U središtu priče nalazi se fra Niko, čovjek koji vjeruje u red, proceduru i odgovornost zajednice. Kada jedan mladi redovnik, Lovro, počne pokazivati znakove unutarnje krize, reagira se „razumno“: izdvajanje, premještaj, oprez. Nitko ne viče, nitko ne prijeti, nitko ne govori o kazni. Upravo zato roman djeluje toliko uvjerljivo i blisko suvremenom iskustvu. Danas se ljudi rijetko isključuju otvoreno; mnogo češće ih se administrativno premjesti, psihološki označi ili tiho udalji „radi stabilnosti sustava“.
Rukavina pritom ne piše pamflet protiv Crkve niti roman optužbe. Njega zanima mnogo dublji i neugodniji problem: koliko puta u životu, iz želje da zaštitimo cjelinu, previdimo pojedinca. Koliko puta postupimo „ispravno“, a tek kasnije shvatimo da nešto važno nismo vidjeli, nismo čuli ili nismo pitali. Fra Niko nije zlonamjeran čovjek. Upravo je u tome tragedija romana — jer najteže posljedice često ne nastaju iz zlobe, nego iz razumnosti bez dovoljno blizine.

Posebno je snažan način na koji roman prikazuje suvremeni strah od nestabilnosti. Sve što odstupa od ritma zajednice postaje potencijalni problem koji treba „riješiti“ prije nego što naruši mir. U tom smislu „Prije reda“ nadilazi samostanski prostor i postaje roman o našem vremenu: o društvu koje sve više zna upravljati krizama, ali sve manje zna ostati uz čovjeka koji pati.

Stilski, Rukavina ostaje suzdržan i precizan. Nema velikih emocionalnih eksplozija ni melodrame. Umjesto toga, gradi atmosferu kroz tišinu, kratke rečenice i prostor između izgovorenog i prešućenog. Upravo ta mirnoća čini roman uznemirujućim. Čitatelj nema osjećaj da ga tekst uvjerava, nego da ga polako dovodi pred pitanje od kojeg je teško pobjeći: koliko puta i sami biramo red prije razumijevanja.

„Prije reda“ zato nije samo roman o jednoj odluci unutar samostana. To je roman o vremenu u kojem živimo — vremenu brzih procjena, preventivnih reakcija i sve manjeg strpljenja za ljudsku složenost. I upravo zbog toga djeluje toliko aktualno i blisko.