Molitva predavanja i prikazivanja
Postoji jako puno napisanih molitvi, jako puno načina moljenja, sredstava i vrsti molitve. Molitve zahvaljivanja, prošnji, slavljenja… i svaka je dobra, kod svake čovjek sam kada moli biva obogaćen, ali ima jedna molitva, po meni, jedna od snažnijih oblika molitve koju sam i sama na sebi osjetila, a to je molitva predanja! Kada druge predaješ Bogu s dopuštanjem da Bog zna što im treba, a ti ih samo Njemu prinosiš, donosiš, daruješ. I onda ako još prikažeš neku svoju muku, teškoću, umor za osobu koju si Mu predao, može li izostati učinak molitve?!
Moj osobni primjer toga bio je netom nakon mog rođenja. Pošto sam rođena u dosta kritičnoj fazi razvitka mozga i pluća, porod je bio težak. Bila sam velika, ali prerano rođena. Nisam baš imala lijepu boju kože, kao ni normalnu kilažu za veličinu koju sam imala, te su se i doktori i moja obitelj poprilično bojali za moje preživljavanje. Drugi dan mog rođenja, baka i djeda došli su me vidjeti. Promatrali su plavo ljubičasto malo čudo kojem su se sve žile i vene vidjele, gdje mi se lice baš nije moglo vidjeti zbog cjevčica oko usta i pitali su se hoću li preživjeti. Baka je samo rekla djedi: «Idemo u bolničku kapelicu!». Otišli su, vjerojatno još pod dojmom prizora i baka se rasplakala pred Marijinim kipom. Što joj je točno rekla, ne znam, ona se sada samo sjeća da me predala Mariji i da joj je rekla da se brine za mene kako se brinula i za svoga Sina. I to je bilo to! Možda dvije, tri minute boravka u toj kapelici i čudo se počelo događati Ubrzo poteškoće s plućima su nestale. Rekli su da je srce slabo i da ne će izdržati, kao što su rekli da imam možda i nekih problema na mozgu koji se tada još nisu mogli vidjeti. Uglavnom, kako to češće biva, ništa se od toga nije dogodilo. Ja sam sa nepunu jednu godinu nadoknadila kilažu i bila sam zdrava.
Tog događaja iz svog kratkog života sjetila me jedna knjiga koja me od prve stranice oduševila, ali kraj knjige me poprilično zatekao nespremnu i dao mi je dobranu poruku o snazi molitve predavanja i prikazivanja. Riječ je o knjizi «Sjene smrti, svijetlo utjehe» Gireon Goldmana, franjevca koji je nakon ulaska u samostan morao ići na ratište i tamo pronalaziti načina za živjeti svoju vjeru i biti djelotvorni širitelj nade kroz konkretne situacije i događaje. No, osim uzbudljivih stranica ratnih događanja, ta knjiga nudi poseban kraj… riječ je o snazi molitve za nekoga. Redovnica koja je bila sakristanka kada je on bio maleni dječak, počela je na zamolbu tadašnjeg župnika, moliti za dječaka prikazujući sve teškoće i patnje za njega. Te molitve redovnicu su koštale nemilog broja operacija, oduzetosti, bolesti, boli, ali ona nije prestajala za njega moliti i donositi ga pred Gospodina. On je na kraju postao svećenik franjevac koji je na nevjerojatne načine prolazio kroz smrtne opasnosti i mučenja. Tada, pa i sada dok ovo pišem, ostajem zatečena tom snagom predavanja drugih pred Boga.
Mi često molimo za sebe, za zdravlje, za posao, za obitelj. Znamo moliti i za druge, ali točno ono što mislimo da njima treba, a molitva predavanja i prikazivanja kao da je negdje iščeznula. Tu i tamo netko to tako moli, ali kao da se bojimo ostati pred Bogom bez riječi, a k tome, ne želimo baš da nam bude teško ili da nešto od sebe prikažemo za nekoga, pa Mu nabrajamo što za koga želimo, što od Njega za sebe tražimo, a ne želimo se žrtvovati, davati.
Molitva je zapravo prinos, kao tamjan što se diže do neba, tako i naše molitve dolaze pred Boga… osoba po osoba, nakana po nakana. Kolika je tek veličina molitve gdje nekoga u duhu samo stavimo pred Gospodina i prikažemo za tu osobu nešto što je pred nama a što ne znamo kako će biti ili završiti?!!
Možda se tajna krije u povjerenju u Boga, u povjerenju u Njegovu volju, da u Njegovim rukama sve što je – zaštićeno je, na sigurnom je i biti će dobro. Samo staviti pred Njega osobe koje nosim u srcu i reći: Dajem Ti Gospodine Anu, Maju, Stjepana, Luku, Peru… Stavljam ih pred Tvoje lice. Ti znaš što im je potrebno, samo neka budu u Tvojim rukama. Tako nekako je i Mala Terezija molila, posebno kada se ni nije mogla sjetiti svih koji su ju molili za molitve te je samo predavala i prikazivala.
No, naravno, nemojmo zaboraviti posljedice takve molitve. Kada nešto prikazujemo za druge, Bog često oteža te situacije, napravi kaos oko nas, zaoštri oštrice, a ti ne možeš više povući svoje riječi, već si prikazao sav svoj dan za nekoga. To košta, da… ali kolike samo milosti po takvoj molitvi dolaze i nama samima. Učimo se trpjeti, strpjeti, tolerirati, jačamo se i rastemo u vjeri i ljubavi… ima li što ljepše?! Ne bojmo se donositi pred Isusa sebe, svoje bližnje, svoje «neprijatelje», potrebite… i ne bojmo se žrtvovati za njih, davati Bogu svoje sate, minute, trenutke s nakanom za nekoga ili sebe.
s. Marija Pia Tadijanov
Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.
[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]