RAZMIŠLJANJE UZ NEDJELJNO EVANĐELJE

Svijet se ne mijenja silom i oružjem, već novim životom u Bogu i vjerodostojnim svjedočenjem

Isus je gledao dugoročnije u budućnost, te nije nudio politička rješenja, već duhovna. Suočava nas sa situacijom oko nas i poziva nas da se protiv krivih i opakih nauma u svijetu moći borimo duhovnim sredstvima, a ne uzdamo samo u političko oružje.

Izvor: catholicgentleman.net

Izvor: catholicgentleman.net

U ovom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo kako Isus najavljuje propast gradu Jeruzalemu, te teške dane svome narodu, upravo u trenutku dok su se neki ljudi divili Hramu, kamenju od kojeg je bio sazdan, kao i zavjetnim darovima. Ali Isus ne naviješta teške dane samo Židovima koji će biti dionici pobuna i ratova, pa niti samo Jeruzalemu, od kojega neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen, već jednako tako upozorava i svoje učenike na katastrofe koje će se zbiti u svijetu. Njima pak nagoviješta da će na njih podizati ruke i progoniti ih, predavati u sinagoge i tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje zbog imena njegova.

Nakon svega rečenoga, s pravom sebi postavljamo pitanje zašto se to moralo dogoditi što je Isus znao da će biti? Zašto se moralo dogoditi da židovski narod, kao i toliko puta u povijesti, nastrada po rukama pogana i bezakonika? Zašto je Bog dopustio da njegov narod bude tako okrutno kažnjen? Osim toga, nova je nedoumica, zašto onda i njegovi učenici imaju trpjeti i biti proganjani? Zašto za njih neće biti mira na ovoj zemlji, te zašto će i sami proći kroz muke i progone? Je li to znači da Bog nije imao namjeru uspostaviti trajni i kvalitetni mir, utemeljiti društvo mira i blagostanja, ljubavi i zajedništva među narodima?

Ma koliko god svijet želio predstaviti humano i dobrohotno lice, ipak je činjenica, a Isus je toga bio svjestan, na zemlji nema pravoga i postojanoga mira. Odnosi među ljudima i narodima dobrim dijelom su određeni interesima, te zato nastaju pobune, ratovi i neprijateljstva na zemlji. Zato ustaje narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. U tom smislu je Gospodin znao da će njegov narod, željan slobode i neovisnosti, nastojati oružanom pobunom zadobiti političku slobodu od Rimljana, koji je nisu imali namjeru ustupiti. Rezultat toga je da su Rimljani krvavo ugušili palestinski ustanak, a židovski narod je bio okrutno kažnjen za politički neposluh.

I dok je ovo gotovo jasno političko pravilo, ostaje ipak nejasno zašto Isus nije bio za to da božanskom moći mijenja političke tijekove povijesti, koja se pokazuje u tako krvavom ruhu sve do dana današnjega. Čak nije podržao projekt političkog oslobođenja vlastitog naroda zato jer su slobodu planirali izvojevati oružjem, a on je dobro znao da od mača gine onaj tko se mača hvata. Poradi toga nikada nije bio da se njegov narod uzda u oružje više nego u Božju zaštitu. Jer da se uzdao u Božju zaštitu ne bi se bavio politikantstvom, već bi svu svoju snagu usmjerio prema životu u Bogu i prema svjedočanstvu vjere u živoga Boga. Trudio bi se više oko duhovne slobode od grijeha, a ne da mu primarni interes bude socijalna sloboda u ondašnjemu društvu.

Ali Isus nije samo židovima najavio teške dane, već je i Crkva onog vremena doživljavala nerazumijevanja i progone. I prema njoj su vlastodršci gajili nepovjerenje, premda nikada nije bila politički nekorektna prema društvu u kojem je živjela, već se zauzimala za njegovu stvarnu dobrobit. Nikada nije poticala oružane pobune, pa i onda kad je kritizirala nepravedne odnose, ćudorednu iskvarenost, socijalne nepravde itd. Upravo ustrajnost usprkos progona je bio znak vitalnosti Crkve koju nisu mogli uništiti oni izvana, koji su je smatrali političkom protivnikom, premda ona to nikada nije bila, jer se nije spuštala na razinu političkih konfrontacija. Ona je uvijek živjela na jednoj drugoj razini, učeći ljude da budu bolji i vjerniji Bogu, da žive u ljubavi, da izgrađuju društvu u nadi budućih dobara. No počesto baš izgradnja ovakve svijesti koju je Crkva izgrađivala u ljudima ne odgovara društvenim elitama, koje radije vole da je čovjek u neznanju svoga identiteta, te smisla i cilja postojanja, jer je tako laka žrtva političkih igara moćnika.

Počesto se i danas uhvatimo u istim razmišljanjima u kojima su se zatekli apostoli i drugi ljudi u Hramu, kako nam opisuje evanđeoski odlomak. Počesto smo između divljenja strukturama ovoga svijeta, strukturama moći i ljudske umješnosti, a opet ne treba mnogo da vidimo koliko samo nepravde i iskorištavanja, koliko nepotrebnog dokazivanja sile i moći i u današnjemu svijetu. Uočavamo velike interese moćnika, te se počesto pitam kako se izvući iz njihovih kandža i osloboditi se pogubnom stiska kojim zarobljavaju cijeli svijet, a napose su lake žrtve mali narodi i države.

Isus je gledao dugoročnije u budućnost, te nije nudio politička rješenja, već duhovna. Suočava nas sa situacijom oko nas i poziva nas da se protiv krivih i opakih nauma u svijetu moći borimo duhovnim sredstvima, a ne uzdamo samo u političko oružje. Osim toga potiče nas da se ne zavaravamo pojavnostima ovoga svijeta, te da sigurnost ne gradimo na materijalnim uvjetima u društvu, već na izgrađenom čovjeku. Doista, ako se čovjeka ne izgradi da bude mjesto štovanja Boga, ako se njegov život ne promijeni na bolje u odnosu prema Bogu, ako čovjek ne shvati da je pozvan u ime Boga svjedočiti drugačiji pristup ljudima i veću razinu zajedništva, sve ovo drugo ne vrijedi ništa, te prije ili poslije dođe do točke (samo)uništenja.

I dok se vidi da nema trajnoga mira na zemlji, već jedino u pojedinim dijelovima svijeta duža ili kraća primirja, usvojiti nam je ovu Isusovu poruku da se ne dajemo zavesti blještavilom ovoga svijeta, koji ne izgrađuje ljude, nego gradi izvanjska zdanja. Ali isto tako uči nas da ne pozivamo ni na militantni ni na pasivni otpor svijetu u kojemu živimo, već na aktivan otpor duha, otpor svjedočanstvom života vrijednostima koje nam je on povjerio. Točnije, pozvani smo preobražavati ovaj svijet božanskom mudrošću koja nam dolazi od Isusa, pa i onda kad se svijet tome opire, kao i naš današnji. Jer svjedočenjem Božje mudrosti nikome ne činimo ni zlo ni nasilje, već se trudimo dati istinski doprinos boljemu svijetu, bez obzira koliko on to htio razumjeti ili ne. Od nas se ne očekuje da ovom svijetu pariramo političkim lukavstvom, premda je i za kvalitetan društveni život potrebna dobra doza Božje mudrosti, koju najčešće ljudi odbacuju. I onda kad nam nije svejedno kakve će biti odluke političara, ipak je činjenica da doprinos kršćana u društvu ne smije biti prvenstveno političke, već duhovne naravi. Jer ako naše svjedočenje bude tek pružanje političkog otpora moćnicima koji upravljaju svijetom svojom logikom i interesom, počesto prljavim, ostat ćemo izloženi i kažnjeni poput židovskoga naroda, jer se moćnici ne odriču tako lako svojih interesa i posjeda. Ali ako budemo ovom društvu udahnjivali božanski život svojim svjedočenjem, onda nam neće biti problem ni trpjeti progone, optužbe i odbacivanja, znajući da nam je savjest čista jer smo sve činili za stvarnu dobrobit društva i naroda u kojemu živimo. I tada ćemo sigurno izvojevati pobjedu.

Zato, umjesto političkog neposluha i političke konfrontacije, Isus nas poziva na novu kvalitetu života, to jest da bez straha i kompleksa svjedočimo mudrost kojoj se nitko ne može suprotstaviti jer dolazi od njega. Mudrost poradi koje se u ovom svijetu čak i život gubi, ali koja nam jamči onaj vječni život, jer je ovaj bio ispunjen smislom, svjedočanstvom krjeposti i božanskih vrijednosti, te je kao takav bio blagoslov ljudima s kojima smo živjeli. Isus nas stoga i danas poziva da tijekove ljudske povijesti ne mijenjamo silom i oružjem, već novim životom u Bogu i vjerodostojnim svjedočenjem, koje jedino može donijeti prave plodove čovječanstvu. Zbog toga se isplati i pretrpjeti progone na braniku vrijednosti, jer samo je to put istinskog obogaćenja čovječanstva, te put izmirivanja svih neprijateljstava i netrpeljivosti, put uklanjanja prljavih interesa i put života za istinske vrijednosti.

Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 13. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi