U Poljskoj kažu: „Ako hoćeš znati više o Djevici Mariji, zovi pavline!“

Baš mi je drago da sam dio tog reda, te zajednice koja tako silno ljubi Gospu i na mnoge načine pokazuje tu nježnu ljubav prema našoj Majci, koja nam stostruko uzvraća, držeći nas u svojem toplom zagrljaju. Promatram uvijek iznova scenu iz susreta učenikâ na dan Pedesetnice: „Svi su bili ustrajni u jednodušnoj molitvi, zajedno s nekim ženama, majkom Isusovom i njegovom braćom“ (Dj 1, 14). Ikonografija nam pokazuje najčešće Mariju u sredini, okruženu učenicima, kako s njima moli i očekuje silazak „sile odozgor“. Da, ona je u središtu Crkve, jer je Bezgrešno Začeće, jer je jedina bila dostojna začeti i nositi i roditi Spasitelja svijeta. I jer je ostala uz Sina u najbolnijim trenutcima, sve do kraja, kao svjedokinja njegove užasne muke i smrti na Golgoti. Isusova Crkva je danas razapeta, gola na križu srama i krajnjeg poniženja. Sva se proroštva ostvaruju. Započeo je sud, od „doma Gospodnjeg“. Događat će se nepojmljive stvari, ovo je tek početak. Sve će rezultirati „velikom tjeskobom narodâ“ (usp. Lk 21, 25), dolaskom Antikrista, te svim posljedicama grijeha i otpadništva, sve do ponovnog dolaska Isusa u Slavi.

Duh Sveti nas danas silno poziva na obraćenje, pokajanje i posvećenje. Gospodin Isus nam daruje svoju Majku, da ju „uzmemo k sebi“ – kako je kao testament predao sv. Ivanu pod križem – odnosno, u svoja srca, u svoju nutrinu: to znači „k sebi“ prema grčkom originalu. Gospa danas treba biti u središtu učenikâ, kao na dan Pedesetnice. Dva Srca ujedinjena u milosrdnoj ljubavi prema ljudima, pozivaju da svatko od nas nešto konkretno učini za Crkvu, Kristovu Zaručnicu, dok još možemo. Moramo shvatiti sasvim jasno da smo bez Majke izgubljeni, da smo lišeni ispravnih osjećaja prema Sinu, da su nam srca prožeta svijetom ako ne poznajemo Srce Marijino. Jer, samo tim Srcem možemo proživljavati velika otajstva naše vjere. Gospa je najveći dar, ona je sve ono što razmatramo u njezinim Litanijama, i toliko mnogo više. Jedna od nas, za nas. Sama je čudo, ta mala Gospa, čije je maleno Srce od stvaranja svijeta bilo zamišljeno u Očevu Srcu, kao ono koje će jednom spremno izreći: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Čudo, u kojemu će se dogoditi čudo nad čudima: utjelovljenje. U čovjeku, Bog postaje čovjekom. Nevjerojatno. Zato ju Sotona toliko mrzi, zato ju kršćanske duše trebaju to žarče ljubiti, nasljedovati, moliti za zagovor. Između ostaloga, Mariju nazivamo i „Majkom svećenikâ“ jer je Majka Velikoga svećenika, Krista, a njezino majčinstvo prelazi s Ivana na sve nas, učenike. Mnogi kipovi i slike danas plaču suzama, pa i krvavim, jer nas Majka ponovno rađa, u bolima zbog tolikih pokleknuća pred zlom. Rađa nas kao svoje Potomstvo, za život u njezinu Srcu, kao što je Krist živio u njezinu Srcu.

I dok mi svećenici (po dužnosti i s pravom) pozivamo narod na obraćenje, ispostavlja se da smo mi sami – izgleda u prilično velikom broju – neobraćeni, nevjerni i čak nevjernici, antisvjedočanstvo. Nas je, izgleda, najteže obratiti, bez jednostavnog odgovora zašto je to tako, ali očito je tako. Sada snosimo posljedice svoje komocije, ljudskih obzira, političke korektnosti, uljuljanosti u status, površnosti, svjetovnog načina življenja, neposlušnosti Božjoj riječi i crkvenim autoritetima, vlastitoj savjesti.

Kad kažem „svećenstvo“ mislim naravno i na sebe. Odmah i prvenstveno na sebe. Bacam se pod križ i u gorkim suzama vapim da mi se Janje Božje smiluje, grešniku i hulitelju, koji je prezreo tolike milosti i pouke. Ipak, na globalnom planu znamo i da su masonerija i mnoge druge organizacije, politike i prisile, desetljećima rovale i kopale, da bismo danas gledali kako nas isti optužuju i pogrđuju. Pod utjecajem duha i duhovnosti protivnih Duhu, mnogi su sveti svećenici i redovnici sustavno degradirani, izluđivani i učinjeni ludima. Tisuće su dopuštene svetom redu, a da nisu imali sveti poziv. (Znam i sam što sam prošao u formaciji, kakve nepojmljive stvari, od kakvih sve grozomornih likova, i kakve sam posljedice od tih neizrecivih ljudsko-demonskih nebuloza imao i još imam.) Duhovno se smatralo primitivnim, zastarjelim, ograničenim. Titule su postale božanstva. Godinama se vrše svetogrđa u samim crkvama, u kojima na premnogim mjestima svijeta više nema nikakvih pravila, a sakramentalni je život poražen u svakoj dimenziji i smislu. Molitva za oslobođenje, egzorcizam, govor o demonu, izvrgnut je ruglu i preziru; Biblija je postala kulturološka knjiga bez snage da nas mijenja, preobražava, rasvjetljuje.

„Idite po svemu svijetu i propovijedajte Radosnu vijest, bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izganjajte…“ postalo je „Uđite u veze s moćnicima, u politiku (koja će vas pokopati kako god okrenete), blagoslivljajte parkinge, hotele i bazene, otvarajte izložbe i pretvarajte crkve u muzeje, vodite nerazumljive visokoakademske rasprave, gradite što više praznih objekata, budite menadžeri, arhitekti i brokeri, obavljajte bogoslužja, budite kulturni kulturnjaci, sjedite satima uz papire i dokumentaciju, izmišljajte pastoralne programe bez molitve i uzvišenu molitvu bez truda u pastoralu, otvorite se na Novo doba i prihvatite sve što vam se nudi iz drugih religija i svjetonazora, budite socijalni i humanitarni, isključivo…“.

Iz mnogih samostana se protjerala stega, post je očigledno mnogima postao sprdnja, zajedništvo se ostvaruje eventualno i najbolje pred TV-om. I sve je to, i mnogo više, udaljilo i ispraznilo naša SRCA. A kad su srca prazna i nagrižena tamom, onda je lako sagriješiti i tijelom. Gospodin je htio ovo sve spriječiti, poslao nam je više puta Majku s mnogim porukama, koje su pratili jasni znaci, kao npr. u Ruandi. Također, dao nam je „Novu Pedesetnicu“ ili „Proljeće Crkve“ kako su posljednji pape nazivali pokrete Nove evangelizacije. No, većina biskupa i župnika ostali su gluhi na te pozive, štoviše, ovi se pokreti generalno i uredovno zabranjuju, sprječavaju, ozloglašuju, uništavaju. Ljudi voljni moliti i raditi, dolaze pred zaključana vrata. Pet pastoralnih dvorana, ali čvrsto zakračunatih za karizmatike, neokatekumene, ovu i onu zajednicu, grupu, inicijativu… Ponekad svakako i s pravom, ali samo ponekad. Samo se čeka kad će se „terapeutski“ uvesti joga u te dvorane, kao na Zapadu. I žalosno se očekuje kad će ljudi željni snažnijeg kontakta s Crkvom prestati dolaziti. Crkva je u tako velikoj krizi, da se to ne da izreći riječima. U svim segmentima i u svoj egzistenciji. Papu Franju više ne zovem samo prorokom nego i mučenikom. A ako će ga itko i doslovno ubiti, pretpostavljam čija bi to bila ruka, neka nam se Gospodin smiluje.

A oni koji danas ovu ogoljenu Crkvu dodatno bešćutno siluju, samo otkrivaju onima koji još razmišljaju i razlikuju dobro od zla svoje silno licemjerje: sablažnjavaju se nad sablaznima, a čine još gore sablazni. To je licemjerje svijeta, kolo laži i spinova. Jer, treba sasvim anulirati utjecaj kršćanstva, da bi se oslobodila svaka moguća gadost i zatrovalo što više nevinih duša. Jeftina šminka jeftinog moraliziranja bezdušne i dalje ostavlja bezdušnima: jedino nas iskreno pokajanje može sve spasiti. Stidimo se, šutimo trpimo, ali znajmo u svemu tom blatu prepoznati prave izvornike. Dajmo se razapeti, ali ne dajmo istine. Primijeti zlo, ali nemoj ne primijetiti i ogromno dobro. Prikaži bol i sram, muku i dvojbu, strah i tjeskobu Gospodinu, koji dobro zna što i zašto tako čini, i uzdaj se u njegovo vodstvo Zaručnice koja je i sveta i grešna: oduvijek.

Neka nas izruguju i neka nas tuku: zaslužili smo to. U tomu nađimo Krista živoga i stvarnoga. Progonstva tek počinju, hrabro. No, hvala Bogu na progonstvima – i to je milost. I to je blagoslov, samo trebamo ostati čvrsti u Gospodinu. Oni koji nas sada proklinju jer smo „svi pedofili“ ne žele vidjeti nadnaravno zlo, već samo institucijsko. Ne čine pravdu zbog pravde, nego zbog osvete i mržnje prema kršćanima. Ovdje bih dodao: iz duhovne netrpeljivosti prema MARIJI također! Jer, katolici su „Marijina religija“. Promotri pomno: samo je Katolička Crkva neprestano na udaru. Samo smo mi „zločinci“. Ja smatram da je to velikim dijelom (u duhovnom smislu) baš zbog – Marije. Đavlova mržnja prema Gospi je jednostavno neopisiva. I tko mrzi Gospu, mrzi i Isusa, makar mu usta bila puna „Božje slave, pobjede, milosti, Pisma, aleluje“, a može govoriti i danonoćno „u jezicima“, ali ne poznaje Sina tko ne poznaje Majku, reče neki naš svetac. Isus nam je dan preko Marije. „Tko ne jede tijela Sina čovječjega…“, a mi i pravoslavni JEDINI to činimo: blagujemo Tijelo i Krv Kristovu, a to nam je dano – po Mariji! Od njezina je tijela uzeo i sazdao svoje tijelo.

Čim je o tomu počeo pričati „mnogi su se učenici okrenuli od njega i nisu više išli s njime“ (Iv 6, 66) Primijetimo 666 – sigurno nije slučajno, kao išta u Pismu. Juda se upravo na prvoj euharistiji okrenuo zauvijek od Gospodina. Svi ovi događaji danas u svijetu i Crkvi pripremaju put Antikristu, koji je jedini uz Judu, po riječima Biblije, opsjednut Sotonom: njih dvojica jedini opsjednuti vrhovnim Zlim. Ali Antikrist je prvo Antimirjam – Anti Marijin. Mrzi ju i više od samoga Boga, jer je ona samo čovjek, a tako uzdignuta! Neprijatelji Crkve ne žele vidjeti koliko je ogromno dobro koje postoji u Crkvi, također. Gdje god se slavi euharistija, događaju se nebeske intervencije u ljudsku bijedu. A Tijelo je došlo po Mariji! I Marija drži Kristovo tijelo – Crkvu. Danas ju drži kao Krista skinutog s križa (Pietá). Stotine tisuća katoličkih svećenika i redovnika gube svoj život za Isusa, Sina Marijina u bližnjima, na stotine različitih načina, Božjih načina. Zato ne smijemo posustati u traženju i promicanju dobra! Zato moramo ostati katolici: poštivati i ljubiti protestante i ne-protestante, ali vidjeti i raspoznavati uvijek Tijelo i uvijek ostati Marijini. Baš kao Isus. Zapravo, ako hoćemo, euharistija koju slavi katolički svećenik je verifikacija našeg pripadništva Isusu Kristu. Ovo je jedini sakrament na kojemu se jasno vidi sva naša (ne)vjera. Tu se raspoznaje jesmo li ili nismo i djeca Marijina, ili smo djeca Judina. Zanimljivo je to, kako mnogi kršćani smatraju Isusa svemogućim i znaju napamet njegovu riječ, a na sam spomen euharistije se zapjene. Vrlo zanimljivo. U posljednja vremena ili si Gospin ili te nema. Bez nje, naime, ne znamo ni sebe u Kristu.

No, sve ovo glede krize i padova znamo, vidimo i osjećamo. I ja to bez veze opet ponavljam. I neću više, samo imam problema zbog toga, i sa sobom i s demonima i s ljudima, i s institucijama i s insinuacijama. Ne treba mi to uza sve što već imam. Ali sada sam se opet ponovio iz jednog specifičnog razloga. Naime, iskustvo mi zorno i nedvojbeno pokazuje kako su svećenici koji nisu imali „ivanovski“ odnos s Majkom Božjom otvoreniji za pad i razbijanje svojeg identiteta o tvrdo tlo tvrdoće svojeg zavedenog srca. A isto tako, znam da oni svećenici koji ljube Gospu i trude se svim silama biti njezini i po njoj Kristovi, oni koji ju dnevno zazivaju, uporno mole krunicu, navješćuju njezine vrline i zagovor, posjećuju njezina svetišta… Uspiju se istrgnuti svijetu i bez obzira na svoju malenost – baš zbog te malenosti koja prihvaća i ljubi gorljivo Isusovu i svoju Mamu, ostaju Kristovi i postaju sve više Kristovi.

Prisjećam se i onih koji su tijekom bogoslovije ili i kasnije otvoreno bili „u sukobu“ s Gospom: vjerskim istinama, pobožnostima, mjestima ukazanja… Padale su kod nekih i neke neponovljive riječi, prelazile su se ponekad sve granice uljudbenog govora i eklezijalnih izričaja, sve do otvorene hule i protivljenja nauku i blasfemičnog ismijavanja s osobom i porukama i značaju same Bogorodice… Je li to bilo zbog ranjenosti iz djetinjstva, zbog oholosti srca, zbog prezira prema ženama uopće, zbog samodopadne tvrdoglavosti koja smatra da je uvijek i jedina u pravu…? Uglavnom, takvi su, odvojeni od Gospe, završili ili u nezadrživom alkoholizmu ili u ostavljanju poziva ili u teškoj depresiji, ili u još težim situacijama… Ne, ne i ne: bez Marije svećenik nema i ne poznaje ni sebe.

Danas, dakle, kad gledam Crkvu tako nagu, izbičevanu… Sjetim se prvo koliko sam puta sâm bio svojevoljni uzrok krvarenja mojeg Gospodina. Svemu ovomu danas, i ja sam osobno kriv i dužan, bez ikakve sumnje jesam. Svaki moj grijeh je utkan u Jaganjčev križ, tolike su kapljice krvi potekle i orosile i moju Majku Mariju pod istim križem na Kalvariji, zbog mene. Samo me Božje neshvatljivo milosrđe može spasiti od gubitka vjere, očajavanja, malodušja i dodatnog grizodušja i pada na dno dna. Zato vidim i koristim nekoliko protuotrova i snažnih lijekova koji me drže uopće na životu, iz dana u dan: česta ispovijed, klanjanje Isusu u Presvetom sakramentu te Gospa. Tu pronalazim milosrđe, tu mi je dom i utjeha. Tu mi je snaga da ustanem ujutro. Tu razumijem današnje potrese, tu se pripremam za još gore.

Jer, budimo svakako sigurni, bolje neće biti. Krv nevinih, abortiranih ljudi, viče u Nebo. Krv silovane djece viče u Nebo. Nevidljiva zasad krv koju nevidljivo ljudima a vidljivo anđelima prolijevaju mnogi „vrlo pobožni“ vjernici, svojom osudom, mržnjom, manipulacijama, napadanjima, oholim samouzdignućima, prezirom i lukavštinama, viče u Nebo. „Od nas su izišli, ali nisu bili naši“ (1 Iv 2, 19) Znate li da će Antikrist izići – od nas? I da će žestoko mrziti Blaženu Djevicu Mariju. Ženu, koja je rodila Dijete. I stoga će njegovo vrijeme biti prvo obilježeno masovnim ubojstvima djece, koju su trebale roditi žene. Rekoh: ispovijed, klanjanje, Gospa. Sve što je Bogu predano u svetoj ispovijedi, Đavlu je zatamnjeno i zamagljeno, te on to više ne može koristiti protiv nas. U klanjanju ja šutim, Isus me gleda i ljubi, a iz tog sjedinjenja proizlaze neopisive misli, odluke i proslava onoga koji me hrani sobom.

A Gospa… Njezino Srce… Tu se sve odvijalo, preko toga se Srca sve dalo ljudima…

Zanimljivo je pitanje Marijina suotkupiteljstva. Ova tzv. peta i neobjavljena Gospina dogma (vjerska istina) tražena je u više ukazanja u svijetu kroz povijest, najpoznatija između njih su ona iz Amsterdama. Ovo je opširna tema, oko koje se lome mnoga koplja. Predviđam da će se u ovo naše vrijeme sve više otvarati to pitanje. Kako bilo da bilo, zlatna škrinja zavjetna – Marija – obložena zlatom i pomno zatvorena jer je Djevica blistava i jedinstvena u svojem djevičanstvu, škrinja zavjetna jer kao ta škrinja ona u sebi nosi manu (Hostiju) i ploče Dekaloga – utjelovljenje Saveza i Obećanja i Zakona je Isus Krist: i nas želi nositi i poroditi na pravi život. Čvrsto sam uvjeren da smo bez zagrljaja Blažene Djevice Marije osuđeni na lutanje i depresiju, na samoću i svezanost ovozemaljskim. Gospu treba sada, danas, vratiti u središte! Ona će nas poučiti kojim putem poći, kako se vratiti Kristu, kako ga voljeti, razumjeti, željeti, spoznati! Nema „pravog“ Isusa – bez Marije; nema „prave“ Marije – bez Isusa.

U ova vremena čišćenja i kaosa, Marija nam može biti siguran svjetionik: ona, koja je živjela Riječ Božju, štoviše: začela Riječ Božju! Sada dolazim do cilja ovoga mojeg pisanja. Dugo sam se molio da mi Gospodin dadne nešto, što bi mi samomu ali i drugima pomoglo u borbama današnjih virova i vrtloga u Crkvi. U molitvi sam i specificirao da želim nešto, što ima veze upravo sa svećenstvom i svećeništvom, nešto dakle što bi meni kao svećeniku pomoglo a potaknulo i sve one duše koje trpe zbog nemoći, slabosti pa i izdaje svojih pastira. Nešto, što bi nas ujedinilo u dobromu, podiglo ovako klonule, obasjalo nam staze po kojima često posrćemo jer nosimo bremena tijela i prošlosti i krivice i ranjenosti… I „čulo me se“ Gore.

Upoznao sam predivnu Božju službenicu Berthe Pettit, rodom iz Belgije, mističarku, glasnicu Srca Marijina, kao jedan produžetak Fátime. Silno me dirnuo njezin život, patnja i misija. Još više me ostavilo u čudu, da je ova duša gotovo potpuno nepoznata… Pisao sam biskupiji Bruxelles: nikad čuli za nju, odnosno nije im interesantna. Pokreti proizašli iz njezinih viđenja su se ugasili. No, tvrdoglavo sam tražio i našao neke knjige i članke, te vama, dragi čitatelji prosljeđujem što imam.

Ovo što ćete pročitati u nekoliko dijelova na stranicama Bitno.neta je „listopadska poslastica“ koju Gospi u čast i na korist našim dušama darujem svima koji želite i razmišljate što i ja, odnosno da živimo u vremenima u kojima možemo postati sveti, ali uz – Gospu. Samo to. A ostalo, u Božje milosrđe. Naglašavam da ova poruka ima sva crkvena dopuštenja, autentična je, provjerena, odobrena, kako ćemo sami pročitati. Na kraju teksta, pozivam na konkretno djelovanje. Pa, tko želi, idemo zajedno u molitvu, žrtvu, obraćenje, posvećenje. Kad god čitamo o nekom seminaru ili duhovnoj obnovi, pa i kod mene je to često bila praksa, na plakatu piše: „Seminar za izlječenje i oslobođenje…“ Danas znam, da neće biti ni izlječenje ni oslobođenja ako nema pokajanja i posvećenja. Uostalom, i da bude: koja korist od tih darova, ako smo i dalje daleko od Isusa, u nekom svojem zabludjelom svijetu, u kojem se ni milimetar ne želimo odreći vlastitih stavova, da bismo ih zamijenili onim Kristovim? Najveći je problem s pobožnošću najčešće taj, što pobožnost ostaje samo – pobožnost. Ne utjelovljuje se u život. Volio bih da ova pobožnost koju danas predstavljam zaista omekša naša srca da postanemo više kristoliki. Progoni me ova misao: Crkva se može vratiti korijenima jedino ako uđemo u novu Pedesetnicu. Jedino nas novi Pentekost može preobraziti, i jedino u sili Duha možemo prebroditi ovu krizu. Sve ljudske strategije su pale i propale. Samo ponovno kupanje u ognjenim jezicima može nas učiniti čistima i Bogu ugodnima. Vapimo za Pedesetnicom! Neka se konačno otvore darovi koje primismo u krštenju i potvrdi. Upoznajmo dublje i životnije Srca Isusa i Marije, da ne ostanemo bez srca u ovim turbulencijama. U tomu nam može pomoći ova objava. Bilo bi ju odlično i tiskati, da knjižicu držimo u rukama. Molit ćemo za providnost. Evo, čitajmo i iskoristimo ovaj dar da nam bude na blagoslov.

(Tekstove o pobožnosti Prežalosnog i Bezgrešnog Srca Marijinog možete pročitati OVDJE.)

pater Marko Glogović | Bitno.net