U želji da razbijem stilsku i svaku drugu monotoniju, razdijelio sam svoja dubokoumna razmišljanja na dane u tjednu, pa kad pročitamo sve u cijelosti, možemo slobodno reći: ‘načitah se za cijeli tjedan’. Pišem kako mi misli naviru i dolaze u goste, a tih gostiju imam i za izvoz. Ali, vodim se onom ‘pišem dakle postojim’ pa eto, izgleda da još uvijek postojim.

Ponedjeljak.

Ruski pisac Pavao Evdokim je negdje napisao, kako čitam u jednoj knjizi: “Kršćani su učinili sve kako bi izjalovili evanđelje! Možemo reći, da su evanđelje utopili u nekoj neutralizirajućoj tekućini… Vjera je postala bezopasna, ljubazna i razborita, a kroz to – neprobavljiva.”

Da, danas se bojimo riskirati za Gospodina, lišili smo se natprirodnoga, ušavši u mnoge kompromise sa svijetom i tijelom i duhovima koji nas iznutra žderuckaju polako ali temeljito. Kao crvi u drvu, koji kada jednom naprave crvotočinu (znam po svojim baroknim oltarima) odlaze dalje, a drvena se konstrukcija, izgrižena iznutra, raspada. Isus nas poziva da mijenjamo srca, da dopustimo Providnosti da nam ugradi neke svoje pejsmejkere. Možda bi nama danas mogla pomoći duhovnost davnih vremena, predložena po pustinjacima i monasima? Možda bi bio dobar početak da evanđelje ponovno i silovito zaživi u nama, da padnemo na koljena ili da se prostremo na zemlju, spoznavši svoju bijedu, te da molimo “molitvu srca” kako nas uči, prije sviju, duhovnost kršćanskoga Istoka? Takav stav i takav vapaj bio bi dobar početak za obnovu autentičnog prijateljstva s Bogom. Jer, najvažnije je prvo dobro moliti, da bi se dobro živjelo.

Zatvori dakle oči, zazovi Duha Svetoga, isključi se iz obaveza. Daj vremena njegovoj presvetoj prisutnosti da djeluje u tebi. Zamoli ga da ti podari “tvoju molitvu”, rečenicu, krik, vapaj, izraz zahvalnosti… To mogu biti ovi ili slični zazivi: “Isuse, uzdam se u te!… Gospodine, smiluj mi se!… Krvi Kristova, oslobodi me!… Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj mi se grešniku!… Isuse, volim te!…”

Stari i novi monasi govore kako ovaj uzdah treba postati neprestanom molitvom u nama, danonoćnim podsjetnikom na Boga, motorom koji će pokretati svako dobro i mnoge blagoslove ‘iz nas – oko nas’. U tom ponavljanju koje izgrađuje i utvrđuje milost, možemo koristiti i naše krunice, brojanice. Voziš, šećeš, piješ kavu s kolegicom, i moliš. Tvoje srce moli. Ne napuštaš Boga, koji nikada ne napušta tebe. Ta će molitva otvarati jedna za drugom vrata razumijevanja Božje riječi, i biti najbolji temelj za djela milosrđa i pobjede Gospodnje u mnogim prilikama tereta i bola kroz življenje života.

Utorak.

U našem pavlinskom samostanu u Svetom Petru u Šumi (središnja Istra, desetak kilometara od Pazina) 1721. godine dogodilo se neobjašnjivo čudo. Na sam Badnjak, poveća slika Gospe Jasnogorske (koju pavlini štuju kao Kraljicu pustinjaka i svoju osobitu zaštitnicu, a za Poljake je Kraljica Poljske) što se nalazila u prelijepoj crkvi već barem stoljeće ili i dva, orosila se krvavim suzama oko očiju Majke Božje prikazane na njoj. Ne sjećam se da bi se negdje drugdje u nas dogodilo slično. Tomu čudu svjedoci su bili i bijeli fratri i mnoštvo naroda, i biskup i hodočasnici, znatiželjnici… Sve je dokumentirano, službeno potvrđeno. Krvave suze! Često sam klečao pred tom slikom, pred Onom koja se skriva iza naslikanoga lika, ja sluga pred svojom Kraljicom. Shvatio sam da krvave suze znače neopisivu bol koju Majka nosi, zbog svoje djece koja odabiru grijeh (smrt) nasuprot milosti (života). Kako je u blizini slike oltar Svete betlehemske nevine dječice, krvave suze sam razumio i u kontekstu abortusa. Ne moramo vjerovati, ne moramo o tome razmišljati, ne moramo doći ondje i kleknuti pred Božje čudo – Mariju. Ali, što ako je zaista bilo tako, što ako je zaista Gospa plakala, ako je zaista krv tekla iz njezinih očiju? Ta činjenica ne poziva samo na neku pobožnost, nego iznad svega, na sagledavanje života i na suočavanje s pitanjem: ‘što mi je činiti da moja mama ne plače više zbog mene?’ Tko nije čitao poruke iz Fátime, još uvijek stigne…

Srijeda.

Kako kod nas više uglavnom nema višednevnih masovno posjećivanih duhovnih obnova s karizmatskim predznakom i kako mi imamo dovoljno svojih evangelizatora te nam ne trebaju “uvozni” i zato što smo zemlja dubinski, u samoj srži, temeljito, neupitno i gorljivo, po svemu izrazito kršćanska, iz puke radoznalosti i velike dosade otišao sam do Beča, na seminar patra Jamesa Manjackla. Taj je Indijac rodom nekoliko puta posjetio Rvacku, uvijek lijepo pozdravlja naše, i rado bi opet došao, i može doći svakako, kao turist na Brač ili u Lošinj. Ili gdjegod, samo da ne izlazi daleko od svoje kamp-kućice. Zbog sunca. U ta tri dana druženja s ovim svećenikom u invalidskim kolicima, razumio sam da je i bolje da nam ne dolazi, jer svakako je najbolje u religioznosti imati stari dobri “status quo”. Zašto bi nam netko uznemirivao bonacu našeg spokojnog i dostojanstvenog rimokatoličkog duha? (Dakle, bolje da ne dolazi ni na more kao turist, zbog bonace.)

Pater James je inače obišao svijet propovijedajući, moleći za bolesne i opsjednute, proklamirajući Kristovu moć i pomoć slabima, ovisnima, slomljenima, uništenima praznovjerjem i magijom, pobačajima, perverzijama, sektama, drogama i svim ostalim đavolskim okovima. Osnovao je i redovničku družbu, sagradio novicijat, samostan, starački dom, školu, kuće za siromahe i bolesne, razne radionice, dječje sirotište, ambulante, obrte, duhovni centar u Kerali (Indija)… Kidnapiran i mučen, otrovan, na sve moguće načine diskreditiran, ponižavan, jedva preživio nekoliko različitih atentata, mjesecima prikovan za krevet… Ono što me najviše pogodilo bila je činjenica da je taj i tako bolestan i star čovjek satima i satima propovijedao, naviještao, molio, slavio Boga, u jednoj neopisivoj radosti i snazi! Vidio sam ozdravljenja, vidio sam oslobođenja, svojim sam očima vidio, ljudi su mi pokazivali i dokazivali. Vidio sam stotine ljudi u redu za ispovijed. Vidio sam mnoštvo na koljenima pred izloženim Isusom – Presvetim otajstvom. Vidio sam kako mladi rado mole krunicu i kako djeca radosno plešu pred oltarom. Čuo sam kako pater poziva na obraćenje, posvećenje, osvjedočenje o nužnosti radikalnog življenja u Kristu. Čuo sam o silnom milosrđu koje Bog daje i nudi svakomu, pa makar bio na dnu dna ovozemaljskog blata. Gledao sam kako polaže ruke na bolesne, kako grli starije, kako moli za svećenike. Tri dana sam se čudio i divio, uzdizao srce i upijao život iz Srca Isusova. I bio jedno srce s tolikima u dvorani. Ne, uopće nam nisu potrebni takvi. Mi nemamo problema kakve ima Crkva na Zapadu ili Istoku. Samo da nam je naš blaženi “status quo”. Mirno, dostojanstveno, kratko i jasno, bez ispada, neprikladnog pljeskanja i bolnih a nepotrebnih rekonstrukcija života. Samo da su naši na vlasti. Neka Titanic tone, mi sviramo. Nek nam je samo crkva otvorena pola sata dnevno, taman. Ne smijemo pljeskati, smeta freskama.

Četvrtak.

Ali, ima svakakvoga cvijeća u Gospodnjem vrtu.

Tuži mi se jedna draga osoba, kako je bila na razgovoru kod jednog svećenika – karizmatika, koji joj je “darom spoznaje” pokušao izvući priznanje i pokajanje za neku veliku krađu iz prošlosti te za još neke vrlo teške grijehe i moralne prijestupe. Žena je ostala u anafilaktičkom šoku, jer nikada takvo nešto ni u primisli nije učinila. Ali ovaj je ostajao pri svojemu, pa je draga mi osoba izjurila žalosna i ogorčena iz sobice za duhovne razgovore. Eto, jadniče si je izgleda umislio da je Pater Pio. Čovjek malo poleti u duhu, ima neke objave, malo mu tu i tamo netko nešto lijepo rekne, pohvali, podari, zovu ga, dobro ga hrane i njeguju, uzdižu u nebesa, dodaju raznorazne nepostojeće čudnovatosti i čudesnosti… I onda, od karizmatika do krizantematika. To je novo-komponirani pojam, koji označava “pokojnog karizmatika (zato ‘krizanteme’ ali i ‘kriza’) koji je promijenio tematiku“. Jao, jao, što sam ja sve doživio… Ne mogu i ne smijem na sve pristajati. Kad osjetimo da nešto nije u redu, bjež’mo braćo, ne okreći se, sine. Moramo u sebi odgojiti i posaditi i razvijati tu jednu osjetilnost na duhovne nebuloze.

Meni je totalno neprihvatljivo unedogledno kopkanje po prošlosti, primjera radi. Kad se sastanu troje-četvero njih i kad dobivaju slike: ‘tvoja pratetka je bila vještica… ti si u 9. godini života rekla ovo i ono, zato sada imaš to i to… vidim čovjeka s bijelom kapom na glavi i s brčićima: on te urekao…’ To su za mene osobno vrlo diskutabilne situacije. Ako Bog nešto oprašta, on i zaboravlja – kaže i sv. Faustina. Gospodin, piše negdje, briše sve naše opačine i baca ih za leđa. Što ja imam s nekim rođom iz Austrougarske? Imam ja i previše svojih gadosti, koje ostavljam u ispovjedaonici. A sakrament Kristova Tijela i Krvi dolazi mi kao melem na svaku ranu. Široka je ovo tema i još ću se na nju vraćati. Uglavnom, ne ulazi u neprovjerene vode: vir rijeke može te utopiti. Nije sve od Boga, što se naziva Božjim. Jedan kolega je nedavno, tako, jednom vrlo bolesnom dječačiću dijagnosticirao “nekoliko demona”, uz konstataciju da mora pod hitno egzorcistu. Njegovi su roditelji skoro dobili slom živaca, od straha i tjeskobe. Počeli su sumnjičiti sve žive i mrtve… Užas jedan. Panika na kub. Vozikali dijete od nemila do nedraga, uza sve gore duhovne dijagnoze. Kad su stigli konačno k meni, lijepo sam objasnio da nije svaka bolest od Nečastivog i da smo svi bolesni na nešto (ili smo bili ili ćemo biti) i da prije bombastičnih izjava svakako trebaju kontaktirati i više stručnjaka u naravnomu, a tek onda i u nadnaravnomu. I tako, jedna je doktorica otkrila kako mali zapravo boluje od nuspojava cijepljenja…

To je jedan od stotina primjera neodgovornog, površnog, fanatičnog, bezobraznog, neutemeljenog, nepravednog, nepoštenog, grubog amaterizma pod krinkom spoznaje i darova. Ne kažem da ne vjerujem u darove Duha, o naprotiv i štoviše! Poslužujem mnogim molitvenim zajednicama, bio sam na egzorcizmima, polažem ruke u malim grupama pripremljenim na to, veselim se slavljenju i igram bosansko kolo pred Ocem na nebesima, i koristim i dar jezika kad osjetim nadahnuće… I svim srcem podupirem i branim pokrete nove evangelizacije… Ali Bog nam je dao pamet, i stvarnosti duha se trebaju vrlo pomno istraživati i preispitivati. Zar ne?

Jednom slavim misu, držim homiliju… Kadli pet-šest osoba u prvoj klupi pada, uz glasan štropot. Kao, padoše u duhu. Hajde, molim vas lijepo, nemojte više glumatati i raditi scene po crkvama, idete nam više na živce svima.

Petak.

Spomenuh “stvarnosti duha”. Zanimljivo je što sam nedavno otkrio: naši davni sveti preci, pustinjski oci, iz prvih stoljeća kršćanstva, vrlo su duhovno pisali i govorili o nekim – hajmo reć – neduhovnim stvarima. I tako, sa zanimanjem sam otkrio koliko njih progovara o fenomenu acedie koju bismo danas nazvali, između ostaloga, krizom srednjih godina!

Ja sam se ovomu smijao, ali sam se prestao smijati. O tomu nismo učili u školama. To se ne spominje u propovijedima. Ne sjećam se predavanja o toj tako važnoj temi. Nisam upoznat ni s nekom knjigom o ovome, osim s ponekim čisto svjetovnim člankom u nekim novinama. A svakodnevno otkrivam acediju posvuda uokolo… Ograničit ću se na muškarce. Vidim ljude od oko 40-50 godina, stavili naušnice. Nabacili mišiće. Nose uske hlače, tetoviraju si sljedeći slobodni dio tijela. Mijenjaju supruge. Izlaze u noćne (s)provode. Pijuckaju, kupuju sportskija vozila, otvaraju fejs. Bude tu i komičnih situacija, ali i nažalost tragedija.

Traži se nestala mladost, obnavlja se zapuštena ljepota, vapi se za oronulom već snagom. Kriza srednjih godina. Nije kod svakoga isto, ali… Nije demon (onaj pravi), već kriza. Ta se kriza rađa u duši, u psihi. Različitih je intenzivnosti, individualno proživljavana, ali… Tako, jedan sveti eremita piše, kako je ta kriza zapravo jedan mučni osjećaj neispunjenosti, neiživljenosti, neostvarenja i nevrijednosti, pa se čini sve da se u vlastitim očima kao i u mišljenjima bližnjih promijeni ta samoprojekcija. Ta se kriza sastoji ukratko u tome da gledamo unatrag i ne vidimo da smo nešto posebno postigli; gledamo u danas i ne primjećujemo da smo ljubljeni, stvarni, drugačiji, bolji nego jučer – i gledamo u budućnost za koju sumnjamo da nam donosi išta dobroga i drugačijega. Nameće nam se misao: prosječan sam, nezadovoljan, ne cijene me. Živim POLOVIČNO: zato se ova kriza javlja u “polovici dana”, najčešće od 35 do 45. godine života. Sasvim drugačije (iako imaju dodirnih točaka) tu krizu proživljavaju muškarci, drugačije žene. Iako je to skroz nevjerojatno i nemoguće (hehe), ova kriza dotiče čak i svećenike.

Acedia se očituje i kroz klonulost, umor, nemoc da se čovjek aktivizira za nešto. Ona ima sto lica, ali glavno je: besmisao sto se uvuce u kosti i nikako da nestane…

Kad sam odgovarao jednoga svećenika da ne napušta svoj poziv, mudro sam detektirao upravo tu krizu kao temelj njegove malaksalosti i nevoljkosti da se dalje bori. Rekao sam mu da je danas tako, ali da mora izdržati i da će uskoro to proći; to nije konstantno stanje uma, to je prolazno, izlječivo. Čini mu se da nije ostvaren, da je promašio život, da mora napraviti radikalnu promjenu, da je razočarao sebe i druge, ali krivo misli da će mu druga sredina i drugo društvo podariti očekivani mir i rješenje njegova trpljenja. Jer, svugdje nosi sebe. Nosi dalje svoju ranjenost, razočaranost i svoje borbe. Svoje krive projekcije. Ne možeš sići s križa i očekivati revoluciju. Križ je revolucija. Križ je tvoja karijera, ako si Kristov. U toj krizi, ljudi misle da su im svi drugi krivi. Često se ponašaju razmaženo, odrastao čovjek je kao neka curica koja se raspekmezila jer je jako povrijeđena oduzimanjem njezine lutke. Pala nam kruna s glave. Netko nas je uvalio u depresiju, sigurno baš zato što je htio, htjela. Krivo je u tome to, što u toj krizi ne vidimo svoju krivnju. I tako se ljudi nažalost počesto bez veze rastaju, tužakaju, blate po novinama, vucaraju po sudovima, bježe u inozemstvo, pretvaraju se u vječne šankiste, neki promijene i vjeru, uz naciju. U toj izbezumljenoj potrazi za izgubljenim identitetom, često rade (radimo) krive izbore. Nije kod svih tako, nisu svi simptomi isti kod svakoga, ali neupitno je da ova kriza postoji i da joj ima lijeka: ne žuri, stoput promisli, često se ispovijedaj, potraži pomoć, povjeri se pouzdanom prijatelju, stisni zube i izdrži, ne donosi teške i velike zaključke, važi odluke, ne očekuj nevjerojatne obrate preko noći. Ova kriza može dovesti do sjajnih obraćenja, do prekrasnih duhovnih plodova! Može spasiti dušu! Može spasiti obitelj, poziv, obnoviti snagu… Samo ne slušaj samoga sebe! Gospa u Fátimi kaže, prikazuj boli Isusu: on će ih upotrijebiti na proslavu tvoje patnje. Mene je ova kriza također ufatila nespremnog, a očitovala se kroz silno, presilno obeshrabrenje. Kroz jednu dugu, depresivnu noć misli: ništa nema smisla, ljudi su zli, Bog spava, uzmi svoj život u svoje ruke, budi zločest kao što su zločesti tebi, ne trudi, ne bori se, ne obaziri se na bližnje, budi egoist jer sve je drugo uzaludno, gazi da ne budeš zgažen; ništa nisi učinio i ništa nećeš učiniti, jer se ništa ne da učiniti. Ali shvatio sam, kriza se treba zajedno s nositeljem krize raspeti na križu, a Gospodin daje milost ustrajnosti i mijenja srce kad to srce zavapi iz dubine za pomoću odozgor.

Subota.

Čitam neki članak u nekim novinama i čudim se ljudskoj gluposti. Naime, autor se zgraža nad upravo groznom činjenicom što je jedan svećenik nazvao policiju, našavši neko dijete pred vratima župnoga ureda. Kuka vele-sablažnjen nad evidentnom i neshvatljivom mu neosjećajnošću Crkve, koja je nekoć bila vodilja milosrđa, užasnut je nepojmljivim strahom pred bebom od čovjeka koji bi trebao brinuti za bebe i koji se zalaže da se bebe rađaju a ne uništavaju u utrobi… Samo me čudi da se nije raspisao o pedofiliji, u ovomu kontekstu. Baš čudno. Ili što nije piknuo, da nije beba župnikova? Baš prečudno.

A što je taj velečasni trebao napraviti? Da dadne časnoj sestri da podoji novorođenče? Da ga premota? Da ode kupiti kinderbet? Svašta. Ali sve naravno dobro dođe da se Crkva oblati i popljuje. Da je zadržao dijete, još bi on sam završio u zatvoru, jer ova situacija zakonski zahtijeva sudjelovanje adekvatnih službi a ne neko cmoljakanje o izgubljenom milosrđu i slične jadne fore tako iskreno – mo’š mislit – zabrinutog novinara. Pitanje je koliko taj gospodin pomaže u sličnim prilikama sličnim osobama. Ali važno je da se moralizira i kritizira, to se čita. Volio bih da neki novinar dođe intervjuizirati jednu dragu gospođu A. iz K., koja je majka dvoje djece, od kojih je J. dijete s Downovim sindromom. Kad je treći put zatrudnjela, ginekolog joj je rekao da će joj platiti ručak, samo da pobaci. Nije joj htio otvoriti trudničku knjižicu. Poslao ju je u drugi grad, jer da mu kolega duguje uslugu. Njezinog je premilog sinčića s Downom nazvao “to” aludirajući: “Zar nisi to mogla prije riješiti?”

Uplašio ju je, kako će i ovo dijete biti bolesno. Sprdao se zbog njezine kilaže. Ali to je ok, dijete nije dijete, sirotinja treba pobaciti u svakom slučaju, Crkva je ovdje odvratna mračna institucija koja nagovara a onda šuti kad ta dječurlija postane mafija. No, A. je ostala hrabra i pribrana, evo upravo ovih dana rađa, zdravo dijete, koje će biti sretno dijete, jer ga roditelji jako vole, a nedavno sam nju i njezinog J. vjenčao u crkvi. Božji blagoslov neće izostati, Isus Krist u kojega vjeruju neće ih iznevjeriti. A svi lažno veliki svijeta jednom će ipak pred Božjim prijestoljem morati stati pred lica dječice kojoj su presudili i objasniti im tvrdoću svojega srca i uma; neka im se Bog smiluje. Strašna je moć Sotone u ubijanju najmanje Božje djece, a abortus je sasvim sigurno, u temelju svih ostalih nesreća čovječanstva. Što god novinari pisali, ovako u svojem Pismu piše Novinar koji nas je stvorio. Obratimo se, svi po redu. Milosrđe nas čeka i očekuje. Nikome nisu zatvorena vrata milosrđa. Isus kaže kako je velika radost u nebu, kada se jedan grešnik obrati! Uzgred budi rečeno, pozivam sve koji shvaćaju u kakvom svijetu živimo i sve koji bez kompromisa ljube i štite život molitvom i zalaganjem u miru i ljubavi i milosrđu prema svima, a posebno prema aborterima, da razmisle, savjetuju i pomognu u ovoj stvari: idemo u Hrvatskoj pokrenuti projekt “Prozori života”! U Poljskoj, na primjer, već imaju 80 takvih “prozora” pri bolnicama, samostanima, drugim ustanovama, gdje majka koja rodi neželjeno dijete može isto dijete ostaviti na sigurnome. U njima je ostavljeno preko stotinu djece. Čim se zatvore vratašca, uključi se alarm, te odgovorni dolaze po djetešce. Ono unutra ima potpunu sigurnost, zrak, posteljicu, odgovarajuće svjetlo, uređaj koji mjeri temperaturu i tlak itd. I to izvrsno funkcionira. Ondje više djecu ne ostavljaju pred vratima crkve, ili još nešto puno gore. Nažalost, živimo u takvim vremenima, kad se takve stvari događaju. Naravno da bi se oko ovoga rodile mnoge rasprave, ali ako se tako može spasiti barem jedan život… A tolike obitelji žele djecu…

Nedjelja.

Čitam knjigu p. Benedicta Groeschela “Izlazak iz tame” (tiskao Verbum, Split) po treći put. Nevjerojatna knjiga. Mislim da bi ju svatko trebao pročitati. Toliko je potrebna i snažna. Potiče me na dodatna razmišljanja, uz sav ovaj moj pobožni ćuzpajz u glavi. Potičem prijatelje da ju nabave! Razmišljam tako, o poštovanju prema euharistiji, najsvetijoj stvarnosti svijeta i izvoru života. Baš sam se vratio s jedne duhovne obnove i jako me zaboljela činjenica silnog nedostatka poštovanja prema živomu Kristu u tabernakulu. Malo tko se dostojno poklonio pri ulasku i izlasku iz crkve. Kod pričešćivanja, ljudi su uzimali Hostiju prstima, nisu ni pogledali ima li koja čestica na dlanu, djeca također, čak otiru dlanove o odjeću nakon pričesti, sve potpuno lišeno onoga nužnoga osjećaja i stava za “sacrum”.

Odlučio sam češće govoriti o tom gorućem problemu. Ako ne ćemo raspoznavati Tijelo u crkvi, onda ćemo oboljeti na svim područjima, izvan crkve. Ja sam uvijek za pričest na jezik, uz prethodno pokleknuće. Neka pričaju što god žele, neću sigurno raditi pomutnju i dat ću Krista na ruku, ali smatram da je minimalni znak poštovanja prema utjelovljenomu Bogu ako ga primim drugačije nego ostalu hranu. Ne razumijem zašto je tako teško spoznati da je blagovanje živoga Isusa najposebniji trenutak dana/tjedna i da ga tako treba i proživjeti? Također, razmišljao sam o našim pogrebima. Dođem sahraniti pokojnika, a ono oko mrtvačnice kao na tržnici. Priča se, puši, gestikulira, raspravlja. Zašto ne molimo? Onda idemo do 500 metara udaljenoga groba, opet priče i pričice. Zašto se ne pjeva neka crkvena pjesma? Onda dođem do groba, a svi ostaju udaljeni uokolo, a kako nije bilo mikrofona, nisu me ništa ni čuli. Čovjek živi 75 godina, oprostili se od njega u 45 minuta, sa svetom misom. Spremam 350 kuna i odlazim. Nešto mi nedostaje, nešto je tu krivo. A cvijeća tona. To cvijeće brzo uvene i baca se u smeće. A košta tisuće i tisuće kuna. U Istri sam imao običaj, da se novci umjesto cvijeća upotrebljavaju za plaćanje misnih nakana. A mogli bi se dati obitelji za razne troškove; ili prikupljati humanitarno, za nekoga ili nešto u potrebi. Cvijeće i svijeće pokojniku neće pomoći, molitva i dobra djela prikazana za njegovu dušu sigurno hoće. Ali, tko da se usudi? Bolje da propadne selo, nego običaji.

U mjesecu rujnu rađaju mi se četiri djetešca koje sam uspio milošću Božjom spasiti od pobačaja. Obećao sam majkama “kamion pelena”. Zasad imam kombi. Ako mi netko želi pomoći do kamiona…

Od srca hvala. Od srca, koje moli: Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku.

pater Marko Glogović | Bitno.net