Ovo je prvi dio nove kolumne patera Marka Glogovića. Drugi dio pod naslovom ‘Marko Glogović o kvazi-karizmaticima: Kako su iz moje lijeve lopatice izgonili vudu-demona ‘Hišiju’ objavljen je u petak, 16. kolovoza, a možete ga pročitati OVDJE.

Moja je pokojna baka (baba) Bosanka bila prava legenda. Nije znala ni pisati ni čitati (unuk joj to sve, znamo, preobilno nadoknađuje), živjela je s djedom u trošnoj kućici bez tekuće vode i kupaonice, u malom raju na posavskoj zemlji, kraj izvora planinske vode, u krasnom zelenilu i „u đul-bašći, kraj šimšira“ kako veli sevdah. Krhke vanjštine (podsjećala nas je vazda na Majku Tereziju), „istetovisanih“ – naravno – ruku, kako je već ondje uzvišeni običaj, bila je ipak gigant duhom. Nema da nema krunice u rukama. Poput tajnog agenta, krstila je potajno svojih osmero djece (jedno umrlo mlado) jer djedu Partija nije dozvoljavala takvo „praznovjerje“. Napatila se strašno, em tjelesno em duhovno em psihički. Ali, ostala je vjerna – u vjeri, usprkos i možda upravo zbog svih tih križeva. Nije bila u nekom posebno izraženom pravcu duhovnosti, jednostavno je bila s Isusom i svi su mogli vidjeti da je bila Isusova. Zapanjivala me njezina mudrost, u svoj toj skromnosti življenja. Često se sjetim nekih „bisera“ kojima nas je častila za života. Na primjer, govorila je „doći će vrijeme kad ljudi više neće imati vremena“. To je izgleda čula u crkvi, iz evanđelja, kojega je na svoj način protumačila. Nastavljala je, kako će „u ta vremena ljudi čeznuti da vide druge, ali ih neće naći… A kad pomisle da su našli nekoga, razočarat će se, jer to nije čovjek nego – drvo. A drvo nemereš zagrliti.“ I to je nekako okrenula, iz evanđelja, sjetit ćemo se. Onda je znala ubrati jedan cvijet, ne znam mu naziv. Bijel, poširok cvijet, u čijem je središtu sasvim mali crni cvijetak, iste vrste, druge boje. Pričala je „vid’ bolan, kad se izgubi ovaj cvijetak u ovom velikom bijelom, nestat će stida na zemlji.“ I kazivala nam je kako je u vrijeme njezine mladosti taj tamniji dio bio puno, puno veći. Danas kad dođem u dvorište, u tom cvijetu više ne vidim taj drugačiji dio. Pogodila je sto posto. Kad je umirala, ostavila mi je „u amanet“ tri stvari: poderanu, tisućama poljubaca izblijedjelu sliku (kao razglednicu) Lica Isusova, najobičniju plastičnu krunicu (onu najjeftiniju, špagica i sitna zrna) te kutiju Filtera 160, uz žalosnu napomenu „meni ne daju da ćiburim“. Sliku gledam i ljubim (ljubim, ljubim svakog dana), krunicu molim, a cigare sam već odavno s najvećom indignacijom izćiburio, dokraja. Jer, ne daj Bože pušenja, to je danas – uz ubojstvo životinje i ozlijede stabla – najveći grijeh, smrtni. Sve se može oprostiti, ali pušenje ne može. Znam vrlo „pobožne“ osobe, koje opraštaju vidjelici koja je napisala poznatu „Knjigu Istine“ što joj se „omaklo“ pa je, u vrijeme slobodno od financijskih malverzacija i luksuznih kupovina ustvrdila kako je sve to što „prorokuje“ izvrstan marketinški trik, pa „nek’ vjeruje ‘ko hoće“, ali nikako ne bi mogle oprostiti svećeniku s cigarom. Zato, mira radi, mudro, u ljubavi i poštovanju prema osobama kojima zrela i odrasla vjera najstrože zabranjuje druge dimove osim svetog kađenja u crkvi, „kunem se“ da sigurno ne pušim Filter 160. Čist sam od tog demona, mogu me i dalje voljeti, mirišljavog, čitaj: istinski pobožnog.

Ne bih mogao izbrojiti koliko su mi se ljudi tužili zadnjih godina, kako se „nema vremena“ za išta, kao da ja to sâm ne vidim. Tjedan i mjesec, pa i godina, odlete kao minuta. Svi se trude što više dobiti na vremenu, iskoristiti vrijeme, proživjeti život, počesto i na krive načine. I tu mi je moja bakica bila proročica: sve je manje vremena, ono nam je „skraćeno“ – zbog čitavog mozaika situacija – ali i sve je manje druženja, posjećivanja, razgovora općenito. Nemamo vremena za to, za druge. Ne bih htio da to sad zvuči kao neko kukanje ili kao sentimentalno prisjećanje života otprije 30 godina, već eto, samo primjećujem, ponavljam za tisućama koje sam čuo isto govoriti. Žalosno je to, ali kako to promijeniti? Uza sve izazove i obveze koje nosi ovo vrijeme? Mora se raditi i zarađivati, mora se kupovati i prodavati, mora se biti kreativan i inovativan, snalaziti se, probijati, napredovati. Vrijeme silovito teče, uz masu briga. I sve je nesigurno: danas imaš sve po planu, zdravlje i novci su tu, a već sutra ili tumor ili depresija ili atomska bomba na Iran, koja bi vjerojatno započela onu pravu apokalipsu. I onda više nemaš i ne možeš ništa. Vrijeme nam je skraćeno da bismo se – obratili, eto zašto. Da bismo razmišljali o skorom odlasku odavde, o transcendentnoj stvarnosti.

No, dok čekamo, možemo si ipak nekako, barem malo, povećati vremena za Boga, za sebe, kvalitetno i za drugoga. Na primjer, ne moramo svakodnevno provoditi puste sate čitajući portale, novine, surfajući po netu. Ne moramo! Obavi samo nužno i amen. Ja sam si tako odredio da nedjeljom ne uključujem čak ni mobitel. Ta, nedjelja je dan Gospodnji – dan za Gospodina. Jedan dan drugima bez mene pri telefonu i mailu i bez posla za mene, dan samo posvećen molitvi, čitanju, liturgiji, klanjanju, odmoru, šetnji i već se nekako drugačije osjećaš. Već ti ta nedjelja ima neki drugi smisao, završava jedan tjedan raznoraznih dogodovština, a ispunja te snagom za sljedeći tjedan, koji tko zna što sve ne donosi. 

Također, nabavio sam si malo dobrog vremena i time što sam na najmanju moguću mjeru dnevno reducirao znatiželjno (znatiželja je moguće veći grijeh čak i od pušenja) pregledavanje web-portala. Osim ovog na kojem pišem, jasno. Bez zafrkavanja, sati provedeni uz portale mogu nam poprilično zamiješati u glavi, oslabiti nas i izbaciti iz ravnoteže koju nam je Gospodin kao svojima namijenio. Prvo, mnogi nam tekstovi oduzmu mir, da već ne govorim o blagoslovima. Pogotovo ovi politički tekstovi. Kad čitaš, što nam sve podmeću, kako sve izobličuju, kako provociraju, prave nas ludima i glupima… Zatim, mnogi tekstovi su (ne)čista manipulacija i stopostotna obmana. Jednostavno iskrivljuju istinu, navode na krive zaključke, izmišljaju, čine da sudimo i da se žestimo, da dalje prepričavamo laži i zablude, izvlače iz nas najgore osjećaje i moguće reakcije. Zar stvarno misliš da ne postoje izuzetno inteligentni ljudi pa i organizacije, moćni, bogati, s (na)silnom logistikom, koji dok mi spavamo – stvaraju, prerađuju, dorađuju, osmišljavaju kako lijepo zamotati zlo, grijeh ili smeće? Zar je nemoguće da iz takvih kuhinja izađu podmuklosti glede pape, Crkve, svećenstva, Hrvata, Domovinskog rata, borbe za život nerođenih, odgoja mladih… I svega ostaloga? Tko drži medije, drži ljude u šaci, umove u mreži. To su znali svi diktatori iz prošlosti. Kako je brzo maknut članak o tri milijuna Europljana, koji godišnje posjećuju Tajland zbog seks-turizma… Jer, samo svećenici moraju biti pedofili, zar ne? Kako je brzo nestao članak o tisućama djece-izbjeglica, koja se „pogube“ na putu prema Zapadu… Gdje su, kako su, jesu li živa, ili su poslužila kao donori organa, ili i u svrhu prostitucije…? Kako nikoga ne zanima prava priča iza „čina nasilja“ nad jednim političarem, oko kojeg se jednoć digla takva strašna buka? Nećeš naći kolumnu ili članak (u mainstream medijima, naravno) o užasu i tragediji javnih kuća ili o dijaboličnom projektu surogat-majčinstva, ili o strahovitoj patnji neke djevojke s hiv-infekcijom. To ne ulazi u „prava žena“ i o tome se ne smije pisati, u slobodnoj državi sa slobodnim novinarstvom. Kao i o mnogim drugim tabu-temama, u vremenu kada više navodno ništa nije tabu. I, zašto onda čitati takve portale? Zašto se dobrovoljno trovati? Zašto se hraniti grijehom? Dao sam si truda… U tjedan dana, na tri dnevna portala naših poznatih medijskih kuća, našao sam, zanimljivog primjera radi, 37 eksplicitno erotskih odnosno i pornografskih pisanih i slikom popraćenih uradaka, koji pobuđuju niske strasti, danas vrlo visoko cijenjene. Ne govorim o ljubavi, nego o požudi, iskorištavanju tijela, perverzijama. Mislio sam prepisati naslove, ali ipak neću, neki su toliko sramotni, da zaista ne mogu to prenijeti ovdje, iz puke pristojnosti. A sve to čitaju i stariji i djeca i mladi. Dnevne novine. Bi li ti urednici ili tko već, dao te gadosti svojoj baki, djedu, djetetu na „razmatranje“? Možda i bi, kad danas više ništa nije sveto. Tako se eto, prvo pere mozak, i onda opran, ispunjava se najprljavijim mogućim strastima. Tragikomično je u tomu to, što vrlo često imamo dva naslova i članka, jedan odmah ispod drugoga, kao skroz različiti, a opet… Prvomu je naslov (parafraziram): „I. K. (19) ubio dvije djevojke na spavanju, saznajte kako je izgledao ovaj izrazito krvavi pohod alkoholiziranog mladića“. A odmah ispod, drugi naslov: „’Najbolje orgazme doživljavam kad sam pijana k’o majka’ kaže L…, iako žali što u takvom stanju zna biti agresivna“. Razumiješ li ovo? Kako se vrijeđa i izruguje Bog, u čovjeku, po čovjeku. I kako se udara po zdravom mozgu. Kako bi to moglo biti bez posljedica po duh, dušu i tijelo, po međuljudske odnose? Gospa u Fátimi vapi pastirčićima: „Neka ljudi prestanu vrijeđati Boga! Već je previše izrugivan! Ti vam se grijesi vraćaju u nasilju, ratovima, bolestima!“ 

I tako, takve slike i priče pratimo neprestano, posvuda, bez ikakvog obzira, granica, kulture… Filmovi i serije prepuni rezanja grkljana, vađenja utrobe, sado-mazohističkim morbidnostima, orgija s davljenjima (i ne samo predvečer) – a onda silne lamentacije, pa kako je moguć ovakav zločin… Moguć je, i bit će još gorih izvedbi zločina, samoubojstava, nasilja svih vrsta, ratova, sukoba, netrpeljivosti; u osobi, u obitelji, među narodima, jer je nestalo vrijednosti, nestalo je onog cvijetića u onom većem cvijetu. I to „njima“ paše. Zapravo, to paše duhovnom neprijatelju, onom kojeg Isus naziva „čovjekoubojicom i lašcem od početka“ (usp. Iv 8, 48) (Njemu ponajviše paše da se ništa o njemu ne zna i ne piše, a da zakulisno on svime manevrira. Paše mu da se ismijavaju oni koji ga poznaju, koji znaju njegove smicalice i prepoznaju ga po tragovima njegove tame.) Brzo, od 37 slika i tekstova postaje 370, pa 3700. Čak se više ne trebaju otvarati prave pornografske stranice. A sve to, dragi, ostaje u našim umovima i srcima. Svaka riječ, svaka slika. I kad naiđe prilika, može se i hoće se i ostvariti, na ovaj ili onaj način. Ima čak i – ‘ajmo reć’ – desničarskih portala, k’o fol domoljubnih, kao filo-katoličkih, u kojima je redovno slična situacija: prvi naslov i tekst i slika (parafraziram): „Gospa nas upozorava: kraj je blizu! Počnimo moliti!“ a drugi odmah iza slijedi: „Naša S… skinula sve sa sebe, pomutila nam razum svojim oblinama, prava božica pohote“. Stvarno, pomućen razum i ludost na kub. Koji mora zaraziti i druge, jer tako zlo radi – tlači iznutra autore, da jednostavno moraju sa svojim ranjenostima opterećivati druge. No, sve se smije, sve se može, sve je u redu, budi i katolik i čitaj te ogavnosti, a možeš i usput prakticirati i jogu i bioenergiju, nema problema. 

Izgleda jednostavno – isključiti se iz toga. Međutim, otkrit ćeš da je i to jedna teška, konstantna borba. Ako želiš biti slobodan, ipak se moraš isključiti!

Idući za zdravo-seljačkim natuknicama moje pokojne bake, mogu zaključiti da se danas nalazimo u vremenu sveopće konfuzije, dezorijentacije i pred-kaosa svjetskih razmjera. Gledam s ishodišta jednog prosječnog katolika. Kako se postaviti? Koju, na primjer, duhovnost odabrati? To je važno! Evo primjera. Ja sam oduvijek volio gregorijanski koral (znam mnoge himne napamet), ne bi mi nikakav problem (dapače) bio da slavim Misu okrenut prema glavnom oltaru, vrlo poštujem redovničko odijelo, kad god treba govorim Misu na latinskom jeziku, bez obzira što mi to nije glavna crta osobne duhovnosti, poštujem one koji poštuju katoličku predaju, običaje, ostavštinu starih. Stari misni obred ima sigurno svoju ljepotu i neke su stvari nepotrebno ukinute, neke molitve, blagoslovi, geste… Šteta, izgubio se dio identiteta i autentičnosti, ona mistična strana, jedna posebna dubina. Međutim, ono što mi je neprihvatljivo je – stav, koji se najčešće krije iza obnove i povratka tih gesta i takvog proživljavanja pobožnosti ili duhovnosti danas. Naime, sam po sebi latinski jezik ili starinski način slavljenja Mise nije automatski izraz svetosti, nije mehanički način osobnog ili zajedničkog posvećenja, nije isključivi način sviđanja se Bogu, nije apsolutni dohvat jedine istinitosti i jedina moguća slika moje katoličke vjere. Iz takvog gledanja na stvar, može se roditi veliki i nepremostivi animozitet, štoviše antagonizam prema onima koji tako ne prakticiraju svoju vjeru. Iz usta ili pera vrlo mnogih koji ljube i promiču Tradiciju, dolaze krajnje bezobzirne osude, napadi, podmukle zajedljivosti, nemilosrdna etiketiranja ad hominem. Gotovo i ad baculum. I pape i papinih i svih drugih. Kao da nismo braća. Kao da smo mi koji slijedimo Drugi vatikanski sabor osuđeni na pakao. Nula tolerancije prema drukčijem mišljenju. Tako to ponekad izgleda, uz tu jednu krutu uniformiranost, daleko od realnosti vremena, koja stvara jednu oholu enklavu prozirne duhovnosti, samo izvanjske, formalne i strogo uniformirane, koju uopće ne vidimo u evanđelju. Meni je svet svaki jezik, ne samo latinski. Misne pjesme na arapskom, na primjer, silno podsjećaju na gregorijanski koral. Ali slijepi razdor razdire. Nije li i taj razdor djelo razaratelja i tvorca svih razdora – Đavla? Je li, dakle, Tradicija mjesto i način bijega, rješenje, pomoć? Ili nije? Koju, dakle duhovnost izabrati u vremenima totalne konfuzije, u kojoj svi izgleda sve znaju i svi mogu biti mali bogovi? Staru, novu, neku srednju? Onda, koje pastire slijediti? Koje pastire slušati, one  možda, koji su od crkava načinili „grozotu pustoši“ – dozvolivši čak golotinju, bogohuljenje, uništavanje svega otprije, unakazivši ljepotu kako liturgije tako i crkve kao građevine? Čini mi se da su militantne, žestoke u stavovima i konfliktne krajnosti zapravo dva lica jedne iste medalje. S tim, da se ova krajnost modernizma i desakralizacije bolje vidi, tko gleda. No, sve je manje i zainteresiranih promatrača; rasprave na Mreži najvećem dijelu običnih ljudi su potpuno irelevantne, da ne velim glupe. Kojeg, dakle, pastira slušati, nameće nam se pitanje? Jedan hvali papu, drugi ga proglašava heretikom. Jedan će na sve načine progoniti karizmatike, drugi će ih primati široko otvorenim zagrljajem i štoviše, sam će moliti u jezicima i polagati ruke. Jedan će stajati s moliteljima „za život“ pred bolnicom, drugi će sablažnjavati svoje malene ugošćujući ljude sa Zapada, koji će opravdavati abortuse i eutanaziju i sve ostale izraze „civilizacije smrti“ – u ime iste Crkve, koja službeno sve to u temelju i oduvijek prepoznaje kao zasjede Zloga. Govorit će milijune milozvučnih riječi koje zvuče ispravno, ali ne varajmo se, djela su jedino bitna. Onda, reći će netko, ta mnogo je i pastira optuženih i čak i zatvorenih zbog bolesnih zločina učinjenih najmanjima, djeci, mladima, ili zbog prikrivanja istih… A tražili su slijepu poslušnost i propovijedali svetost. Bože, smiluj nam se. Koga slušati? Koga slijediti? Teže je nego u vremenima Francuske revolucije ili fašizma i komunizma… Svakako, slijedimo Krista. Ali čijega? Nije to uopće bezazleno niti je trik-pitanje, odgovor je odlučujući za naše spasenje. Da, slušati Sveto pismo, no s kojim komentarom? Jer vidimo da se i najsvetije može itekako pretvoriti u naj-nesvetije.

Čitam i neke današnje aktualne teološke rasprave, čak dulje od ovih mojih kolumni, u kojima je sve tako stručno složeno i objašnjeno i prožeto samom ljubavlju prema čovjeku, korektno, inteligentno, uljudbeno i s velikom erudicijom. Samo je jedan problem, naime nigdje nema ni spomena imena Isusa Krista, koji bi, o čudo, trebao biti izvor, svrha i cilj katoličke teologije. Kako sve to razumjeti, uz sve ostalo što nam se u ova vremena dvojbi i smušenosti događa? Uvijek ljubim i branim papu Franju. Dopuštam si misliti: ne znamo sve, niti moramo i možemo znati sve. Ništa prije kraja nije sasvim jasno, niti se o ičemu prije mnogo, mnogo događaja može donijeti sasvim jasan sud. Tko će znati tajne diplomacije i enigme nekih ustupaka. Možda je i ovaj papa, kao neki prije, imao neku viziju? Zašto bi to bilo nemoguće? Možda se ponegdje mora poniziti, radi nekog kudikamo većeg dobra? Možda su njegovi neprijatelji toliko jaki i lukavi, da mi to niti u najmanjoj mogućoj mjeri možemo zamisliti? Znam samo da je papa neizrecivo puta stao uz nevoljne, prezrene, uz nerođenu djecu, uz katolički moral, uz nauk prethodnika, uz svetost obitelji, uz malenog i trpećeg čovjeka, da slavi sakramente kako ih treba slaviti. Smiješ ga kritizirati, ali pazi – za svaku ćemo riječ odgovarati, kaže Pismo. (Uz ovolike tekstove, drhtim od suda i molim Gospodina da mi bude blag jer sam samo htio dobro, bez obzira što ga vrlo često nisam znao ispravno izreći ili ostvariti). Odakle su, nadalje, tvoji izvori, informacije? Od onih istih portala, koji te „časte“ najpodlijim uvrjedama kao kršćanina, koji pljuju po tvojoj majci – Crkvi, koji ti ubacuju na dnevnoj bazi mnoge infuzije bluda, gorčine, zavisti, bijesa i tjeskobe? Nepojmljivo mi je da jedan katolik može s mržnjom, s prijezirom ocrnjivati Svetog oca. Niti meni nisu jasne neke stvarnosti glede nekih papinih izjava i poteza (ako jesu papini) ali čekam da sve bude jasnije, da ne upadnem u mrežu osude i („svete“ dakako) agresije. Jer na kraju, na to se izgleda cijela rasprava i svodi – optužbe i napadi, radi „većega dobra“. No, Crkva uistinu jest u situaciji nevjerojatno kompliciranoj i teškoj! Samo što zaboravljamo: baš kad je teško, Bog ima najviše mogućnosti nešto dobro i slavno činiti u nama. Put iz Getsemanija vodi prema praznom grobu, sjetimo se.

Pater Marko Glogović | Bitno.net