NOVA KOLUMNA S. MARIJE PIJE

Ljudi euharistije

Govorit ću o onome što se događa za vrijeme svete mise, ono što je našim očima najčešće sakrito jer osjećamo dosadu i ne razumijemo razloge određenih položaja tijela, ruku, značenje riječi i simbolike. Želim govoriti o Isusu u euharistiji koji se očituje u njoj kao Bog Ljubavi i Bog Žrtve.

Foto: Elvir Tabaković

Foto: Elvir Tabaković

Kad se govori o svetoj misi, ljudi uglavnom odmahnu rukom i kažu da ne idu jer ne vole što svećenik propovijeda, ne vole ljude koji tamo dolaze, ljude koji su prije govorili protiv Crkve, odjednom popunjavaju prve klupe. Ne idu jer smatraju da se oni mogu moliti i kod kuće, da ih Bog čuje i u skrovitosti svoje sobe. Ne idu jer smatraju da je crkva ljudsko djelo, ne Božje, te smatraju da im je dovoljna vjera u Boga, u Njegova Sina Isusa i u Duha Svetoga. Ostalo smatraju suvišnim. Takvi ljudi zapravo ne znaju što znači euharistija i što ona sve sadrži. Ona nije samo neki konzervativni obred izraza nečije vjere, nego je ona sadržaj i poslanje svakog vjernika. Euharistija nas uči kako živjeti, uči nas kakvi trebamo biti. Kako?!

Ne ću govoriti o Misalu, liturgijskim pravilima, kanonima i dijelovima svete mise. Govorit ću o onome što se događa za vrijeme svete mise, ono što je našim očima najčešće sakrito jer osjećamo dosadu i ne razumijemo razloge određenih položaja tijela, ruku, značenje riječi i simbolike. Želim govoriti o Isusu u euharistiji koji se očituje u njoj kao Bog Ljubavi i Bog Žrtve.

Ljudi ljubavi

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prije svega, euharistija nas uči ljubiti. Kako?! Središte euharistije je Krist. On kao oltar, Onaj koji prinosi nas i naše molitve i Onaj na kojem se prinosi i Onaj koji samoga sebe prinosi. On, kao središte i sama Ljubav, Utjelovljena Ljubav, uči nas kako ljubiti i kako biti ljudi ljubavi. Ljubiti i kad je teško i kad nam ništa nema smisla, ljubiti i kad smatramo da nismo ništa napravili, ljubiti kad za cijeli svijet ono što radimo nema smisla. Ljubiti životom, ljubiti patnjom. Najveće očitovanje Kristove ljubavi prema nama očitovalo se u patnji – Golgota, mjesto gdje je Isus iskazao ljubav oduzimajući slobodu svojih ruku i nogu da bi je nama dao. I mi možemo ljubiti na Golgoti svojih života – ljubiti u bolesti, prikazivati za nekoga svoje boli, ljubiti i neuzvraćenu ljubav.

Ljudi žrtve

Najveći problem bilo kojeg zajedničkog života, bilo bračnog, bilo redovničkog je odricanje, prihvaćanje drugoga, žrtvovanje za tuđe dobro. Isus nas u euharistiji uči kako se žrtvovati – tiho, nenametljivo, u šutnji, praštajući, prihvaćajući naše granice neshvaćanja Njega kao Boga, kao Ljubitelja ljudi. On je onaj koji je prihvatio naš način života, postao je čovjek. On je onaj koji svoje Tijelo daje nama za jelo. Tijelo koje se svakoga dana lomi, Tijelo koje svakoga dana ponovno umire i daje se, kao pelikan koji hrani svoje mlade otkidajući komade sebe i dajući ih mladim pelikanima. I pelikan daje svoju krv da se mladi pelikani ojačaju i napiju, baš kao naš Bog, Bog koji se daje, Bog koji se žrtvuje! Taj Bog koji je bio kao janje za klanje miran i tih, pokazuje nam da je put ljubavi put žrtve, a put punine života je put žrtvovanja iz ljubavi: «Nitko nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje» – «Zrno ako ne umre, ostaje samo i ne donosi ploda» – «Uzmite i jedite, ovo je moje Tijelo.» Isus zna da je žrtva jedini put ljubavi, i u toj svojoj Ljubavi, On komade svoga Tijela daje nama, smrtnicima, grešnicima, slabićima, oholicama… jer zna da ako se hranimo Njegovim Tijelom, postajemo Kristocentrični: «Sada više ne živim ja, nego u meni živi Krist». I to pobožanstvenje svake stanice našega bića čini nas središtima same Ljubavi, Ljubavi koja se daje i koja nas uči davati!

Ljudi zahvalnosti

Meni jedan od najdirljivijih trenutaka je nakon pričesti… šutnja… pjevanje je i previše katkad, nedostaje te šutnje, ostavljanja prostora da se Bog spusti u naše dubine i da mu zahvaljujemo, da se pretvorimo u jedno veliko HVALA jer se Savršeni, Veličanstveni, Bezgrešni, Silni Bog spustio u liku malenoga posve bijeloga kruha na naše ruke, u naša usta, u naše srce. On koji je samoga sebe oplijenio i učinio slugom, svakoga dana kao sluga svojih ljubljenih prosi za ljubav, prosi za našom otvorenošću i prihvaćanjem Njega u svoje središte, u središte svoga života, u središte svoje obitelji, svoje zajednice. Ta ista zahvalnost, duboka i proživljena, čini nas poniznima, malenima, skromnima, jednostavnima. Spoznanje svoje nedostojnosti, gdje nas Bog učini dostojnima svoga Tijela, čini nas zahvalnima za sve što imamo, što posjedujemo, što možemo, što znamo, s čim raspolažemo. Čini nas zahvalnima do ganuća i za najmanje znakove pažnje svojih bližnjih, onih kojima smo poslani.

Budimo ljudi! Budimo ljudi ljubavi – oni koji ljube s Kristom kao središtem svega što se dogodilo, što se događa i što će se dogoditi. Ljudi žrtve – koji se znaju odricati i davati za druge. Ljudi zahvalnosti – oni koji su svjesni Božje veličine, a svoje malenosti, ali dopuštaju Božjoj veličini da ispuni njihovu malenost i nauči ih kako zračiti, odsijevati i blistati Kristom! I povjerujmo u snagu, ljepotu i otajstvenost euharistije, svete mise koja nam je omogućena svakoga dana.

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. veljače 2014.

Možda vam se svidi