FRA ŽELJKO BARBARIĆ

Kako nam Martin Luther King i sveti Franjo mogu pomoći bolje razumjeti bit redovničkog života

Redovnički poziv je uvijek tražio heroje, a ne one koji će biti pozadinska jedinica. Tražiti najprije Božje kraljevstvo nije nikad značilo pratiti sa strane događaje svoga vremena i biti kroničar onoga što se događa.

Foto: Wikipedia

Kad je Martin Luther King Jr. 1963. završio u zatvoru u Birminghamu zato što je sudjelovao u mirnim prosvjedima protiv segregacije i za prava crnaca u Americi, ostao je iznenađen reakcijom onih koji su, kao i on, propovijedali evanđelje. Ojađen njihovom reakcijom (a još više izostankom njihove reakcije), on piše svoje poznato Pismo iz zatvora u Birminghamu. U svjetlu Dana posvećenog života, u njemu ima poneki detalj koji stavlja u pitanje što uopće znači posvetiti svoj život Bogu i kakve to posljedice povlači sa sobom.

MLK u Pismu opisuje kako su prvi kršćani unosili nemir u zajednice, u mjesta kamo bi dolazili. Nije ih bilo puno, ali bi ‘uznemirili’ i mjesto i zajednicu u koju bi došli. Bili su drukčiji. Pokoravali su se radije Bogu nego ljudima, živjeli su drukčije. Nenasilno, mirno, živeći evanđelje, oni bi stavljali u pitanje ono što su članovi tog mjesta ili te zajednice radili i način na koji su živjeli. Ako se vratimo u 13. stoljeće i prisjetimo se svetog Franje, on je napravio vrlo sličnu stvar. Nije htio poput mnogih drugih nasilnim načinom udariti na Crkvu i na njezin tadašnji način života i razmišljanja. On unosi taj ‘sveti nemir’ svojim životom, braćom koja ga slijede, pokretom koji se rađa iz njegova bliskog odnosa s Bogom. Dakako, razlika je u tome što su rani kršćani imali posla s poganima, a sveti Franjo ima posla s vlastitom zajednicom. MLK također unosi nemir u svoje društvo, svojim propovijedanjem, govorom i pisanjem.

Rani kršćani, sveti Franjo i Martin Luther King Jr. imaju zajedničku notu u tom uznemiravanju društva u kojem su živjeli. Važno je naglasiti da oni nisu stvorili tu napetost, tu nepravdu na koju su ukazivali, taj problem koji su vidjeli. Nisu oni doveli ‘slona u sobu’, nego su samo dali do znanja da je taj slon ipak u sobi i da bi možda trebalo nešto napraviti po tom pitanju. Kako svijet počesto ide obrnutom logikom, tako se dogodi da MLK završi u zatvoru zato što je rekao da je ‘slon u sobi’, a sve u cilju da se održi ‘mir’ koji je on narušio. ‘Mir’ koji je značio nepravdu i nejednakost. Tako se dogodi da svetog Franju i mi ponekad svedemo na sveca koji je volio životinje, jer ne volimo da nas uznemirava svojim siromaštvom, malenošću i jednostavnošću. A sve da se održi ‘mir’ u mojoj savjesti kako ipak nije on to tako mislio. Tako i mnogi rani kršćani završiše u arenama i na mučilištima jer su se radije pokoravali Bogu, a ne ljudima. A sve da se održi ‘mir’ koji su oni narušavali: služi čovjeku (caru), a ne Bogu. Tako završi i Krist na križu, a sve da se održi kakav-takav mir koji je On narušio svojim utjelovljenjem.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U tom Pismu iz zatvora u Birminghamu iz 1963. godine, MLK zapisuje nešto što može biti snažan poticaj i poziv za sve one koji žive posvećenim životom, ali i za sve one koji slijede evanđelje Isusa Krista. “U ono vrijeme Crkva je bila jako snažna (…), u one dane Crkva nije bila samo termometar koji je snimao i pratio općeprihvaćene ideje i principe: Crkva je bila termostat koji je mijenjao društvene običaje.” Možemo li mi danas biti prije termostat (oni koji namještaju temperaturu), negoli termometar (mjeriti temperaturu)? I pitanje želimo li mi to uopće. Želimo li išta mijenjati u ovom svijetu, ili samo gledati, pratiti i zapisivati temperaturu ovoga svijeta?

Svako vrijeme nosi svoje izazove i svoje ‘slonove u sobi’. Tako i ovo vrijeme u kojem mi živimo. Ranim kršćanima je prijetila arena s divljim zvijerima ako ustraju u svojim vjerskim uvjerenjima. Ne postoji lako vrijeme za biti redovnik ili redovnica. Taj poziv je uvijek tražio heroje, a ne one koji će biti pozadinska jedinica. Tražiti najprije Božje kraljevstvo nije nikad značilo pratiti sa strane događaje svoga vremena i biti kroničar onoga što se događa. Tražiti najprije Božje kraljevstvo je uvijek značilo biti sol zemlje i svjetlo svijeta, mijenjati tu temperaturu vlastitog društva, davati mu neki drugačiji ton i nekakvu drugačiju notu. Rani kršćani su ‘namještali’ temperaturu na svoj način. Sveti Franjo na svoj način. MLK na svoj način. Mi danas moramo tražiti svoj način, primjećivati ‘slonove u sobi’ tamo gdje mi živimo i jesmo. Negdje će taj slon biti nepravda prema slabima, negdje zaštita nerođenih, negdje gladan i žedan čovjek, negdje opet izrabljen i prevaren radnik… Negdje ćemo opet unositi nemir opraštanjem kad svi zagovaraju osudu i kaznu. Negdje ćemo opet donositi nadu, iako se očaj i beznađe čine kao jedina opcija. Negdje ćemo iskazivati ljubav, iako se osveta i mržnja čine kao jedini dobar odgovor. Gdje i kad je to bio lagan zadatak? Gdje i kada takvi i slični zadaci nisu tražili odvažne i hrabre ljude?

Tu negdje, čini mi se, leži smisao postojanja redovništva. Mijenjati svijet. Mijenjati mjesta u kojima živimo. Najprije ove male zajednice (naše samostane ili redovničke zajednice) u kojima živimo, a onda donositi duh evanđelja tamo gdje smo poslani. Uznemiravati društvo u kojem živimo jednom novom opcijom koja će počivati na evanđelju Isusa Krista, na osloboditeljskoj snazi koju sadrži evanđelje, na vatri evanđelja koja je i nas same zapalila. Zato i imamo toliko puno redovničkih zajednica. Svaka se na svoj način (po uzoru na utemeljitelja) trudi mijenjati svijet kroz brigu za mlade, za siromahe, za bolesne, kroz odgoj mladeži… Svaka na svoj način daje ton i mijenja temperaturu tamo gdje je njezino poslanje, nenasilno, mirno i živeći evanđeoske savjete koje smo zavjetovali…

fra Željko Barbarić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 2. veljače 2018.

Možda vam se svidi