PRVI DIO NOVE KOLUMNE PATERA MARKA GLOGOVIĆA

Gospa u Akiti: ‘Moji će svećenici biti izrugivani, crkve obeščašćene, biskupi će ustati protiv biskupa… Vatra će padati s neba’

Pater Marko Glogović donosi izvatke iz buduće knjižice o svetištu Gospe u Akiti gdje se Blažena Djevica Marija ukazala japanskoj redovnici Agnes Katsuko Sasagawi. Gospa je redovnici u svojim ukazanjima dala važne poruke za svijet, a neke od njih najavljuju i teška vremena koja prijete Crkvi

Splet raznoraznih „okolnosti“ i „slučajnosti“ doveo me prije nekoliko godina do Majke Svih Naroda, Gospe Amsterdamske, u koju sam se trenutno zaljubio, s čijom sam se porukom dobro upoznao i kojoj sam i hodočastio, a uskoro ćemo tiskati i knjigu njezinih poruka svijetu. Iz svega toga izniklo je mnogo milosnih susreta i djela – npr., stotine tisuća letaka i devetnica, a amsterdamsko me svetište postavilo i kao službenog promicatelja objave i pobožnosti Majci Svih Naroda u nas, kako bi se transparentno prenosila poruka i uveo red u njezin navještaj i proučavanje. A onda sam se prisjetio da sam negdje davno čitao da je upravo kip izrađen na osnovu slike te Gospe negdje u Japanu krvario i suzio te da je po njemu živa i proslavljena Djevica Marija progovorila jednoj časnoj sestri.

Međutim ništa o tome detaljnije nisam uspio u nas naći te sam potražio i našao knjižicu, koju mi je autorica, gospođa Beatrix Zireich, dozvolila prevesti i širiti. Sada možemo o toj izuzetno važnoj i premalo poznatoj objavi čitati i na našem jeziku, a ovaj ju portal prvi iscrpnije donosi, na razmišljanje i djelovanje. Odmah primjećujemo da su objave iz Amsterdama silno slične objavi iz Akite. A obje se nekako nastavljaju i na objavu iz Fátime. Riječ je o našim danima: ovo se DANAS događa! Majka Božja i naša Majka upozorava, poziva na obraćenje, daje oruđa spasenja… Prije nego bude tako tamno, pretamno, u ljudskim srcima i cijelom društvu. Zato, ovo je poruka nade i utjehe, ovo je majčin apel dušama, ovo je usrdna molba da čovjek stane i razmisli, jer događaju se stvarnosti koje nas prerastaju i koje se u svakom trenutku mogu oteti kontroli. A duše propadaju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narodi se okreću od Stvoritelja, savjest se guši, srca se predaju i bez borbe te bivaju pobijeđena i zarobljena. Pozivam drage čitatelje da se ohrabre te da se zajedno u molitvi i žrtvi sakrijemo pod plašt Nebeske Majke, koja nam upravo sada ponovno daje Isusa, jedinog Spasitelja. Pozivam vas i da dođete u naš samostan i da se ovdje pomolite pred kopijom tog kipa. Također, u Banjoj Luci kod trapista postoji kapelica-svetište Majke Svih Naroda, s dozvolom i blagoslovom biskupa Komarice. Postoji vrlo lijepa pobožnost Gospi, uz malu krunicu i litanije Majke Svih Naroda, te krasna Devetnica. Pozivam prvo sebe na obraćenje i život u evanđelju. Ovo su izvadci iz knjižice koja se prevodi, te nam svima može, vjerujem, biti na veliku duhovnu korist upoznavanje s porukom Majke Božje iz japanske Akite.

 Vidjelica sestra Agnes

12. lipnja 1973. god. četrdesetdvogodišnja japanska redovnica Agnes (Agneza – Janja) Katsuko Sasagawa doživjela je natprirodne svjetlosne fenomene kad se htjela moliti ispred otvorena svetohraništa u kapeli njezina malog samostana u predgrađu japanskog grada Akite, u sjeverozapadnom dijelu japanskoga glavnog otoka Honshua. Jedan francuski svećenik zajednicu Služiteljice Presvetog Srca Isusova u Svetoj Euharistiji (skraćeno: Služiteljice Euharistije) u to vrijeme opisuje ovako: „Zajednica u Akiti zaista zrači evanđeoskom toplinom ljubavi prema bližnjemu i skromnošću. Sve ondje svjedoči o siromaštvu, poniznosti i malenosti…“ Taj je svjetovni institut ustanovio nekoliko godina prije tadašnji biskup Biskupije Niigata John Shojiro Ito.

Da bi se fenomene i poruke moglo bolje razumjeti, trebamo malo opširnije promotriti život sestre Agnes.

Sestra Agnes rođena je 28. svibnja 1931. godine u budističkoj obitelji, koja joj je pružala mnogo ljubavi i topline. Bila je veoma inteligentna, ali se već od rane mladosti morala boriti sa zdravstvenim problemima. Kad je imala devetnaest godina, odstranjeno joj je slijepo crijevo, a pri primanju injekcije u leđnu moždinu došlo je do paralize nogu. Deset godina bila je vezana uz krevet i za to vrijeme trajala je njezina odiseja kroz mnoge bolnice.

Sredinom rujna 1958. Agnes je ležala u bolnici Myoko, u prefekturi Niigata. U bolnici je radila jedna katolička medicinska sestra, po imenu Haru Watanabe, i Agnes je započela razgovor s njom. Haru Watanabe bila je zadivljena činjenicom da je Agnes tako strpljivo podnosila svoju mučnu bol. Poklonila je Agnes knjigu o katoličkoj vjeri, koju je ona, uz druge dragocjene knjige, čitala više puta. Nedugo nakon toga jedan je salezijanac bolesnicu prvi put poučavao o katoličkoj vjeri.

17. travnja 1960. godine Agnes je primila sakrament krštenja. Kad ju je budistički monah upitao za povod toj odluci, odgovorila je: „Katolička vjera mi omogućava da vidim sasvim jasno smisao života – s istom jasnoćom s kojom se rješavaju matematički zadatci. Spoznala sam da su čak Shinran (utemeljitelj budističke sljedbe kojoj je pripadala njezina obitelj) i Buda Božja stvorenja i došla sam do uvjerenja da je za čovjeka etički ispravno vjerovati u Stvoritelja cijelog svemira.“

U sebi je osjetila čežnju da postane redovnica. 28. veljače 1962. godine primljena je u samostan u Junshinu, u Družbu sestara Bezgrešnog Srca Marijina.

Dok je sestra Agnes jednom ponovno ležala u bolnici, pala je u komu i primila sakrament bolesničkog pomazanja. Odjednom se činilo kao da je obasjana svjetlošću i svećenik koji je bio prisutan čuo je kako Agnes moli Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu na latinskom jeziku – iako je bila bez svijesti i nikada prije nije učila latinski. Kad je opet došla k sebi, pričala je da je, dok je bila u komi, vidjela prelijep lik koji je stajao na livadi i rukom joj davao znak da se približi. „Ali nisam mogla, jer tu su bili neki ljudi koji su izgledali kao živi kosturi i sprječavali su me u tome.“

Agnes se potom još više molila i opet je ugledala prelijepi lik, no taj put pokraj svojeg kreveta. Pretpostavljala je da je to bio njezin anđeo čuvar. Naučio ju je ovu molitvu:

„O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.“

Ta molitva u potpunosti odgovara onoj koju su vidjeoci Jacinta, Franjo i Lucija 13. srpnja 1917. naučili od anđela i koju sestra Agnes prije nije poznavala.

Godine 1964. Agnes je u kupaonici jedne bolnice toliko nezgodno pala da je deset dana bila bez svijesti. Iz samostana u Nagasakiju poslali su joj bočicu s vodom iz Lourdesa. Samo što su prve kapi te vode dotakle njezine usne, sestra Agnes je došla k sebi i mogla se kretati posve normalno – paraliza je nestala.

28. travnja 1965. godine sestra Agnes počela je raditi kao katehetkinja uz oca Bernarda Stacchinija u tada tek sagrađenoj misijskoj crkvi u Myoko-kogenu, nedaleko od grada Joetsua. Velika radost za sestru Agnes bila je kad je njezina majka, koja je tijekom svojih posjeta nazočila katehezama svoje kćeri, odlučila prijeći s budizma na katoličku vjeru, a nakon nekoliko godina to je učinio i otac.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

28. kolovoza 1969. sestra Agnes je pristupila institutu Služiteljice Euharistije u mjestu Yuzawadai, Akita, ali je nastavila raditi kao katehetkinja u crkvi u Myoko-kogenu.

28. ožujka 1973. sasvim je neočekivano izgubila sluh. Kad ju je liječnik nekoliko dana poslije pregledao, ustanovio je da je sestra Agnes „neizlječivo gluha.“ Boravak u bolnici koji je slijedio trajao je šest tjedana, a sestra Agnes je to vrijeme koristila da nauči čitanje s usana. I taj teški udarac sestra Agnes prihvatila je s nevjerojatnom mirnoćom. Poput starozavjetnog Joba, ona je bila spremna prihvatiti i radost i patnju iz Božje ruke. Za liječnike je sestra Agnes bila poseban slučaj zbog njezinih neobjašnjivih zdravstvenih problema, ali i zbog unutarnjeg mira s kojim je ona te probleme prihvaćala.

28. svibnja iste godine preselila se u kuću Služiteljica Euharistije jer nije mogla nastaviti službu katehetkinje. Nedugo nakon toga počeli su se događati nadnaravni fenomeni koji su prethodili porukama Majke Božje od Akite.

Kad je sestra Agnes 12. lipnja 1973. godine u 8.30 sati otvorila svetohranište – za što je imala dopuštenje od biskupa – vidjela je kako iz svetohraništa izvire blistavo svjetlo, što je ukazivalo na živu prisutnost Isusa Krista u Presvetome oltarskom sakramentu. Svladana tim prizorom, sestra Agnes je pala ničice, klanjajući se. Poslije nije više bila sigurna nije li to možda ipak bila halucinacija. Ali taj se svjetlosni fenomen ponavljao (13. i 14. lipnja te 28. i 29. lipnja 1973. godine), i svaki put je sestra Agnes osjećala duboku čežnju da se Gospodinu pokloni i da ga slavi. U svojem dnevniku sestra Agnes piše: „… duboko se urezao u moje srce i taj osjećaj pratio me uvijek, kamo god bih išla! […] Srce mi je bilo puno hvale i slave za Gospodina.“ Nakon što je četvrti put vidjela to svjetlo, napisala je:

„28. lipnja (četvrtak) u osam sati bilo je klanjanje i nas četiri održale smo zajednički sat klanjanja. Nakon molitve krunice, jedne pjesme i još nekoliko drugih zajedničkih molitava svaka od nas se molila u tišini. Nakon nekoliko trenutaka opet sam ugledala svjetlo koje sam već tri puta prije vidjela. Izviralo je iz Presvetog sakramenta i oko svjetla se stvorilo nešto kao magla, ili oblak, ili dim. Ugledala sam puno anđela oko cijelog oltara kako se mole pokraj svjetla. Taj prizor je bio toliko divan da sam kleknula i od srca molila gledajući prema svjetlu. Onda sam, in prostratio (u poklonu cijelim tijelom, lat.), pala ničice. Pomislila sam da je netko vani možda zapalio vatru … ali nisam vidjela vatru. Oltar je bio uronjen u tajanstveno svjetlo. Nisam mogla izravno gledati u svjetlo, pa sam zatvorila oči i klanjala se. Kad je sat klanjanja prošao, ostala sam u kapeli dok mi nije prišla sestra Kotake. Htjela je ići u kupovinu. Kad sam ustala i pogledala prema oltaru, svjetla i dima više nije bilo i u kapeli je sve izgledalo kao i obično. Srce mi je čeznulo za tim da ostanem ondje, u stanju klanjanja. Taj dan smo samo ja, jedan gostujući kateheta i biskup ostali u kući.“

Kad je prošlo nekoliko vremena, sestra Agnes je skupila svu hrabrost i ispričala biskupu o tim događajima. Biskup John Shjiro Ito ju je poslušao i potom rekao: „Ne čini mi se da su tvoje riječi govor osobe koja je izgubila razum. Ne brini se. Takve stvari se događaju…“ Preporučio joj je da živi „obični život u tišini“ i da ni s kim ne priča o tim događajima. Sretna i s olakšanjem prihvatila je njegov savjet.

Uvečer toga istog dana sestra Agnes osjetila je prodornu bol na lijevom dlanu. Stvorila se rana u obliku križa veličine dva puta tri centimetra. Ta neobična rana pojavila se još pet puta, i to svaki tjedan do 26. srpnja te iste godine. Uvijek bi se pojavila četvrtkom te je počela krvariti, a petkom je jako krvarila i boljela. Oko 15 sati, odnosno 15:30, krvarenje bi prestalo i rana bi se povukla, a do nedjelje bi se samo vidjele svijetlo-ružičaste crte.

Kad su je jednom pitali o tim ranama, sestra Agnes je rekla: „Iz točke u kojoj se dvije linije križa presijecaju tekla je krv. Mislila sam da se rana pojavila zbog mojih grijeha.“ Kad su njezine susestre pokušale zamotati ranu gazom, iznenađeno su primijetile da krv ne prestaje teći. Rana nije bila otečena niti su joj rubovi bili zadebljani, već se činilo kao da je križ utisnut u kožu. Kad bi bol postajala jača, sestra Agnes imala je osjećaj „kao da joj je bušilica prolazila kroz meso dlana, da se rana još više rastvori“. Ništa nije ukazivalo na to da je rana nastala od noža ili slično.

6. srpnja 1973. godine sestra Agnes se probudila oko tri sata u noći zbog jakih bolova koje joj je prouzrokovala rana. Promijenila je zavoj i počela moliti, kad je odjednom čula glas koji joj je govorio: „Ne boj se! Nemoj samo moliti za zadovoljštinu svojih grijeha, nego kao zadovoljštinu za grijehe sviju ljudi. Današnji svijet vrijeđa Presveto Srce našeg Gospodina svojom nezahvalnošću i svojim svetogrđem. Rana na Marijinu dlanu je dublja i bolnija od tvoje. Počnimo sada.“

Odjednom se pojavio jedan lik desno od sestre Agnes te se predstavio s ovim riječima: „Ja sam onaj koji te prati i čuva.“ Onda je lik, koji je se dao prepoznati kao njezin anđeo čuvar, pokazao prema kapeli i otpratio ju onamo, a potom je nestao.

Klanjajući se, sestra je pokleknula ispred svetohraništa, a onda je ustala i približila se drvenom kipu Majke Božje koji se nalazio u kapeli. Kip je napravio budistički kipar prema uputama biskupa Ita, a bio je rađen od drveta japanskog stabla imenom katsura i pokazivao je Majku Božju s raširenim rukama dok stoji na kugli zemaljskoj, s križem iza nje.

Kip u samostanu u Akiti napravljen je prema slici Majke Svih Naroda, koja je naslikana u Amsterdamu prema viđenju Ide Peedermann 1951. godine. Taj drveni kip bio je boje drveta, svijetlosmeđ, visok malo manje od metra i napravljen je iz samo jednog komada drveta. U vrijeme objava u Akiti to je bio jedini takav kip na svijetu.

Potaknuta riječima anđela, sestra Agnes htjela je bolje pogledati ruku kipa koji je odjednom zasvijetlio. Sestra Agnes nije mogla gledati u to svjetlo te je pala na pod, klanjajući se. Iako je još uvijek bila gluha, u nutrini je čula glas čiju ljepotu i nježnost nije mogla opisati. Bila je to Majka Božja, koja je sestri Agnes prenijela prvu od ukupno tri poruke. Taj isti dan je rana na drvenom kipu prvi put krvarila, a poslije će teći suze iz očiju kipa, no o tome više poslije.

Kao što je Majka Božja obećala u svojoj prvoj poruci, sestra Agnes doživjela je ozdravljenje te joj se vratio sluh. To ozdravljenje se zbilo 13. listopada 1974., ali sestra je nakon pet mjeseci ponovno izgubila sluh. Prije ozdravljenja sestra Agnes je primila poruku od svojeg anđela čuvara, koji joj je 18. svibnja 1974. god. rekao: „Uši će ti biti izliječene u kolovozu ili listopadu. Čut ćeš, bit ćeš izliječena. No to će potrajati samo kratko, jer Gospodin i dalje želi tu žrtvu. Zato ćeš ponovno oglušiti. Srce onih koji još uvijek sumnjaju otvorit će se kada vide da opet čuješ – i povjerovat će.“ Anđeo je dodao da to što joj je rekao kaže duhovnomu vođi, ali da ne govori nikomu drugom dok se ne dogodi ono što se treba dogoditi. Agnes se potom povjerila svojemu duhovniku, o. Thomasu Teijiju Yasudi, SVD (redovniku verbitu).

21. rujna 1974. god. njezin anđeo čuvar je poručio: „Danas ili sutra započni devetnicu, jednu po svojem izboru, i ponavljaj ju neprestano. Kad budeš molila treću devetnicu, tijekom klanjanja pred Gospodinom, koji je zaista prisutan u Presvetom sakramentu, uši će ti se otvoriti i moći ćeš čuti. Prvo što ćeš čuti bit će pjevanje Zdravo Marijo, kako si naviknuta pjevati. Potom ćeš čuti zvuk zvona dok nastupi blagoslov s Presvetim sakramentom. Zamoli nakon blagoslova onoga koji te vodi da se otpjeva pjesma zahvale. Tad će se znati da ti uši opet čuju. U tom će trenutku i tvoje tijelo biti izliječeno i slavit će se Gospodin. Kada biskup Ito sazna za ozdravljenje, napunit će se hrabrošću, a srce će mu se očistiti i svjedočit će. No što ćete više vi sestre činiti pokoru s dobrom namjerom, to će više biti problema i prepreka. Da bi prepreke mogla svladati, trebaš moliti s više pouzdanja i trebate moliti sve zajedno. Bit ćete zaštićene, budite sigurne u to!“

Nakon kratke šutnje anđeo je dodao: „Samo ćeš kratko vrijeme čuti. Uši ti neće biti još posve izliječene. Opet ćeš oglušiti, zato što Gospodin tu žrtvu i dalje traži. Izvijesti onoga koji te vodi o onome što sam ti rekao.“

Dan ozdravljenja bio je 13. listopada; tog se istog dana 1917. godine u Fátimi dogodilo veliko čudo sunca. Ozdravljenje se zbilo godinu i tri mjeseca nakon što je Majka Božja navijestila to ozdravljenje, u Akiti 6. srpnja 1973. godine. Presretna i neizmjerno zahvalna, sestra Agnes je izjavila sljedeće:

„Tijekom one godine i sedam mjeseci dok sam se nalazila u svijetu potpune tišine, moji roditelji su bili veoma tužni, a za mene je to bio velik teret, svaki dan iznova. I sada, kad mi se sluh vratio, znam da će doći dan kad ću se ponovno morati odreći sluha. Mislim da je potrebno nastaviti moliti s još više vjere – to mi daje snagu.“

10. ožujka 1975. godine sestra Agnes je opet izgubila sluh. Tek nakon sedam godina, 30. svibnja 1982. godine, sestra Agnes je primila konačno i trajno ozdravljenje, koje je potvrđeno i od liječnika. I to ozdravljenje zbilo se u prisutnosti i po blagoslovu Isusa Krista u svetoj euharistiji. 30. svibnja te godine ujedno je bio i zadnji dan Gospina mjeseca i svetkovina Duhova.

Prije konačnog ozdravljenja sestra Agnes je ponovno primila poruku od anđela, koji joj je 25. ožujka 1982. god., na svetkovinu Blagovijesti, poručio sljedeće:

„Trpiš zbog svoje gluhoće, zar ne? Bliži se trenutak obećana ozdravljenja. Zagovorom svete i bezgrešno začete Djevice tvoje uši će, kao i zadnji put, biti trajno izliječene pred onime koji je zaista prisutan u euharistiji, da se ostvari djelo Svevišnjega. I dalje će biti puno poteškoća, patnji i prepreka koje će dolaziti izvana. Ne trebaš se bojati. Kada izdržiš te poteškoće i prikažeš tu patnju Bogu, bit ćeš zasigurno zaštićena. Dobro moli, sve predajući Bogu. Prenesi što sam ti rekao svojemu duhovniku i zamoli ga da te vodi i da se moli za tebe.“

Ozdravljenje je potvrdio dr. Tatsuhiko Arai, otorinolaringolog, koji je devet godina prije ustanovio potpun i neopoziv gubitak sluha. Liječnik nije mogao medicinski objasniti ozdravljenje koje će poslije za Crkvu igrati važnu ulogu pri priznavanju natprirodnih događaja.

Sestra Agnes je nastavila sa svojim intenzivnim molitvenim životom. Obično bi u tri sata u noći počela s molitvom i molila bi sve do šest sati, kad bi joj se ostale sestre pridružile i sve bi skupa molile časoslov. Sestra Agnes je osobito voljela moliti krunicu i toliko intenzivno ju je molila da se na kažiprstu njezine desne ruke zbog prebiranja zrnaca načinila zadebljana koža. Pritom je na poseban način molila za zagovor:

„Kada molim, u ogledalu mojeg srca stvore se lica onih osoba za koje sam obećala moliti. Usmjerim se na svako od tih lica i svaki put kada na jednom zrncu krunice molim Zdravo Marijo, povežem to s nakanom za tu osobu. Pritom čvrsto držim i stisnem zrnce prstima. Duhovne potrebe onih za koje molim zahtijevaju moju potpunu pozornost, tako da nema vremena da mi ju odvraćaju neke ideje ili misli. Mnogo hodočasnika me zamoli da molim za njih i ja im to obećam. Za mene bi to bilo kao grijeh kad bih svoje molitve zapostavila i prekršila obećanje. Nije dobro kada za nekoga moliš samo usnama, a ne srcem… jer Bog gleda naša srca.“

Zbog svojih mnogih tjelesnih tegoba sestra Agnes je imala dovoljno prigoda prinositi žrtve. Strpljivo je podnosila sve bolesti i ograničenja i prikazivala ih za obraćenje grešnika. Kad su ju pitali za savjet za ljude koji pate, rekla je: „Pouzdaj se u Boga i prinesi mu žrtvu. Onda će ti Bog pomoći i dat će ti snage da podneseš patnju. To povjerenje i ta vjera su ključ!“ U jednom razgovoru 1994. godine sestra Agnes je objasnila:

„Mnogo sam godina bila bolesna i shvatila sam: kada prikažeš svoju patnju Bogu umjesto da samo trpiš, patnja se pretvori u radost i nutarnji mir… Ja prikazujem svaki trenutak boli Bogu, sjedinjena sa svojim Gospodinom Isusom Kristom. Kada svaki dan primim Isusa Krista, koji je prisutan u svetoj euharistiji, onda ga zagrlim u svojoj duši i osjećam da sam na nebu dok još živim na zemlji. Kad smo u svetoj euharistiji kod Gospodina Isusa, svako mjesto na ovoj zemlji pretvori se u nebo. Moja duša je neprestano ispunjena zahvalnošću prema Bogu.

Svatko nosi križ u životu. Moja iskustva mi govore da, ako prihvatimo križeve i prikažemo ih kao poklon od našeg Gospodina Isusa, pretvorit će se u izvore istinske radosti. Kada patimo, ne bismo trebali reći: „Oh, patim!“ Kad se tako tužimo, sprječavamo Božjoj milosti da se izlije u našu dušu. Kad se žališ na svoju bol, past ćeš u depresiju, od koje ćeš se teško osloboditi. Kad sam prikazala svoj život sjedinjujući ga s mukom našeg Gospodina Isusa, križ je postao puno lakši. Uspoređen s Isusovom mukom, moj križ je lagan. Ja sam slabo ljudsko biće, ali Bog mi je pomogao i pretvorio je moje boli u radost i zahvalnost.“

Poruke Majke Božje

Prva poruka – 6. srpnja 1973.

Kad je anđeo 6. srpnja 1973. u tri sata u noći sestru Agnes odveo u kapelu i kad se ona bacila ničice ispred obasjanog svjetlom kipa Majke Božje, čula je ove riječi u svojoj nutrini:

„Kćeri moja, moja novakinjo. Dobro si me slušala i sve si napustila da bi mene slijedila. Trpiš li puno zbog zapreke koju ti stvara gluhoća? Bit ćeš izliječena, budi sigurna u to! Budi strpljiva, ovo je zadnja kušnja. Boli li te rana na ruci? Moli zadovoljštinu za grijehe čovječanstva. Sve ste vi u zajednici moje kćeri, vi ste mi nezamjenjive. Moliš li dobro molitvu Služiteljica Svete Euharistije? Molit ćemo zajedno:

‘Presveto Srce Isusovo, istinski prisutno u Svetoj Euharistiji, posvećujem svoje tijelo i svoju dušu da budu u potpunosti sjedinjeni s tobom, koje se svakog trenutka žrtvuješ na svim oltarima svijeta, slaveći Oca i vapijući da dođe njegovo kraljevstvo. Molim te, primi ovo moje ponizno prikazanje. Upotrijebi me po svojoj volji, na slavu Oca i za spasenje duša. Presveta Majko Božja, ne dopusti da se ikada odijelim od tvojega Božanskog Sina. Molim te, obrani me i zaštiti kao svoje ljubljeno dijete. Amen.’“

Tu molitvu je sastavio biskup za zajednicu Služiteljice Svete Euharistije. Majka Božja je željela da se doda riječ „istinski“.

Nakon molitve, nebeski glas je rekao:

„Moli neprestano za papu, biskupe i svećenike. Od svojeg krštenja uvijek si vjerno molila za njih. Nastavi moliti vrlo mnogo, vrlo mnogo. Ispričaj svojemu nadređenomu sve što se danas dogodilo i slušaj ga u svemu što će ti reći. Tvoj nadređeni sada traži da moliš iz sveg srca.“

Potom je sestra Agnes s Majkom Božjom i s anđelom molila jedan dio molitve Majci Svih Naroda (prema poruci ukazanja iz Amsterdama): „Gospodine Isuse Kriste, Sine Očev, pošalji sada svojeg Duha na zemlju. Daj da se Duh Sveti nastani u srcima svih naroda, da svi budu sačuvani od propasti, nesreća i rata.“

Druga poruka – 3. kolovoza 1973.

Druga poruka je također objavljena u petak, na dan spomena Srca Isusova, nakon što je sestra Agnes u poslijepodnevnim satima u kapeli razmatrala muku Gospodinovu i molila krunicu, dok je njezin anđeo čuvar molio s njom. Glas Majke Božje dolazio je od drvenog kipa:

„Kćeri moja, moja novakinjo, ljubiš li Gospodina? Ako ljubiš Gospodina, poslušaj što ti imam reći. Vrlo je važno. Prenesi to svojemu nadređenomu.

Mnogo ljudi na ovom svijetu žalosti Gospodina. Ja tražim duše koje bi ga utješile. Da bi se ublažio gnjev Nebeskog Oca, ja, u zajedništvu sa svojim Sinom, želim da duše vrše zadovoljštinu umjesto grešnika i onih nezahvalnih, prikazujući svoju bol i svoje siromaštvo Bogu.

Da bi svijet prepoznao gnjev Nebeskog Oca na današnji svijet, on kani čovječanstvu dosuditi veliku kaznu. Sa svojim Sinom mnogo sam puta pokušala ublažiti gnjev Nebeskog Oca. Spriječila sam da se kazna ostvari prinoseći mu muku njegova Sina na križu, njegovu Predragocjenu Krv i sve duše koje pate i koje tješe Nebeskog Oca – četu duša-žrtvi punih ljubavi, molitve i pokore. Iskreno siromaštvo i hrabra djela pokore mogu ublažiti bol Nebeskog Oca. To želim i od tvoje zajednice: molim vas da cijenite siromaštvo, produbite pokoru, molite (u svojem siromaštvu) zadovoljštinu zbog nezahvalnosti i uvrjeda (prema Gospodinu) tolikih ljudi.

Molite molitvu Služiteljica Svete Euharistije tako da budete svjesne njezina značenja; provedite ju u djelo; žrtvujte svoj život kao zadovoljštinu za grijehe. Svatko neka se potrudi prikazujući sebe Gospodinu prema svojim mogućnostima i svojem životnom stanju.

I u svjetovnom institutu potrebna je molitva (ne samo djelovanje). Duše koje žele moliti već su na putu da budu okupljene u toj zajednici. Molite iskreno i žarko da biste utješile Gospodina i nemojte pridavati previše pozornosti samom obliku molitve.“

Nakon kratke šutnje Majka Božja je nastavila: „Je li to što misliš u svojem srcu istina? Jesi li zaista odlučna u tome da budeš odbačeni kamen? Moja novakinjo, ti koja želiš postati istinska zaručnica Gospodina, da bi postala zaručnica koja je dostojna svetog Zaručnika, obavi svoja svečana obećanja sa spremnošću da budeš prikovana na križ trima čavlima. Ta tri čavla su: istinsko siromaštvo, čistoća i poslušnost. A poslušnost je temelj tih triju. Slijedi svojega poglavara s potpunom poslušnošću. Razumjet će te i dobro će te voditi.“

Nakon prve poruke biskup Ito zamolio je sestru Agnes da Majci Božjoj postavi nekoliko pitanja: Želi li Bog da postoji svjetovni institut Služiteljice Euharistije, je li njegov oblik ispravan i je li potrebna i kontemplativna zajednica? Dok je zapisivala Marijine riječi, sestra Agnes je primijetila da se u poruci skriva odgovor na sva biskupova pitanja te je zabilježila: „Bila sam dirnuta zahvalnošću.“

Treća poruka – 13. listopada 1973.

Točno 56 godina nakon posljednje poruke Majke Božje u Fátimi, u Portugalu, ona je posljednji put govorila sestri Agnes u Akiti. Kad je sestra bila u kapeli i prekrižila se, čula je glas iz kipa, ali čula ga je ušima, iako je tada, jednu godinu prije svojega privremenog ozdravljenja, 13. listopada 1974. godine, još uvijek bila gluha:

„Moja draga kćeri, dobro slušaj što ti imam reći i prenesi moju poruku svojemu nadređenomu.“

Nakon trenutka šutnje Majka Božja je nastavila:

„Već sam ti rekla, kćeri, da će Nebeski Otac cijelomu čovječanstvu zadati strogu kaznu ako se ljudi ne pokaju i ne poprave. Bit će to neviđena kazna, gora od općeg potopa. Vatra će padati s neba i uništiti većinu čovječanstva… Dobri i loši će umrijeti, ni svećenike ni vjernike neće zaobići ta kazna. Preživjeli će trpjeti tolike muke da će zavidjeti mrtvima. Jedino oružje koje će vam ostati bit će krunica i znak koji vam je ostavio moj Sin (euharistija).

Svaki dan molite krunicu. Molite krunicu za biskupe i svećenike. Sotonina djela prodrijet će čak i u samu Crkvu. Kardinali će se protiviti drugim kardinalima, a biskupi biskupima.

Svećenici koji mene štuju bit će ismijani i prezreni od svoje subraće; crkve i oltari bit će oskvrnuti, obeščašćeni; Crkva će biti puna onih koji prihvaćaju kompromise i zli duh će mnogo svećenika i redovnika navesti na to da napuste službu Gospodnju.

Zli duh se veoma trudi da utječe na duše posvećene Bogu. Pomisao na propast tolikih duša čini me vrlo tužnom. Ako se i dalje bude griješilo, više neće biti isprike.

Prenesi ove poruke hrabro svojemu nadređenomu. On će svakomu od vas reći da nastavi s molitvom, da to bude molitva srcem i da neprestano činite djela zadovoljštine.

Molite često krunicu. Samo ja još mogu pomoći da budete spašeni od katastrofa koje se bliže. Udijelit ću svu potrebnu pomoć onima koji se s potpunim povjerenjem meni obrate.“


Drugi dio kolumne donosimo u subotu.

U kolumni su korišteni izvadci iz knjige: Beatrix Zureich: Akita – Die Gottesmutter spricht in Japan, Prvo izdanje, 2011., „Miriam-Verlag“, Jestetten, Njemačka;

Prijevod s njemačkog jezika (Akita – Objava Majke Božje u Japanu): Irena Milanović

© Beatrix Zureich, www.danielisverlag.de, Njemačka

 

pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 27. veljače 2019.

Možda vam se svidi