Neuništiva
Što je suprotno strahu? pitao se junak jedne knjige koju sam nedavno pročitala. Radilo se o jednom spartanskom časniku, prekaljenom borcu, koji je sa svojom brončanom lambdom nebrojeno puta gledao smrti u oči, a odgovor na pitanje stalno mu je izmicao. Tek uoči svoje posljednje bitke u kojoj će sudjelovati, one u Termopilskom klancu, dobio je svoj odgovor.
Isto sam pitanje i sama premetala u mislima kad sam razmišljala što reći prijateljici čija voljena osoba umire od teškog i neoperabilnog karcinoma, gdje se umjesto pitanja hoće li postavlja pitanje kada? Na koji način se oduprijeti strahu, tako ljudskom i tako neizbježnom, kako mu ne dopustiti da ovlada nama, kako umiriti neposlušne misli i nositi se uopće sa svim izazovima koje nam ovaj naš život, predivan i težak istovremeno, nudi?
Kao što to već sve velike istine obično i jesu, i ova je prilično jednostavna. I ne moramo preduboko zavirivati u bitak, dovoljno je vidjeti što nam je rekao utjelovljeni Bog da bismo znali što nam je činiti. Da stvar bude ipak malo kompliciranija, izgleda da na tom testu prečesto padamo. Zašto se toliko opiremo onome radi čega smo u biti i stvoreni? Zašto nam je tako teško voljeti?
Carpe diem. Iskoristi dan, napisala mi je moja gimnazijska razrednica kao posvetu za knjigu koju sam dobila na završetku jednog razreda. Moram priznati da mi se ta izreka sa šesnaest činila nekako nedorečenom, tada kada mi je glavna preokupacija bila kako popuniti dan, a život stajao preda mnom kao ormar prepun zanimljivih ladica a samo o meni je ovisilo koju ću otvoriti. Papir je požutio, rukopis već malo izblijedio, a ja sam nekako počela shvaćati što je pjesnik htio reći. Kako vrijeme odmiče, tako postaješ sve svjesniji ograničenosti našeg zemaljskog trajanja, a stvari koje želiš učiniti ima sve više i više, popis je sve duži i sve obeshrabrujući. I mi ne činimo ništa.
Jedino što sam dakle mogla reći toj osobi koju sam željela na svaki mogući način utješiti bilo je: Iskoristi dan. Iskoristi ga, sad već tako bolno svjesna njegove vremenske ograničenosti, na način da voliš, onako kako je i predviđeno da čovjek voli, potpuno i bez zadrške. Toliko stvari želimo napraviti, toliko toga reći onima koje volimo, a uvijek mislimo: sutra ću, uvijek postoji sutra. Ono što uvijek zaboravljamo je da nam sutra može svanuti, ali i ne mora. I iako mi to iz svoje ljudske perspektive zamagljeni emocijama tako ne gledamo, često je vremenska ograničenost da se nešto učini dar, a ne križ. Darovano nam je da shvatimo da onome koga volimo moramo i reći da ga volimo, danas, da učinimo nešto za njega, provedemo vrijeme s njime i uživamo u svakoj, baš svakoj sekundi. Kolike samo godine provodimo jedni s drugima a da se zapravo ne vidimo i ne čujemo? Pričamo, a ne govorimo ništa, provodimo vrijeme zajedno, a ne stvaramo uspomene, ono čega ćemo se zbilja jednog dana sjećati! Zovemo se vjernicima, a najmanje vremena imamo za Boga, kažemo da volimo svoje bračne partnere, a sve manje podmećemo svoja leđa, volimo svoje roditelje, a nikad im to ne kažemo. Zašto mislimo da se baš sve podrazumijeva samo po sebi?
Uhvatimo se dakle u koštac s vlastitom komocijom i strahovima i bez primisli samo – volimo. Baš kao što nam je Krist pokazao kako se nesebično i bez zadrške voli, slijedimo i mi taj put, darujmo sebe ovom svijetu, ljudima koji sačinjavaju naše vlastite svjetove, bez straha od uskraćenosti jer radost darivanja nadmašuje radost primanja, a čovjek koji voli najbliže je idealu Čovjeka. Potrebna su nam i djela i riječi, akcija i kontemplacija bliske, neodvojive i sestrinske poput Marte i Marije, i svaki strah i nedoumica postati će suvišni.
Kako je i spartanski junak s početka ove priče shvatio neposredno prije no što je darovao svoj život, riječ suprotna strahu je ljubav. Najplemenitija, esencija same Duše, ona nas pokreće i tjera da ne mislimo o sebi, već o drugome, i njegujući tu iskru Božanskog u sebi istodobno hranimo svoju besmrtnu dušu. Jer jedino ona traje, samo ona odolijeva zakonima vremena i fizike, jedino se ona broji, vječna, starija i od iskona samog. Neuništiva.
Nikolina Nakić
