Moj osobni primjer toga bio je netom nakon mog rođenja. Pošto sam rođena u dosta kritičnoj fazi razvitka mozga i pluća, porod je bio težak. Bila sam velika, ali prerano rođena. Nisam baš imala lijepu boju kože, kao ni normalnu kilažu za veličinu koju sam imala, te su se i doktori i moja obitelj poprilično bojali za moje preživljavanje. Drugi dan mog rođenja, baka i djeda došli su me vidjeti. Promatrali su plavo ljubičasto malo čudo kojem su se sve žile i vene vidjele, gdje mi se lice baš nije moglo vidjeti zbog cjevčica oko usta i pitali su se hoću li preživjeti. Baka je samo rekla djedi: «Idemo u bolničku kapelicu!». Otišli su, vjerojatno još pod dojmom prizora i baka se rasplakala pred Marijinim kipom. Što joj je točno rekla, ne znam, ona se sada samo sjeća da me predala Mariji i da joj je rekla da se brine za mene kako se brinula i za svoga Sina. I to je bilo to! Možda dvije, tri minute boravka u toj kapelici i čudo se počelo događati Ubrzo poteškoće s plućima su nestale. Rekli su da je srce slabo i da ne će izdržati, kao što su rekli da imam možda i nekih problema na mozgu koji se tada još nisu mogli vidjeti. Uglavnom, kako to češće biva, ništa se od toga nije dogodilo. Ja sam sa nepunu jednu godinu nadoknadila kilažu i bila sam zdrava.

Tog događaja iz svog kratkog života sjetila me jedna knjiga koja me od prve stranice oduševila, ali kraj knjige me poprilično zatekao nespremnu i dao mi je dobranu poruku o snazi molitve predavanja i prikazivanja. Riječ je o knjizi «Sjene smrti, svijetlo utjehe» Gireon Goldmana, franjevca koji je nakon ulaska u samostan morao ići na ratište i tamo pronalaziti načina za živjeti svoju vjeru i biti djelotvorni širitelj nade kroz konkretne situacije i događaje. No, osim uzbudljivih stranica ratnih događanja, ta knjiga nudi poseban kraj… riječ je o snazi molitve za nekoga. Redovnica koja je bila sakristanka kada je on bio maleni dječak, počela je na zamolbu tadašnjeg župnika, moliti za dječaka prikazujući sve teškoće i patnje za njega. Te molitve redovnicu su koštale nemilog broja operacija, oduzetosti, bolesti, boli, ali ona nije prestajala za njega moliti i donositi ga pred Gospodina. On je na kraju postao svećenik franjevac koji je na nevjerojatne načine prolazio kroz smrtne opasnosti i mučenja. Tada, pa i sada dok ovo pišem, ostajem zatečena tom snagom predavanja drugih pred Boga.

Mi često molimo za sebe, za zdravlje, za posao, za obitelj. Znamo moliti i za druge, ali točno ono što mislimo da njima treba, a molitva predavanja i prikazivanja kao da je negdje iščeznula. Tu i tamo netko to tako moli, ali kao da se bojimo ostati pred Bogom bez riječi, a k tome, ne želimo baš da nam bude teško ili da nešto od sebe prikažemo za nekoga, pa Mu nabrajamo što za koga želimo, što od Njega za sebe tražimo, a ne želimo se žrtvovati, davati.

Molitva je zapravo prinos, kao tamjan što se diže do neba, tako i naše molitve dolaze pred Boga… osoba po osoba, nakana po nakana. Kolika je tek veličina molitve gdje nekoga u duhu samo stavimo pred Gospodina i prikažemo za tu osobu nešto što je pred nama a što ne znamo kako će biti ili završiti?!!

Možda se tajna krije u povjerenju u Boga, u povjerenju u Njegovu volju, da u Njegovim rukama sve što je – zaštićeno je, na sigurnom je i biti će dobro. Samo staviti pred Njega osobe koje nosim u srcu i reći: Dajem Ti Gospodine Anu, Maju, Stjepana, Luku, Peru… Stavljam ih pred Tvoje lice. Ti znaš što im je potrebno, samo neka budu u Tvojim rukama. Tako nekako je i Mala Terezija molila, posebno kada se ni nije mogla sjetiti svih koji su ju molili za molitve te je samo predavala i prikazivala.

No, naravno, nemojmo zaboraviti posljedice takve molitve. Kada nešto prikazujemo za druge, Bog često oteža te situacije, napravi kaos oko nas, zaoštri oštrice, a ti ne možeš više povući svoje riječi, već si prikazao sav svoj dan za nekoga. To košta, da… ali kolike samo milosti po takvoj molitvi dolaze i nama samima. Učimo se trpjeti, strpjeti, tolerirati, jačamo se i rastemo u vjeri i ljubavi… ima li što ljepše?! Ne bojmo se donositi pred Isusa sebe, svoje bližnje, svoje «neprijatelje», potrebite… i ne bojmo se žrtvovati za njih, davati Bogu svoje sate, minute, trenutke s nakanom za nekoga ili sebe.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]