VIĐENJA BELGIJSKE MISTIČARKE (1)

Pobožnost Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu – pobožnost našega vremena

Portal Bitno.net objavit će u dva nastavka tekst o pobožnosti Prežalosnom i Bezgrešnom Srcu Marijinu, pobožnosti iza koje stoje viđenja i zapisi belgijske mističarke Berthe Petit. Tekst objavljujemo na poticaj našeg kolumnista patera Marka Glogovića čiji tekst o toj pobožnosti možete pročitati OVDJE. Napominjemo da pobožnost ima imprimatur i ostala dopuštenja nadležnih crkvenih vlasti.

Berthe Petit (lijevo), belgijska mističarka i glasnica Srca Marijina. Foto: Shutterstock.

“Srce moje Majke ima pravo da ga se zove ‘Prežalosno’. Želim da ovaj naziv prethodi nazivu ‘Bezgrešno’, jer je ona sama zadobila i isprosila taj naslov…”

Poruka Berthe Petit

Kad je početkom osamnaestog stoljeća sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski izložio svoj poseban oblik pobožnosti prema Blaženoj Djevici, primijetio je da je “ona jedva viđena od prvog dolaska Isusa Krista”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Čovječanstvo,” komentirao je, “još premalo prosvijetljeno i upućeno u osobu Sina, moglo se je previše, i ljudski, vezati za djevičansku Majku.”

Posve ju otkriti zato je pridržano, rekao je, za one koje on naziva “apostolima posljednjih dana”. Predvidio je te apostole kao “svece koji će u svetosti nadići većinu drugih svetaca, koji na ramenima nose krvavi stijeg križa, raspelo u desnoj ruci, krunicu u lijevoj, a u srcima sveta imena Isusa i Marije”. “Marija će ih podići, po naredbi Svevišnjega, da prošire njegovo kraljevstvo iznad kraljevstva zlih.”

Kada će doći taj trenutak? Samo Bog zna.

Otac Faber, komentirajući proročku notu koju je odsvirao Grignion Montfortski, opisao ga je kao nekoga tko je živio u doticaju s Posljednjim sudom. Njegova je poruka zaista plod toga posebnog poziva. Pozivao je na gorljiviju ljubav prema Mariji, uz veliko razumijevanje njezine intimne povezanosti s drugim dolaskom njezinog Sina. Njegova “tajna” je sveopće posredništvo Gospe. To je pobožnost koja sada, nekih dvjesto godina kasnije, polako dobiva konkretne obrise u Crkvi. “Da bismo prišli Isusu,” napisao je, “moramo ići k Mariji, koja je naša posrednica. Da bismo prišli Vječnomu Ocu, moramo ići k Isusu, koji je naš posrednik po otkupljenju.”

Od tog je vremena Blažena Djevica sišla na zemlju mnogo puta, da bi nam donijela ono što bi uistinu mogle biti krajnje milosti “posljednjih dana”.

Nešto više od stotinu godina prošlo je od smrti sv. Grigniona de Montforta do početka važnih Gospinih ukazanja. Objava i dar čudotvorne medaljice 1830. godine, slijedili su veliki događaji u Lourdesu 1858. godine. Godine 1846. događaju su ukazanja Žalosne Djevice u La Saletteu. Tijekom 1871. godine odvijala su se manje poznata ukazanja Blažene Djevice u francuskom Pontmainu. Četrdeset i šest godina kasnije primili smo prekrasna otkrivenja u Fátimi, 1917. godine. Godine 1933. Belgija je bila odabrana za dva neovisna niza ukazanja, u Beauraingu i Banneuxu, koja su oba priznata od crkvenih autoriteta.

Svaka od tih nebeskih manifestacija razlikuje se od drugih po divnoj ljepoti, no jedna tema im je svima zajednička: hitan, dirljiv, gotovo molećiv Gospin poziv na molitvu i pokoru.[1] Svijet se u sljepoći grijeha strovaljuje u propast. Ona preklinje svoju djecu da ustanu i rade, da na vagu božanske pravde stave dovoljnu težinu molitve i naknade (zadovoljštine), a iznad svega ljubavi, da bi se nadjačala sve veća težina zla.

Prilično nedavno, poseban aspekt naše Nebeske Majke otkriven je poniznoj, svetoj ženi, Berthi Petit, koja je prešla u nebesku domovinu 1943. godine.

Više je godina ta sveta franjevačka trećoredica, koja je u svijetu vodila život skrivena trpljenja kao dobrovoljna žrtva za naknadu grijeha, od Gospodina opetovano primala objave u vezi s njegovom željom da se cijeli svijet posveti Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Gospodin se je udostojao Berthi izložiti sljedeće: “Srce moje Majke ima pravo na naslov ‘Prežalosno’. Želim da on bude postavljen ispred naslova ‘Bezgrešno’, jer ga je ona sama zaslužila. Crkva je prepoznala ono što sam ja učinio za svoju Majku: njezino Bezgrešno začeće. Sad je neophodno, a to je i moja želja, da se taj naslov, koji mojoj Majci pripada po pravdi, bude priznat i shvaćen. Ona je zaslužila taj naslov poistovjećujući se sa svim mojim trpljenjima: svojom tugom, svojom žrtvom, svojim mrtvljenjem na Kalvariji, uistinu za spasenje čovječanstva.”

Drugoga srpnja 1940. godine Bertha je čula Gospodina kako joj kaže: “To je zadnja pomoć koju dajem prije kraja vremena: utjecanje mojoj Majci pod naslovom koji želim raširit će se diljem cijelog svijeta.”

Nije li to sve povezano otajstvenom svezom s proroštvom sv. Grigniona Montfortskoga da će vlast Blažene Djevice biti ostvarena u posljednjim danima?

Bertha Petit, treća kći dobrostojećega katoličkoga bračnog para, rođena je u Enghienu, u Belgiji, 1870. godine. Otac joj je bio javni bilježnik. Od najranijeg djetinjstva djevojčica je bila u doticaju s Nebom. U dobi od četiri godine imala je viđenje Gospe. Nešto kasnije, u samostanskoj kapeli vidjela je otvoreno svetohranište i Dijete Isusa kako joj prilazi iz njega. Rekao joj je – dok je činio znak križa na njezinu čelu: “Uvijek ćeš trpjeti, ali ja ću biti s tobom.” Na dan svoje prve pričesti, kad je imala deset godina, otkriven joj je poziv na trpljenje: “Moram puno trpjeti”, rekla je svojoj učiteljici, časnoj sestri. “Moram biti kao Isus.”

“Tko ti je to rekao?” pitala je časna sestra.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Malena hostija, koja je bila moj Veliki Isus”, glasio je djetetov iznenađujući odgovor.

Kako su godine prolazile, punije značenje tog trpljenja postalo joj je jasnije i s punim znanjem onoga što je trpljenje sadržavalo prikazala se je Bogu “kao žrtva” za spasenje duša, a pogotovo za duše svećenika.

Njezina školska prijateljica ovako opisuje kakva je Bertha bila u to vrijeme:

“Njezina pobožnost, iako duboko dirljiva, bila je posve nerazmetljiva. Nježna, blaga, predana, bila je poput lijepa, krhka cvijeta. Bilo je nečega bestjelesnoga i idealnoga u njezinoj prirodi.”

No Bertha nikada u svojem dugom životu nije bila netko tko bi se držao podalje od ljudskih bića. Kao dijete spojila je intenzivan duhovni život, koji je zaista bio napredan za njezine godine, sa šarmantnom radošću.

Kasnije u životu, u doba kad je bila blagoslovljena gotovo svakodnevnim nebeskim razgovorima, a u isto vrijeme patila neprestanu tjelesnu bol kao duša – žrtva, veselo je preuzela puni udio u dužnostima u kući svoje majke. Uvijek je bila stvorenje skrivene svetosti i velike jednostavnosti.

Napustila je redovnice bernardinke iz Olligniesa kad je imala osamnaest godina. “Sa sobom uzimaš sva naša srca”, rekla joj je majka Marie Hortense, poglavarica samostana, dok se s njom opraštala, lukavo dodajući: “Ali ti ne ostavljaš svoje srce nikomu.”

Berthine dvije sestre već su  bile udane, tako da je postala jedini sudrug svojih roditelja. Iako je njezina velika želja bila postati redovnica, obećala je da će ostati kod kuće do svoje dvadesete godine. Odbijala je ići na “zabave”, no njezina je blaga veselost osvijetlila brojna malena obiteljska okupljanja. Dobro je svirala klavir i imala je lijep glas, pa je u to vrijeme “kućne glazbe” bila često tražena.

No vrlo brzo je taj lagan, veseo život prekinut. Gospodin Petit je u nesretnim investicijama izgubio sav novac te su se on, njegova supruga i kći iznenada našli u potpunu siromaštvu. Otada će morati teško zarađivati za svakodnevni kruh.

Napustili su dom u Enghienu i naselili se u Bruxellesu, gdje je gospodin Petit imao nade da će pronaći posao. Bertha je najviše patila u tom preokretu. Odmah je shvatila svoje obveze. To je zaista nemilosrdno sažeo njezin duhovni voditelj (kapucin) prije nego je napustila Enghien. “Otac Godefroid mi je rekao:”, napisala je u svojim bilješkama, “‘Sve je dovršeno, jadno moje dijete! Tvoje zvanje je izloženo pred tobom. Moraš ostati sa svojim roditeljima u njihovoj nesreći. Htjela si posvetiti se našem Gospodinu. Umjesto toga posvetit ćeš se njima. To te neće spriječiti da budeš Gospodinova zaručnica. Bit ćeš njegova raspeta supruga. Idi i sve to reci Gospi.'”

Bertha je poslušno kleknula pred Gospin oltar i Bogu po njoj prikazala napuštanje svojega životnog sna. No napravila je dogovor s Nebom. Molila je da njezina žrtva bude izvor “još jednoga svećeničkog zvanja”. “Umjesto siromašne redovnice, svet i žarki svećenik … koji će mnoge duše vratiti Bogu.”

Vrlo jednostavno je ispričala ocu Godefroidu o svojoj molbi. “Blagoslovio me je”, napisala je, “i rekao: ‘Tvoja će molitva biti uslišana. Možda ćeš to jednog dana i saznati.'”

Bertha se je prihvatila svojega novog života u Bruxellesu u raspoloženju mirne samopožrtvovnosti. Njezin otac nije mogao u početku zaraditi dovoljno za njihove potrebe. I ona je morala raditi. No što je mogla raditi? Te 1888. godine mlade su djevojke njezina odgoja bile posve nespremne za bilo kakvu karijeru. No njezina hrabrost i ustrajnost pomogle su joj da pronađe posao. Salijetala je razne obrte: radila je vijence za prvopričesnike, oslikavala je prazne kartonske kutije i prodavala ih pune čokolade. No uskoro se primila privatne pouke, što je bilo zanimanje kao stvoreno za osiromašenu gospođicu onih dana.

Njezin je život bivao sve težim. Ustajala je u pet sati, odlazila prisustvovati svetoj misi, pospremala kuću, a zatim išla pješice na posao. Radi štednje nikada nije išla tramvajem. Jeftino pecivo, pojedeno na brzinu, bio je sav njezin podnevni obrok. Nakon što bi cijelo popodne poučavala, vratila bi se kući i skuhala neku slabašnu večeru. Navečer je malo svirala klavir, da bi ugodila ocu i majci. Nakon tako dugačka dana još je morala ispravljati zadaće svojih učenika, zbog čega je često ostajala budna do kasno u noć.

“Čini mi se”, kasnije će napisati, “da ne bih mogla preživjeti još dvije takve godine, tako su bolne bile.”

Zapravo je uskoro postalo očigledno da nije mogla nastaviti takav život jer ga ne bi fizički izdržala. Povrh njezina stanja kroničnog trpljenja, naišao je i ozbiljan napad reumatske groznice. Treći put u svojem mladom životu primila je bolesničko pomazanje.

Nasreću, njezin je otac, gospodin Petit u tom trenutku dobio namještenje u uredu javnog bilježnika i relativno olakšanje vratilo se u njihov obiteljski život.

Kad se je malo oporavila, Berthina sjajna inteligencija pomogla joj je da ocu bude od velike pomoći u poslu. Naučio ju je osnovne postulate prava, a surađivala je s njim i u izradi traktata o smrtnim obvezama, koji se i danas smatra mjerodavnim.

Tijekom cijelog života Bertha je uvijek bila skrupulozno poslušna duhovnomu vodstvu, što je pogotovo neophodno u slučaju tako neobične duše. Od 1888. do 1895. godine bila je pod brigom oca Jarlana, iz Družbe Presvetog Sakramenta. Njegovo mišljenje o mladoj pokajnici, što ga je zapisao u svojoj izjavi iz 1910. godine, vrlo je zanimljivo. “Ne mogu reći”, napisao je, “da u njoj nisam vidio manjkavosti… Bila je iznimno osjetljiva te bi u prvom trenutku izrazila svoje povrijeđene osjećaje riječima koje bi bile oštre zbog njezine prirođene inteligencije. Međutim bilo ju je lako navesti da prizna da je bila u krivu.” Usprkos uviđanju te manjkavosti – zaista tako malene, zbog velike hrabrosti njezina živog značaja – on tvrdi da je ona bila “usklađena s nebeskim stvarima, žedna trpljenja”. I dodaje: “Ona je imala samo jednu ambiciju: postati živa žrtva, sveta i ugodna Bogu, o kojoj sv. Pavao govori.”

Bertha je ostala u stalnu doticaju s ocima Presvetog Sakramenta. Usprkos pogoršanju zdravlja, uzimala je na sebe dio posla. Superior, otac André, kad je osnivao laičko bratstvo, odabrao je nju za njegovu prvu voditeljicu. Sestru Mariju Magdalenu od Križa, kako je glasilo njezino ime u tom Trećem redu, otada su pozivali na bezbrojne nove dužnosti. Uvijek na usluzi svojim suradnicima, neprestano su ju obasipali zahtjevima za savjete, vjersku pouku, posjete bolesnicima itd.

Kasnije će shvatiti da taj način života nije bio za nju jer je zbog tolika broja obveza zapuštala roditelje. A upravo je zbog njih odustala od redovničkog života. Bez oklijevanja, jednom kad joj je to postalo jasno, dala je ostavku na mjesto voditeljice.

No 1893. godine, kad je još bila na toj dužnosti, primila je jednu od najvećih milosti svojeg života. Za Božić je osjetila potrebu obnoviti prikazanje same sebe kao žrtve za posvećenje svećenika na svečaniji način. Zacrtala si je vrlo strog oblik prikazanja, u kojem se je odrekla vlastite volje u svemu.

“Cijelim srcem i posve slobodno žrtvujem sebe, svoje prohtjeve i zadovoljstva. Svojevoljno pristajem biti ništa više do uvijek poslušna instrumenta u tvojim rukama. Tvojoj suverenoj vlasti i tvojim željama predajem i napuštam želje cijeloga svojeg bića i svih svojih sposobnosti. Odričem se svoje volje i svake osobne želje da bih u potpunosti pristala na sve što se tebi sviđa. Posvećujem se kao tvoja sluškinja i tvoja ropkinja, savršeno i u ljubavi podložna svim tvojim planovima… Spremna sam odazvati se na svaki tvoj poziv kada tražiš srce koje će te tješiti dijeleći tvoje tuge, tvoja poniženja i tvoje neuspjehe u susretima s dušama. Predajem ti se da budem tvoja osobna svojina, potpuno posvećena tvojoj svrsi, kako bih mogla biti nevažna sjena, koja, dopuštajući ti da ostaneš skriven, tebi daje sredstvo upravljanja svime… Ovaj zavjet izričem s posebnom nakanom da postanem, ako ćeš ti to htjeti, dobrovoljna žrtva tvoje ljubavi i tvoje pravde, za svećeništvo, za duše svih svećenika, a pogotovo, o Isuse – ako prihvaćaš moju žrtvu – za dušu svećenika mojeg života…”

Tijekom polnoćke Bertha je svečano ponovila te zavjete pred oltarom, u tajnosti svoje duše. Način na koji je Božja velikodušnost odmah došla ususret velikodušnu odricanju njegova stvorenja, opisala je svojim vlastitim, uzbuđenim riječima:

“Bio je trenutak podizanja. Nakon što sam se klanjala Isusu u hostiji i kaležu, podigla sam oči prema pokaznici[2], a moje je cijelo tijelo bilo prožeto intenzivnom ljubavlju i prikazanjem prema njemu koji se je udostojao prihvatiti moju jadnu dušu kao žrtvu… Više nije bilo pokaznice… Neizmjeran križ… Moj Isus bio je pribijen na njega, a u njegovu podnožju stajala je Marija, moja majka, i Ivan, ljubljeni učenik. Kakva tuga u Djevičinu držanju, kakva sućut u nezaboravnu liku sv. Ivana! Skriveni mi je glas rekao: ‘Tvoja je žrtva prihvaćena, tvoja molitva uslišana. Ovo je tvoj svećenik. Jednog ćeš ga dana upoznati.’

Pogled mi nije silazio s vizije. Razmatrala sam o Raspetome, o svojoj majci i o sv. Ivanu, čiji mi se lik urezao u pamćenje. Malo-pomalo vizija je izblijedjela. Ostao je samo križ… Napušten… Prazan…”

Još jedna neobična pojedinost događaja te predivne noći jest i činjenica da su dvoje Berthinih prijatelja, koji su u to vrijeme klečali pokraj nje, također vidjeli sjajan križ, iako im je ostatak bio skriven. Oboje su bili privilegirane duše, predodređene za posebnu svetost.

Berthi nije bilo suđeno susresti “svojeg svećenika” idućih petnaest godina. Kad je u punini vremena do tog susreta došlo, on joj je rekao da je te božićne večeri daleko u Francuskoj služio kao pod-đakon[3] na misi polnoćki te je stajao s lijeve strane celebranta, kao što je ona u viziji vidjela kako sv. Ivan stoji s lijeve strane Krista raspetoga.

Taj svećenik, otac Louis Decorsant, rođen je u sjevernoj Francuskoj 1866. godine. Dakle četiri je godine bio stariji od Berthe. Nakon briljantna studija zaslužio je naslov doktora prava u Parizu i razmišljao je o ranom braku. Ideja da bi postao svećenik još mu nije bila pala na pamet. Jednog je dana međutim tijekom molitve pred raspelom postao svjestan poziva Božanskog Učitelja, poziva toliko važna, toliko hitna i nepogrešiva da nije mogao ništa drugo nego poslušati. Odustavši od braka i karijere pravnika, odmah je krenuo slijediti svoje zvanje.

Taj se događaj dogodio samo šesnaest dana nakon što je Bertha žrtvovala vlastitu čežnju za redovničkim životom te je, tražeći od Boga da umjesto nje podigne jednog svećenika, molila za samo tu jednu ljudsku utjehu: da ga može vidjeti i prepoznati.

Louis Decorsant zaređen je za svećenika u srpnju 1893. godine, nekoliko mjeseci prije njezine božićne vizije. Tijekom petnaest godina koje su prošle do njihova susreta otac Decorsant služio je kao vikar u Vincennesu. Naporno je radio, a njegov je apostolat bio plodan. Neprestano propovijedanje i dugi sati u ispovjedaonici, kao i pisanje nekoliko apologetskih i teoloških knjiga, prekomjerno su opteretili mladog svećenika te je zbog narušena zdravlja bio primoran napustiti službu vikara 1908. godine. Razmišljao je o tome da nađe mjesto kapelana u kakvu samostanu, no prije donošenja odluke otišao je u Lourdes, moliti za Gospino vodstvo. Ondje je, tijekom te životne krize, susreo Berthu Petit.

Tijekom tih petnaest godina Bertha je nastavila voditi svoj skriveni život svetosti i trpljenja. U svojim bezbrojnim bolestima prepoznavala je Božju ruku i zaista, tijekom neprestanih vizija i nebeskih razgovora Gospodin i njegova Blažena Majka razjasnili su joj tri stvari: prvo, da je njezina žrtva zadovoljštine za grijehe prihvaćena; drugo, da njezino prihvaćanje trpljenja pomaže “njezinu svećeniku”, kojeg će zasigurno jednog dana sresti i prepoznati; i treće, da ju je Svemogući Bog odabrao za krajnju misiju koja će joj se otkriti u punini vremena.

Tijekom mnogih njezinih hodočašća u Lourdes, Gospa joj je često govorila sa slatkom bliskošću i nekoliko ju puta uvjeravala da se susret s njezinim svećenikom veoma približio.

Bertha je svojim bližnjima povjerila da joj se Gospa ponekad ukazuje tijekom noći patnje, u obliku “plave siluete okružene srebrnim svjetlom”. Kad bi se nadvila nad nju iskazujući sažaljenje, donosila joj je “nevjerojatan mir”.

U srpnju 1908. godine, Bertha se je toliko razboljela nakon jednoga takva hodočašća da se je činilo neizglednim da će do obećanog susreta doći na zemlji. No oporavila se je do određene mjere nakon primanja bolesničkog pomazanja. Međutim od tog vremena pa sve do svoje smrti, trideset i pet godina kasnije, nije bila u stanju zadržati u sebi nimalo hrane. Činilo se da ju euharistija održava na životu tjelesno i duhovno. Ljudi u njezinoj okolini primjećivali su da bi odmah nakon pričesti bivala puna života, dok je neposredno prije bila posve slaba. Moglo bi biti preuzetno pokušavati dokučiti je li taj prisilni post bio tjelesno uzrokovan ili je u potpunosti bio dijelom njezina mističnog života. Ona je sama napisala da joj je Gospodin jasno rekao da je on “želio da ona živi samo od njega”. “Budi uvijek spremna žrtva”, rekao joj je Gospodin u to vrijeme. “Prihvati svoj život s velikom hrabrošću. Još uvijek možeš pomoći svećeniku kojeg ćeš sresti.”

Pred kraj rujna Bertha je osjećala neodoljiv poticaj da se vrati u Lourdes. Tek je tri mjeseca prošlo od njezina prijašnjeg posjeta, i budući da se je još oporavljala od svoje opasne bolesti, ne treba se čuditi da su se njezini najbliži suprotstavljali toj ideji.

Ohrabrena samo od svojeg ispovjednika, Bertha je ostala čvrsta u svojem naumu i krenula na put u pratnji prijateljice. U Parizu, gdje je provela noć, ponovno je primila ista obećanja od Gospodina tijekom pričesti.

Ispunjenje je bilo bliže nego se je ona usuđivala nadati. Kad su Bertha i njezina družica sjele u vlak za Lourdes, u njihov odjeljak ušao je svećenik. Nije bio suputnik, nego je samo ušao da bi se oprostio od župljana. Izmijenio je nekoliko uljudnih riječi s dvjema Belgijankama i otišao.

Taj naizgled običan događaj bio je prekretnica Berthina života, jer je prepoznala “svojeg svećenika”. Lice koje je nepoznati svećenik okrenuo prema njoj bilo je lice sv. Ivana evanđelista koje je vidjela tijekom božićne vizije prije petnaest godina! Zahvalila je Bogu u radosnoj tišini.

Zanimljivo je primijetiti da ona nije pokušavala stupiti u kontakt s tim svećenikom, komu nije znala niti ime. Ljudski govoreći, nije bilo izgledno da će se ikada više susresti.

Bertha je produžila svoj boravak u Lourdesu, bez sumnje pod nebeskim vodstvom, jer je nakon jednog mjeseca isti taj svećenik također stigao onamo te je, izvanrednom slučajnošću, unajmio sobu u kući gdje je i ona odsjedala. Kad je stizao s postaje rano ujutro, sreo je Berthu i njezinu prijateljicu, koje su bile na putu u crkvu. Prepoznao ih je i zastao da porazgovaraju te predložio da dođu na misu koju će držati u kapeli konačišta “Hospitalité du Rosaire”. Održat će ju na njihove nakane.

Bertha, uvelike dirnuta, skrila se je u svoju blistavu šutnju. Kad je tijekom prikazanja otac Decorsant podigao svetu hostiju, postalo joj je vidljivo Gospodinovo lice, a te su riječi odjeknule u njezinoj duši: “Ovo je svećenik za kojeg sam prihvatio tvoju žrtvu.”

Otac Decorsant, koji još ništa nije znao o svojoj mističnoj ovisnosti o novoj poznanici, kasnije je posvjedočio “da nikada dotada nije bio toliko duboko svjestan Božje prisutnosti kao tijekom te mise”.

Tri dana kasnije Bertha je primila naređenje od Gospodina da svojemu svećeniku otkrije svoju tajnu.

Čini se da je otac Decorsant primio tu izjavu s trenutnom vjerom i pouzdanjem. I on je bio na životnoj prekretnici. Došao je u Lourdes tražiti vodstvo od Gospe za svoju budućnost, a vodstvo mu je bilo dano sa zadivljujućom jasnoćom i uvjerenošću. Ta tiha, skromna gospođa, koju je sreo u tako naizgled slučajnim okolnostima, nije samo bila, bio je uvjeren, odabrana duša, već joj je Bog udijelio misiju. A on je bio pozvan pomoći joj.

Zato je bez oklijevanja i s velikim mirom i utjehom duha otpratio Berthu i njezinu prijateljicu natrag u Pariz.

Dok je Bertha bila na njegovoj misi u bazilici na Montmartreu, Gospodin joj je rekao: “Budite vjerni mojoj milosti, moje će se djelo ispuniti.”

Poruka je bila u množini. Nalog je upućen Berthi i “njezinu svećeniku”.

Otac Decorsant nije gubio vrijeme u zadobivanju privole od svojih nadređenih iz Bruxellesa, gdje se je nastanio u samostanu. Zdravlje mu se je poboljšalo te se je posvetio propovijedanju i držanju duhovnih vježbi. Pod vodstvom oca Masselisa, redemptorista koji je bio Berthin duhovnik nekoliko godina nakon što je otac Jarlan prebačen u Pariz, on je postao njezin duhovni voditelj, a kasnije, kad je dobila povlasticu privatnog oratorija, bio je njezin kapelan.

Iz ukazanja

Listopad, 1920. godine. Gospodin je veličao zasluge žalosti svoje Majke ovim riječima:

“Naslov Bezgrešne pripada cijelomu biću moje Majke, a ne samo njezinu srcu. Taj naslov proizlazi iz mojega besplatnog dara Djevici koja će me roditi. Moja Majka zaslužila je za svoje srce naslov ‘Prežalosno’ velikodušno sudjelujući u svim trpljenjima mojeg Srca i mojeg Tijela od kolijevke pa do križa. Nema niti jedne od tih žalosti koja nije probola srce moje Majke. Živa slika mojega raspetog Tijela, njezino djevičansko tijelo nosilo je nevidljive znakove mojih rana kao što je njezino Srce osjećalo žalosti mojega Srca. Nikada ništa ne bi moglo zatamnjeti neokaljanost njezina Bezgrešnog Srca.”

“Naslov ‘žalosno’ dakle pripada srcu moje Majke. I više od ijednoga drugoga, taj joj je naslov drag jer izlazi iz jedinstva njezina Srca s mojim u otkupljenju čovječanstva. Taj je naslov zadobila po svojem potpunom sudjelovanju u mojoj muci i on prethodi milosnom naslovu ‘Bezgrešna’, koji joj je udijelila moja ljubav jedinstvenom povlasticom.”

Misija se očituje

Gospodin je davno svojoj službenici dao razumjeti da je želio da se pripremi za posebnu misiju koja će joj biti dodijeljena u dogledno vrijeme. 4. kolovoza 1909. godine obznanjeno joj je da će sv. Katarina Sijenska biti njezin poseban vodič. Kasnije joj je dan sv. Mihael kao posebni zaštitnik.

Zanimljiva je i važna činjenica da joj je priroda njezine misije otkrivena tek nakon što je uspostavljen blizak kontakt s njezinim svećenikom.

Vidjela je ranjeno Božansko Srce Isusovo, a pokraj njega, dodirujući ga – Bertha je koristila riječ “prianjajući” uz njega – Srce Marijino, probodeno mačem. Čula je ove riječi: “Čini da Srce moje Majke – probodeno žalostima koje su razdirale i moje Srce – bude ljubljeno.”

Imala je istu viziju i čula iste riječi 31. prosinca i 30. siječnja.

Sedmog

Trećeg veljače 1910. Bertha je vidjela Srca Isusa i Marije kako se “međusobno prožimaju”. Golub – simbol Duha Svetoga bila je iznad njih. Taj put joj je Gospodin rekao: “Moraš misliti i na Srce moje Majke kada misliš na moje. Živi u tom Srcu kao što bi živjela u mojem. Predaj se tomu Srcu da bi se predala mojemu. Moraš njegovati ljubav za to Srce, tako potpuno u jedinstvu s mojim.”

U to su se vrijeme Berthine vizije veoma umnožile. Primala je gotovo svakodnevno nove objave u svezi s tom pobožnosti i svaka od njih je otkrivala novi aspekt Gospodinove želje. Jednom je prigodom vidjela dva srca kako ispuštaju zrake svjetlosti dok je slušala ove riječi: “Rekao sam ti želju svojeg Srca vezano za Srce moje Majke: voli ga i čini da bude voljeno. Ta će ljubav biti izvor milosti za tebe i za svijet i privući će mnoge blagoslove na tebe. Predaj se mojoj ljubavi. Želja mojeg Srca bit će ti povjerena.”

Nekoliko dana kasnije, dok je bila na hodočašću k svetoj Ani u Alsace, to je obećanje bilo ispunjeno potpunim otkrićem njezine misije. Sastojala se je u tome da se ostvari posveta cijelog svijeta Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Bertha je u to vrijeme bila na putu u Rim, u pratnji svoje majke i oca Decorsanta. Prekinula je svoje putovanje u Sieni, gdje je imala više vizija. Dok je sudjelovala u misi oca Decorsanta u sobi sv. Katarine, vidjela je Božansko Lice pod trnovom krunom, u velikome slavnom svjetlu, u trenutku podizanja. Gospodin joj je još jednom rekao: “Svijet se mora posvetiti Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu moje Majke, kao što je posvećen mojemu. Ne boj se ničega, bez obzira na trpljenja i prepreke koje će možda nadoći. Misli samo o ispunjavanju moje volje.”

Na Uskrs u Rimu, ponovno za vrijeme mise oca Decorsanta, Bertha je vidjela Srca Isusa i Marije, spojena zajedno pod krilima Goluba. Ovog puta čula je riječi: “Ova moja želja slijedi iz onoga što sam ostvario na Kalvariji. Kad sam Ivana predao svojoj Majci kao njezina sina, nisam li cijeli svijet predao njezinu Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu?”

Spasitelj joj je zatim naredio da načini skicu vizije dvaju Srdaca. “Ja ću voditi tvoju ruku”, rekao joj je. U poslušnosti toj naredbi Bertha je nacrtala ono što je vidjela – crtež koji je prikazana na ovim stranicama.

Trećeg lipnja ponovno je primila istu poruku na ovaj način: “Moja je želja da se ova slika, vođena mojom rukom, nadaleko proširi, zajedno sa zazivom. Kad god bude čašćena, moje će se milosrđe i moja ljubav očitovati te će pogled na naša Srca, ranjena istom ranom, ohrabriti plašljive i slabe duše da se vrate svojoj dužnosti.”

Tijekom svete ure s 24. na 25. kolovoza Gospa se je ukazala Berthi, pokazujući joj svoje ranjeno srce.

U rujnu Bertha je otišla u Lourdes na nacionalno hodočašće. Tamo je srela vlč. Bulliota, marista[4], bivšeg profesora Katoličkog instituta u Parizu. Iz njegove vlastite izjave vidimo kakav je utisak na njega ostavila ponizna hodočasnica. On kaže:

“Do mojega prvog susreta s Berthom Petit došlo je u jednoj od kapela koje se nalaze kraj bazilike Svete krunice u Lourdesu. Sudjelovala je na misi koju sam ondje slavio zajedno sa svojom majkom. Tijekom cijele mise bio sam zbunjen zbog najdublje spoznaje svojih grijeha koji sam ikada doživio. Vidio sam ih u drugom svjetlu te sam obećao Gospodinu da ću ih ponovno ispovjediti prigodom iduće opće ispovijedi. Zamislite moje iznenađenje kad mi je Bertha Petit nakon mise rekla: ‘Tijekom mise čula sam riječ koja se tiče vas: ‘Moli za njega jer će uskoro osjetiti utjecaj tvoje molitve.’ Rekla mi je nekoliko riječi ohrabrenja, za koje sam osjećao da su bile prikladne i za koje mi se činilo da dolaze izravno iz suosjećajna Srca našeg Gospodina.

Pod tim dojmom ostao sam nekoliko tjedana i primijetio sam mirnoću, poniznost i blagost s kojima je to Božje dijete sa mnom razgovaralo. Bilo je očito da je bila posve svjesna potresne povezanosti mojih dojmova i njezinih riječi.

To spominjem samo da bih izrazio mišljenje koje sam stekao vlastitim iskustvom. Kako bih sretan bio kad bi se njezina želja ostvarila – ona o posveti svijeta Prežalosnomu  i Bezgrešnom Srcu Marijinu!”

17. rujna ukazala joj se sveta Katarina Sijenska i rekla: “Isus mi je povjerio misiju. Da bih ju provela, pretrpjela sam mnoge bolne trenutke. Upoznala sam izrugivanja i prijezire: vidjela sam kako nedostatak vjere poriče božansko djelovanje. Ti si odabrana za drugu misiju, koja će naići na sve vrste prepreka, no koja će kasnije trijumfirati, jer Gospodin tako želi. Budi pomirena sa svime i imaj čvrsto povjerenje.”

Kao posljedica tople preporuke oca Masselisa u veljači 1911., kardinal Mercier, iz Malinesa, došao je u kontakt s ocem Decorsantom i njegovim duhovnim djetetom. Ta pobožnost odmah je osvojila kardinala svojom ljepotom i pravovjernošću. Nije oklijevao te je odmah, 30. ožujka 1911., udijelio 100 dana oprosta svaki put kad se izgovori molitva: “Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas koji se tebi utječemo.”

Taj se je čin kasnije pokazao vrlo važnim. Gospodinove želje, zajedno sa skicom dvaju srdaca, preneseni su njegovoj svetosti, papi Piju X. U zaključku pisma belgijskomu prelatu, pisanu vlastitom rukom, sveti otac kaže: “Vaša uznositost udijelila je 100 dana oprosta za tu molitvu. Zamolio bih da se pobožna gospođa zasada zadovolji time.”

Događaji će zaista pokazati da će se širenje pobožnosti u početku sporo odvijati.

Idućeg 17. lipnja Majka Božja se je ponovno ukazala svojoj sluškinji, čija su se trpljenja u međuvremenu udvostručila, te joj rekla: “Pogledaj ranu mojeg Srca, sličnu onoj mojeg Sina, i rijeku milosti koja je spremna prodrijeti iz njega…” I Gospa joj je pokazala mnoštvo ljudi svih rasa i boja: bolesnih i nemoćnih. Svi su molili ispruženih ruku. Neki su ozdravljali, drugi su padali na koljena, odjednom obraćeni. Bilo je to kao obnova svijeta.

Na kraju joj Gospa reče: “Ne dopusti da te bilo koja poteškoća, razočaranje ili trpljenje obeshrabri.”

Nakon svete pričesti 8. rujna, Gospodin je dodao ovu važnu objavu:

“Srce moje Majke ima pravo na naslov ‘žalosno’. Želim da on bude postavljen ispred naslova ‘Bezgrešno’ jer ga je ona sama zaslužila. Crkva je prepoznala ono što sam ja učinio za svoju Majku: njezino Bezgrešno začeće. Sada je neophodno, a to je i moja želja, da se taj naslov, koji mojoj Majci pripada po pravdi, bude priznat i shvaćen. Ona je zaslužila taj naslov poistovjećujući se sa svim mojim trpljenjima: svojom tugom, svojom žrtvom, svojim mrtvljenjem na Kalvariji, uistinu za spasenje čovječanstva.”

“U njezinu suotkupiteljstvu leži plemenitost moje Majke i zbog toga tražim da se zaziv koji sam zahtijevao odobri i proširi po cijeloj Crkvi. Već je zadobio mnoge milosti. Zadobit će ih još i više kada Crkva bude uzdignuta, a svijet obnovljen po posveti Prežalosnom  i Bezgrešnom Srcu moje Majke.”

Opisujući otkrivenja i naputke koje je primila za vrijeme svojih vizija i ekstaza, Bertha u svojoj jednostavnosti kaže: “Gospodin mi je rekao…” “Gospa mi je rekla…”

Kad su je pitali na koji je način doživjela ili čula te poruke, ona je ovako odgovorila: “Riječi su izgovorene tako jasnim i čvrstim tonom da sam prisiljena slušati. Utisnute su u moju svijest. Ne bih oklijevala umrijeti za svjedočanstvo njihove istinitosti.”

Sv. Terezija Avilska na sličan način opisuje vlastita iskustva: “O nama ovisi”, napisala je, “hoćemo li ili nećemo slušati ljudski govor, no Božja se riječ nameće.”

(nastavlja se)

Bitno.net

——————————————————————

[1] Sva podebljanja učinio p. Glogović, zbog razmišljanja nad tekstom i naglašavanja važnosti

[2] U toj crkvi običaj je izložiti Presveti Sakrament tijekom polnoćke.

[3] Negdašnji niži red, prije đakonata: danas više ne postoji

[4] Jedna redovnička zajednica, posvećena Blaženoj Djevici Mariji


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. listopada 2018.

Možda vam se svidi