NOVA KOLUMNA

Marko Glogović o kvazi-karizmaticima: Kako su iz moje lijeve lopatice izgonili vudu-demona ‘Hišiju’

U konfuziji raznih karizmi, tradicija, življenja Božjeg zakona itd., ako kažeš nešto protivno onomu što jasno vidiš kao konfuziju, odmah se stvara „sindrom pseudo Patera Pija“ odnosno – „mi smo žrtve, mi smo progonjeni, mi smo mučenici, Crkva nas tlači, kao onda Patera Pija“. I što ćeš onda? Zanimljivo mi je kako svi imamo demone, a ovi „evangelizatori“ nemaju?

Foto: Shutterstock.com

Ovo je drugi dio nove kolumne patera Marka Glogovića. Prvi dio pod naslovom ‘Kako ostati normalan u vrijeme opće konfuzije’ objavljen je u četvrtak, 15. kolovoza, a možete ga pročitati OVDJE.

Vrijeme dezorijentacije i konfuzije, nedorečenosti i labavljenja nauka i običaja ostavlja svoj trag i na drugim vidovima duhovnosti, na primjer ponegdje u nekim tzv. karizmatskim krugovima. Što reći na sljedeće… S jednom sam zajednicom ne tako davno sudjelovao u jednoj zagovornoj molitvi. Trebala mi je, tražio sam preporučene molitelje, karizmatskog tipa. Volim se moliti s onima koji poznaju silu Duha. Volim upotrijebiti i emocije, volim se radovati ili plakati pred Gospodinom, volim kad mogu, a kad ne mogu samo ležim i šutim ili samo držim raspelo – i to je molitva. U dotičnoj su zajednici gostovali dakle ljudi, koji su već gostovali na nebrojenim mjestima u nas, kako sam čuo i saznao. Pomažu u molitvama otklinjanja jednom poznatom svećeniku, druže se s mnogim svećenicima koji ih rado pozivaju. Drže javne pouke i svjedoče, govore o svojem obraćenju i o Božjim divnim intervencijama. Inače, vrlo dragi ljudi, zaista, simpatični, pristupačni, ja ih ne mrzim, ne vrijeđam i ne apostrofiram kao osobe. Jeli smo i pili i pričali zajedno, činili su mi se u redu. Molili su osobno nad nas dvadesetak, nad svakim oko sat vremena – uzgred budi rečeno, gdje se to danas može doživjeti, samo valjda u takvim zajednicama.

Mogao sam ostati sa strane, ali krenuo sam prvi, jer ja kao svećenik prvi trebam pomoć da bih mogao pomagati drugima. Sve je počelo dobro, rekao sam neke svoje probleme, pomolili smo se „Oče našom“ i pitali su me smiju li me uhvatiti za ruke ili rame, što mi je bilo sasvim u redu: ta braća smo, rodbina u Isusu, držati nekoga za ruku ili rame simbol je prijateljskog zagrljaja, blizine, podrške, utjehe, zajedništva. Svećenik polaže ruke kao svećenik, vjernici kao vjernici, kao braća. Molili smo „u jezicima“, kako ponekad običavam. Molim se nekad i na latinskom, Pavao kaže „budi svima sve“. Odlučno se suprotstavljam mentalitetu da se uz molitvu u jezicima osoba mora ponašati čudno, izvitopereno, mučno i uz neke nenormalne uzdahe, krikove ili slinjenje. Eh, da je tako lako raspoznati demončiće… Da je tako lako takvim „reakcijama“ osloboditi se svega u nama… No, tada je krenulo, oni su počeli vikati, preokretati očima, mahati… Napominjem, najiskrenije ljubim Obnovu u Duhu, poslužujem kad mogu, odazivam se kad stignem, imam divnih iskustava, od nas i iz mnogih zemalja. Uglavnom, da ne duljim, pri tom apsolutno nepotrebnom vikanju oni su „vidjeli“ čovjeka s bijelim šeširom, koji je na mene „bacio urok“. Kada, tko, kako: to mi nije objašnjeno. Nadalje, neka mi je „žena plave kose, jače tjelesne građe, zavezala ljubavni urok, u mašnu“. U glavi sam počeo razmišljati, što bi to zapravo bilo i tko bi to mogao biti? Znam neke plavuše, ali tko će znati, jesu li prirodne ili obojane kose, je li tada bila „jače građe“ ili je danas…? Mogla bi biti ova… Ne, vjerojatno ova… Da, ova je, sto posto. A možda i nije.“ (Inače, ja sam zaljubljen samo i uvijek samo u Ženu – Mirjam, moje je srce potpuno njezino i uopće ne trzam na migove, poruke, prijedloge, šale ili ne-šale eventualnih sestara ili ne-sestara u Kristu. To mi je moja baba izmolila.) Na kraju, jedan je od ove dvije osobe „spoznao“ kako imam i duha, koji mi je „ubačen vudu-magijom“, imena Hišija i koji se nalazi – ispod moje lijeve lopatice na leđima. Pozvali su me da ga se glasno odreknem i pitali su me osjećam li da izlazi kroz – lijevu nogu, u pod…! Dragi moji, ovo vam je živa živcata istina. Sve do slova. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vi koji ne favorizirate pretjerano karizmatsku duhovnost, molim vas, nemojte likovati, jer ovo je žalosno i bijedno. Nemojte ni osuditi cijeli dragi pokret, mnoge divne molitvene zajednice. Nemojte ni apostrofirati neke ili pozivati se na mene protiv nekoga – ja ovdje želim dati jednu sliku, jedno upozorenje i jedan primjer konfuzije. Radije budimo tužni zbog ovakve dezorijentacije. Nakon nekog vremena vidio sam da neke osobe više ne dolaze u zajednicu, da su ljudi nekako smrknuti. Sazvao sam sastanak, zamolio za ozbiljnost i izrekao svoje najsrdačnije dvojbe oko takve vrste molitve, takvog nastupa i te duhovnosti, koja ne može biti katolička i nije katoličko-karizmatska! Svi do jednoga su opisali totalno i potpuno isto svoj susret s ovima, samo što je netko „imao“ više a netko manje demona odnosno uroka. Dakle, dvadesetak ljudi, predanih vjernika, koji žive sakramentima, koji mole i sudjeluju i u župama i u molitvenoj zajednici… Svi do jednoga su, svaki osobno a neki i sa cijelom obitelji pod vudu-urocima! Kad su počeli iznositi svoja iskustva, skoro sam pao u nesvijest od šokova. Na primjer, draga mlada žena, majka troje dječice, redovita u crkvi, vrlo dobrodušna i autentična u svojoj vjeri: samo zato jer ima hladne ruke (problemi s cirkulacijom) – po njihovu  ima „demona Šive“ i morala ga se odricati… Jednoj su dragoj osobi „dijagnosticirali“ čak „legiju“ u njoj, a žena je uistinu sveta i skromna i postojana. Drugoj su osobi „vidjeli“ da netko krvlju neke ptice „pečati“ zlo nad obitelji, i to – pazite – tako, da je uzeo ptića iz gnijezda i ubio ga. Zaista… Mnogi su od njih samo pomislili kako im je uroke „nabacila“ svekrva, kuma, prijatelj iz mladosti… A nekima su baš te detektirali!! Počeli su kopkati, sumnjičiti, istraživati, optuživati dotične. Užas jedan, dokle to ludilo ide i vodi. Nakon molitve svi smo bili pokisli, uznemireni, neki uspaničeni. Dezorijentirani. Jedni su se posvađali doma „do krvi“. Svi su ispitivali što dalje, kako se riješiti svih tih demona… A ja sam bio ljut k’o ris. Bio sam prevaren i izigran. Ovo nema veze s Katoličkom crkvom. Jedva sam čekao da ti „šamani“ i njihovo „skidanje uroka“ odu. Još kad sam čuo druge „bisere“ kao na primjer, kako oni u Međugorju redovito viđaju Gospu, kako od njih bježe tumori u vidljivoj materijalizaciji, kako se množe novci ljudima u kreditima, kako su „oslobađali“ prostore od zloduha… Pa naravno. Zar bih uopće sumnjao? Danas je popularno biti „vidjelac“. Što se tiče mene, niti imam blage veze tko je čovjek s bijelim šeširom, niti sam ikada bio niti namjeravam biti u ikakvoj vezi s bilokakvom plavušom, niti me takve halucinacije uopće ne diraju, osobno. Niti se bojim uroka niti su mi krivi za sve prapradjedovi. Ali ja sam bio tamo kao svećenik, i morao sam to kao svećenik ispraviti! Izgovarati izmišljena imena demona, vrištati, urlikati, siktati, pjeniti se… Oponašati egzorcizme… Nepojmljivo. Nikada, nikada, nikada više neću dozvoliti cirkus, idiotarije i ovakve nastrano duhovne egzibicije. Da je ne znam tko u pitanju, da je ne znam kakva glorificirana osoba, s ne znam kakvim spiritualnim kvalifikacijama od ne znam kakvih viših i nad-duhovnih persona. A pravih egzorcizama ni za lijek, s druge strane. A čujem da se takva nimalo bezazlena i potpuno kriva događanja događaju posvuda! Čak se hodočasti takvima i sličnima! Stanje njihove duše glede ovakvih nedopustivih formi kvazi-karizmatskih prenemaganja je kritično, zaista jest, ali kako im to reći, kad su „nedodirljivi“, neupitno „posebni“, prepuni „nebeskih spoznaja?“ Takvi su postavili na stotine krivih „dijagnoza“ i napravili nevjerojatno mnogo duhovne i duševne štete naivnim, neupućenim i trpećim vjernicima!

Nekomu će ovo biti smiješno. Meni nije. Netko će me prokleti, naravno u dobroj namjeri, jer će pročitati čega nema u ovom iskazu. Pa i par ljudi u toj zajednici nije se složilo te im i dalje vjerno odlaze, vjerujući da su demoni i preci krivi za sve nevolje i da ih samo ovi mogu riješiti. 

Jasno mi je ipak zašto se to danas događa: čovjek je u trpljenju, a ne zna si pomoći. Traži pomoć, vapi. Luta. Često su mu i crkvena vrata zatvorena. Ne razumiju ga. Ako se onda mora birati između dvije opcije, odnosno mukotrpnog obraćenja, pokore, posvećivanja, truda te između momentalnog „istjerivanja“ demona koji su, uz grešne pretke, za sve odgovorni… Ta tko će krenuti tim prvim putom? Vrlo sklisko tlo! Tko bubne, nosit će masnice dugo, dugo. Dakle, zaključujem: blago onomu tko ne poludi uza svu tu konfuziju. Ovaj zadnji primjer je možda ekstreman ali takve se stvarnosti rapidno šire, privlače svojom ekstremnošću, jer smo danas navikli da sve bude nekako ekstremno: ekstremno se napij, ekstremno vrijeđaj susjeda, ekstremno skidaj kile, itd… Ako nije ekstra i ekstremno, očigledno nije autentično – tako mnogi misle. A tako je i kod drugih, ne samo u nas katolika. Gledao sam neki filmić o jednoj poznatoj pastorici, kako je ona primila „apostolsko pomazanje“ od nekog „apostola“. Dakle, morala je stajati na rukama, dok joj je taj, već prije pomazani, „apostol“ lijevao vodu po nogama i glavi, dok nije bila sasvim mokra. Poslije je urlala i savijala se, lamatala rukama, skakala po bini, kao „dokaz“ pomazanja. Živa istina! Još sama kaže, kako je zahvaljivala Bogu da nije taj dan nosila haljinu. Koje li prežalosne budalaštine! Ali pustimo protestante, imamo mi dovoljno svojih izokrenutosti. 

Crkva bi ipak hrabro morala odrediti nekoga za to, nekoga tko se razumije, tko voli te ljude, ali tko neće biti u kompromisu s takvim pokatoličenim poganskim new-age okultizmom u njegovim suludim praksama. Naša duhovnost treba biti zdrava i zrela, oslonjena na križ a ne na „raj zemaljski“. Ne govorim o svima i o praksi svih koji se poistovjećuju s karizmatskim pokretom, nego o poremećajima, koji su slični u svim pravcima, u nas i u denominacijama protestantizma. Ili evo, ta neprestana „oslobađanja“ koja traju godinama… Tako, gledam na jednom seminaru dugogodišnju poznanicu, finu jednu gospođu, vrlo angažiranu u župi, inače blage naravi, koja na molitvi (kad se malo uključi, nakon nekog vremena) rokće i napadno kašlje, oko deset minuta, a na kraju se snažno protrese i pada na pod, dok joj iz grupe, upoznate s ovim „procesom“ postavljaju već pripremljeni jastučić. „Oslobađa se“. Ima problema u braku, ovako se rješavaju. Ovako ih sigurno nećeš riješiti! Nije dakle dovoljna ispovijed, „obična“ molitva, blagoslov. Mora biti nešto napadno, ili to nije „to“. Patnja drugoga je sveta i najsvetija stvar, ali jednom se treba i reći istina o zabludama rješavanja patnje. Čačka se nadalje često i po „obiteljskom stablu“ – ma kad je ijedan svetac takvo nešto u prošlosti činio? To je mojim mišljenjem čisti spiritizam i donosi samo loše stvari. Sada to vidim vrlo jasno, možda prije nisam. Kad pristupaš nekomu s „darovima“ prvo ga pitaj: „tko ti je dao mandat za to?“ Ako je odgovor: „Bog, Isus, Duh Sveti, Gospa, Sv. Ivan Krstitelj…“ Bježi glavom bez obzira. Bježi koliko te noge nose. Juri i uteci jer iz te se je mreže vrlo teško izvući.   

U konfuziji raznih karizmi, tradicija, življenja Božjeg zakona itd., ako kažeš nešto protivno onomu što jasno vidiš kao konfuziju, odmah se stvara „sindrom pseudo Patera Pija“ odnosno – „mi smo žrtve, mi smo progonjeni, mi smo mučenici, Crkva nas tlači, kao onda Patera Pija“. I što ćeš onda? Zanimljivo mi je kako svi imamo demone, a ovi „evangelizatori“ nemaju? Htio bih reći: nas spašava križ Gospodina Isusa i nošenje našega križa njegovim putom. Ne spašava nas dobro zdravlje pa niti potpuno rasterećenje od nekih bremena života. Samo križ. Samo Raspeti na križu. 

Jedan mi je mili znanac iz ne naše Crkve poslao jednu knjigu o nekom njihovom slavnom pentekosnom karizmatiku, s velikim darom ozdravljanja, iscjeljenja… Sa slikom njegove ogromne glave na naslovnici. A mogao je staviti Isusa, npr., umjesto svoje glavurde. Znate što, nakon desetak stranica ja to više nisam mogao čitati. Ide mi više sve to na živce, ta napadnost, to pokazivanje, ta manifestacija čudesnih moći koja od čovjeka čini supermena. Dosta mi je više „kršćanske bioenergije“. Pomame za ovozemaljskim beneficijama. To svođenje cjelokupne vjere na osjetilno, tjelesno, sadašnje. On ovo, on ono. Neprestano traženje nekakve senzacije. Sve puno uzvišenih pobjeda, pomazanosti, probuđenja, proboja. Traženje Edena. Tu ozdravio sto ljudi od kratkih nogu, tamo sto od gluhoće, tamo dalje sto od reume, skolioze, spondiloze, mononukleoze, išijasa, alergija… „Kad sam slab, onda sam  jak“. I ne vidi, da gdje god dođe ljudi ga obožavaju. Stvara se kult osobe. Kad čitam životopise naših svetaca, nailazim na sasvim drugačije priče. Ovo mi je sve postalo plitko. Ja zaista vjerujem u čuda, i molim za ozdravljenje, ali nema istinskog ozdravljenja bez istinskog obraćenja. I takve službe trebaju biti u nekim granicama, u redu a ne u neredu. I nije ozdravljenje svrha samom sebi, nego je jedino važno spasenje – ta potpuno zdrav možeš završiti u paklu. Hvataju me grčevi od „pet načina kako se osloboditi od…“ i od „osam koraka za zadobivanje…“ i od „šest ključeva za vrata iscjeljenja“.  A plodovi? A poslušnost autoritetu? A hijerarhija? A šutnja? A pokora? Ne kažem da toga apsolutno nema kod poznatih karizmatika, samo primjećujem da to nije atraktivno ni njima ni nama. Nije lako to sve ovdje objasniti, ne bih htio nikoga povrijediti, ali postoji ta vrlo izražena težnja za životom bez problema, kroz koju se proteže samo jedan vid evanđeoskih savjeta i uputa i službi. Daj, brate, malo uspori s neprestanim dokazivanjem Krista koji ne mora uvijek raditi samo vidljiva čuda, daj odrasti u Isusu. Daj Njemu, Isusu, da radi i na druge načine, ne samo na tvoj. Daj razmišljaj – što znači „zrela vjera“? Daj se malo spusti na zemlju, zemljani. Ok, Gospodin je ozdravljao, imamo i sakrament ozdravljenja i svi su sakramenti ozdravljujući… Važno je moliti, postiti, tražiti od Boga zdravlje. On želi dati zdravlje, svakako i to. No to nije epicentar milosti. On se nalazi ipak na – križu. Tu smo kratko, pa ne moramo biti vazda savršeno zdravi, pa nije zdravlje jamstvo vječnosti i spasenja, pa daj jednom kreni na drugu stepenicu, daj gledaj malo šire, daj se pitaj ima li ta bolest i neki smisao, daj vidi Boga u tom svemu, daj se ponizi malo, daj prikaži malo, daj se nauči i žrtvi, daj vidi kako žive ovi koji nemaju što ti imaš, daj ne ganjaj cijeli život samo za čudesima i vidi sâm život kao čudo, daj i prestani kukati, daj stani na noge, daj budi djelatan i djelotvoran, daj se oslobodi svojega „ja“, daj se probudi, itd. Nikomu nije lako s bolešću i svi bismo htjeli biti izliječeni. Ali gdje je uz ta silna „oslobađanja darova zdravlja“ vrijednost križa, dragocjenost poniznosti i borbe, nasljedovanje Krista-patnika, prikazivanje Bogu zasluga trpljenja… Zdravlje je postalo IDOL. A idol postaje demon. Molimo za zdravlje, ali ako se isključivo na tomu zaustavimo, onaj pravi demon će znati kako nas uvaliti u još mnogo goru bol i bolest nego prije. To je jako duga tema… Ne mogu sve sada objasniti… U jednom Psalmu čitamo: „Umirio sam dušu svoju, kao dojenče na grudima majke, ne idem više za stvarima velikim, iznad mene…“

Kakva korist od svih tih ushićenja, ako nema učeništva, ako nema stabilnosti pa i muke? Mora biti neka muka! Mora biti progona! Mora biti rezova! Moraš i plakati u životu. Muka je verifikacija naše vjere, ona je naša škola, naš „slatki jaram i lako breme“. A ne non-stopno obilaženje seminara, traženje čudesa, primanje darova, lebdenje i egzaltacije. I tako živeći, možeš nabasat na ovakve „duhovnjake“ koji „u ime Isusovo“ izbacuju vudu-magiju, na koju očigledno svi pate. A propós, za vudu-magiju treba vudu vještica, obred, DNK uzorak osobe, poznanstva, novaca i još novaca. I vrlo ozbiljan motiv onoga koji tako želi naštetiti. Ja zaista ne mogu vjerovati da je cijela jedna zajednica iz središnje Hrvatske, koja se vjerno okuplja već punih 15 godina, pod utjecajem baš tih demona…  Vrlo čudno, vrlo nezrelo. Primjećujem kako je danas postalo vrlo normalno biti nenormalan. Sve možeš, samo nemoj normalno! Danas trebamo puno, puno razmišljati i vagati, ne prihvaćati ništa zdravo za gotovo, istraživati i tek nakon nekog vremena donijeti zaključke. Neka nam i poniznost i blagost Djevice Marije bude jedan od putokaza. I čitajmo naše stare dobre svece, mistike, naučitelje Crkve, dokumente Crkve, katekizam – uz Bibliju, na prvome mjestu. To će nam jako pomoći u trenucima koji dolaze: shizme, raskola, utamničenja, mučenja, mučnih procesa, kriza. Da, to je sve pred nama. No, prije kraja – krajnosti, naravno. O tome tu pričam. Tu treba mudrosti, raspoznavanja duhova. Nije sve kako se čini da jest. Pretjerivanja, strančarenja, nebuloze. „Svatko tko vas ubije mislit će da služi Bogu“ kaže Evanđelje. Ili smo fokusirani na Isusa, ili na čovjeka i čovječje. Ostavi „spaljivanje vještica“ i gori vatrom Duha, ali ispravno shvaćenom i prihvaćenom. Život nam je jako kratak, ne trati ga na prazno i isprazno. Otrovana priroda, otrovan čovjek – ali još uvijek imaš protuotrove, iskoristi ih. 

Dakle, dezorijentiranost posvuda, a spasa samo preko naših koljena, ustrajnosti u križu i ljubavi prema neprijatelju. Uz sakramente. Najbolji je lijek – onaj GORKI. (To su govorile naše bake.) Dok ne dođe vrijeme velikog otpada, onda će biti teže s tim sakramentalnim životom, ali hrabro, Bog svoje neće ostaviti. Toliko je, vidimo, tih struja danas: od potpune mlakosti, permisivizma, do militantnih „svetaca“, preko lažnih karizmatika, ljutih ravnozemljaša, judeokršćanskih genderista, vrlo obogaćenih mistika… Zar nije i Gospodin to najavio, kad veli da će u „posljednje vrijeme doći mnogi lažni proroci“? Koji tako nazivaju papu, možda će se grdno iznenaditi. 

Da vam kažem kako ja to vidim: mnogi su zapravo psihički pali, slomili se. Te silne psihoze, neuroze, nesanice, strahovi, pesimizam, anksioznosti, suicidalnosti, izljevi svakojakih emocija, neuravnoteženosti, razočaranosti i nemoći… Danas su dosegli vrhunac. Ljudi su iznemogli, ne mogu se snaći, gube se. Nije to sramota, nije to stigma! Bolest je samo – bolest. Ja se nadam, da će Gospodin u svojem neizrecivom milosrđu, ipak naći načina da spasi naše duše. Možda baš iz sućuti zbog naših boleština. Možda će morati malo promijeniti neke standarde, spustiti kriterije za ulazak u nebo – nadam se! Nisam ni ja u redu, i ja imam koji kilogram putra na glavi i krvav sam ispod kože i po koži. I ja sam psihički opterećen, duhovno neuravnotežen i u meni nešto nekad pukne. Ni ja nažalost nisam lišen krivih izbora, puteljaka, odluka, stavova. I ja se borim sa svim mogućim nevoljama i udarcima. Ni meni nije sve jasno. Upitno je jesam li uvijek u pravu. Moram li uvijek biti u pravu? Ne bih baš u svemu sebe slušao – govorim tebi. I ja sam, svi smo, u toj dezorijentiranosti, iz dana u dan sve više. Ali… Ali! Sjećam se svoje babe, i kad padnem odmah i ustanem. Neću se dati. Borit ću se do zadnjeg zuba. „Ni zrno žita neprijatelju“ – kako su nas učile drugarice u pionirima, hehe. Na kraju svakog tunela ima svjetlo. Najtamnije je pred svitanjem. Hrabro. Bog vodi kroz dolinu smrti. Ima još napretek pravovjernih pastira, dobrih duhovnosti, načina da se proslavi Bog. Ne zaboravi najvažnije: tko si da si, Gospodin te ljubi, skroz te ljubi. Nećeš se izgubiti, ako barem 15 minuta dnevno provodiš s Isusom, samo s njim. Ako ne provodiš… Onda nastavi neumjereno i nekritički čitati portale i gledati odvratnosti i slobodno izlijevaj žuč u komentarima i vodi svoje križarske ratove s braćom i sestrama. Možda se Isus još neko vrijeme neće vratiti. Ali to ti je samo jedno veliko, veliko „možda“. 

 Pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi