplate plaća, golemi dugovi i – vuk pojeo magare – po drevnoj hrvatskoj metodi. Sada je taj „gorostas“ od kluba, taj Kvarner ispao u drugu ligu, ali eto, najavili su pokoravanje lige i vraćanje u A1 status. Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao. Ili oboje. Ljudi i sustavi, ako hoćete i politički, takve vrste, podsjećaju me na one nevjerne u braku koji se poslije svakog preljuba kunu da neće nikad više. Pa taj „nikad više“ kod takvih osoba bude do sljedećeg puta. Osim što je problem u onima s nedostatkom morala i čestitosti, problem je još veći u onima drugima koji sve to gledaju i puštaju da se iznova i iznova događa.

Kuharićeva ekipa je plastičnim otpadom utemeljila svoj klub. FSV je danas vrlo ozbiljna priča koji osim dječaka u nižim kategorijama i natjecanja u A2 ligi, ima i žensku ekipu koja je eto, prije nekog dana pobijedila Splićanke u prvoj ligi! Osobno mi je to sve toliko simpatično da gledam na to i nekim drugim očima. Ono, kada ljudi vjeruju da mogu, kada su spremni na žrtvu i kada su duboko ponizni, onda im se spušta snaga i milost odozgor i onda je moguće čak i od smeća napraviti veličanstvene stvari.

Kostrenska bajka košarke

Kostrena je općina u Primorsko-goranskoj županiji s nešto više od četiri tisuće stanovnika. Poznata je po Koksari, remontnom brodogradilištu „Viktor Lenac“ i plaži Žurkovo. I u posljednje vrijeme se sve više priča o – košarci u kolicima.

Siniša Kuharić je u Kostreni, opet iz ničega stvorio vrlo ozbiljnu ekipu košarke u kolicima.

Petnaestak osoba s invaliditetom redovno dva puta tjedno dolaze na treninge. Tako je Siniša pozvao i mene da dođem upoznati ove predivne ljude. Najveći broj njih je stradao u prometu. Kao suvozači, i kao oni koji su sjedili na zadnjim sjedalima automobila. Među tim momcima nalaze se i dvije djevojke. Nirvana i Lukrecija. Tamo je i jedan hrvatski branitelj. Vencel Deranja. Kažu mi da je nevjerojatan borac, ostao je bez noge u Domovinskom ratu, pa se operirao, stavio protezu i vratio se u osloboditeljsku akciju Oluja. Kako on zabija koševe, ne možete vjerovati. Taj Vencel u Kostrenu putuje svaki trening iz Novog Vinodolskog. Dejan Nišandžić, mislim da je njegova ozljeda najveća tamo u ekipi, putuje na svaki trening iz Istre, Filip Marić iz Kanfanara. Dvoje mladih ljudi dolazi na treninge iz Matulja. Ovim ljudima koji su u kolicima nije teško putovati i gotovo stotinu kilometara samo da dva puta tjedno dođu na košarkaški trening. Da i oni pojure svojim kolicima po parketu koji njima toliko znači. Da se druže i natječu. Da znaju kako postoji netko tko se brine i za njih, tko im vraća osmijeh na lice. Mi smo danas odgojili mladce koji kao da nisu spremni otići na trening ako jako puše ili ako je kiša snažna. I onda se čudimo čemu toliko mlakosti. I onda se čudimo zašto ti naši mladi ostaju s mamom u stanu do 45. godine života posve nesposobni za ikakvu samostalnost, a kamoli brak i odgovornost koju takav život nosi.

Košarka u kolicima nije jeftin sport. Ali, imamo li uopće pravo razmišljati o osobama s invaliditetom kao o nečemu što bi nas same, lokalnu zajednicu ili društvo kao takvo – financijski teretilo? Siniša je skupljao i skuplja pomoć za sportska kolica. Skupa su, osnovni model je cijena oko 2000 eura. A ima i kolica koje koštaju 3,4 čak i 5 tisuća eura. Ta kolica su njihove noge, ta kolica su njihovo sredstvo socijalizacije, zdrave fizičke aktivnosti, prevencije. Ta kolica su i naš obraz. Ona pokazuju koliko se mi brinemo za one nemoćne među nama, za one koji su u teškoćama, za osobe s invaliditetom.

Potičem vas sve, dragi čitatelji, pomozite ovim ljudima koliko možete. Da si kupe još neka kolica i da mogu funkcionirati kao klub, troškova imaju mnogo, iznajmljuju kombi, prijevoz… sve sami plaćaju. Zato učinite što možete.

Košarkaški klub osoba s invaliditetom “Kostrena”

Žuknica 1b, 51221 Kostrena

MB: 5026296

OIB: 19102088625

IBAN: HR77 2488 0011 1001 36871

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na svom YouTube kanalu odlučio sam snimiti serijal videa nazvan „Đir s Lucom“ u kojima ćemo Luce i ja u kolicima, ona osoba s invalidetom, a ja se stavljajući u „njezinu kožu“, voziti se riječkim ulicama i pokušavati učiniti neke normalne stvari, kao što je ulazak u crkvu, posjet gradskoj knjižnici… Kroz ta videa ćete i sami doživjeti s kakvim se sve teškoćama ti naši sugrađani suočavaju na dnevnoj bazi.

Hvala samozatajnom Siniši Kuhariću na svom dobru koje čini, bilo bi baš sjajno kada bismo barem mi kao pojedinci, kada već toliko „štekaju“ institucije, pomogli ovim ljudima i pokazali im da mislimo na njih i da u tom svom trpljenju – nisu sami. A mi svi ostali, ono, ‘ajde budimo zahvalni. I zahvaljujmo Bogu na svemu, baš na svemu u svojim životima.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. listopada 2019.

Možda vam se svidi