Ovaj tekst započeo bih poznatim događajem koji nam zapisa sv. Ivan u svome Evanđelju, a koji se zbio dva dana nakon Isusova krštenja na Jordanu. Nakon što je Isus pozvao Filipa da mu se pridruži, Filip je potom svoju radost htio podijeliti s prijateljem Natanaelom: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta,’ Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?’ Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi’.” (Iv 1,45-46) Sreća da je Filip bio priseban, te je znao da je najbolji argument živi dokaz, pa je pozvao Natanaela da se sam osvjedoči.

Jeronim – Čovjek preokreta

Slično osvjedočenje je potrebno i glede velikog crkvenog oca i naučitelja sv. Jeronima (347. – 420). Jer su i prema njemu mnogi imali svoje dvojbe, dovodili u pitanje njegovu veličinu, osporavali njegovu osobnost. Poput gornjega teksta punog sumnjičavosti i podcjenjivanja galilejskog Nazareta, u 5. stoljeću Paladije iz Galacije, pišući o sv. Pavlu upravo pred sam konac Jeronimova života – 419. – 420. – izrekao je na račun sv. Jeronima jednako tako vrlo ironičnu tvrdnju da je mogla u duhovnome životu letjeti još više da je nije spriječio “neki Jeronim iz Dalmacije”(usp. Hist. Laus. 41,2). Kao da je htio reći: Zar iz Dalmacije može što dobro doći? Upravo ova ironična i cinična tvrdnja, tako je povijest htjela, ostala je uz Jeronimov tekst o Stridonu, najjasnijim dokazom o Jeronimovoj domovini, točnije o pokrajini u kojoj je rođen, jer je sebe Jeronim sukladno uzusima onoga vremena smatrao Rimljaninom, to jest rimskim građaninom. Kada Paladije piše takvu tvrdnju u nju stavlja i dozu prijezira, jer nije poznato da je Dalmacija do toga vremena dala istaknutih kršćanskih pisaca, pa ni drugih znamenitih osoba na području kulture. No kao što je slučaj i s Gospodinom Isusom kojemu mjesto iz kojega je potakao nije dodalo ništa časti i znamenitosti, već je on kao Nazarećanin proslavio Nazaret kojemu postoji trajni spomen, nešto slično se dogodilo i sa svetim Jeronimom. Jeronim je proslavio Dalmaciju kao najznamenitiji Dalmatinac, te je vrlo brzo porugu kojom ga je etiketirao Paladije, svojom znamenitošću i svetošću pretvorio u ponos za buduće naraštaje koji su se kasnije nadmetali za mjesto njegova rođenja, svojatajući ga u različitim mjestima i na različitim lokalitetima. Tako je Stridonac svojom slavom i učenošću proslavio kraj iz kojega je potekao, te je tako zadužio taj isti kraj da mu uzvrati časteći ga. On je učinio da Dalmacija bude poznata po njemu, kad se već sam nije mogao hvaliti onim što je do tada bila rimska Dalmacija u odnosu na druge razvijenije pokrajine Carstva. Ovaj slavni Dalmatinac je na taj način svojom upornošću izokrenuo mjere i standarde koji su do tada vrijedili za druge znamenite ljude koji su se hvalili svojim mjestima i pokrajinama iz kojih su potekli.

No tu ne staje Jeronimov inat da dokaže svoje stavove za koje je smatrao da su utemeljeni u kršćanskim vrijednostima. Živio je u društvu koje je bilo u stalnoj borbi s poganskim društvom. A pogansko društvo je htjelo kršćanima nametnuti kompleks manje vrijednosti, kao što je i Paladije pokušao na osobnoj razini. Jeronimov genij nije odolio da ne reagira. Uhvatio se posla i napisao djelo Slavni muževi (De viris illustribus), nabrajajući slavne muževe kršćanstva, od Petra i drugih apostola, pa do samoga sebe. Tako je na izvrstan način, britkim perom, dokazao da se povijest svijeta ne može više pisati bez kršćana koji čine onaj najbolji njezin dio, bilo da je riječ o životnom svjedočanstvu, bilo da je riječ o intelektualnom doprinosu.

Koliko je Jeronim bio čovjek koji je pomicao granice, te dokazivao gotovo nedokazivo, ili je uspijevao samo svojim životom učiniti prevagu, pokazao je to i na području Svetoga pisma, točnije odnosa između kršćanstva koje se razvijalo na grčkom jeziku i onoga na latinskome. Bilo je sasvim razvidno od samoga početka da se kršćanska teološka misao intenzivnije razvija na grčkome jeziku. Sva kulturna elita, uključujući i pastire Crkve, poznavala je grčki jezik te se na njemu izražavala preciznije i jasnije nego na latinskom koji je tek tražio prikladne načine da izrazi nijanse i dubinu Božje poruke, kao i rasprava koje su nastajale tijekom vremena. Štoviše, Crkva se služila Septuagintom – grčkim prijevodom Svetoga pisma, koji su smatrali mjerodavnim i važećim, što je oblikovalo i misao, te uvjetovalo pojmove i terminologiju. I opet je Jeronim, svojim osobnim radom, skratio sav razmak koji je postojao u korištenju grčkoga i latinskoga, te je napravio preokret. Ukazujući na važnost hebrejskoga (veritas hebraica) i počinjući ga koristiti u svojim prijevodima Staroga zavjeta, dovesti će latinski jezik u ravnopravan položaj, pa čak mu dati i laganu prednost ispravnošću egzegetske metode kojom se koristio. Tako je u helenskom svijetu, stvarajući prijevodu Vulgatu, pokazao da i učeni ljudi latinske kulture i jezika mogu dati golem doprinos biblijskim studijima, čime je doista zadužio cijelu Crkvu.

Čovjek otvoren Božjoj snazi

Već iz rečenoga vidi se da je Jeronim bio čovjek otvoren Božjoj snazi, jer djelo koje je izveo ne bi mogao bez snažnoga uporišta u Bogu. Oduševljen Bogom i njegovom riječju, uranjao je u njezinu ljepotu i dubinu, primao snagu i polet za dosljednim kršćanskim življenjem. Zato ju je provodio u život odričući se svega samo ne te iste riječi i Božje prisutnosti. Opredijelio se za evanđeosko siromaštvo kako bi se u njemu nastanila snaga Kristova. Tako je postao siromašni monah koji se zaogrnuo Božjim bogatstvom, te pokazao da je jači od svijeta dok živi vjerno Bogu. Vrsni učenjak liši samoga sebe ciceronovskoga stila i jezika kako bi se oboružao jednostavnošću biblijskog jezika, postajući svjestan da je ‘ludo Božje mudrije od ljudi’. Nenadmašni govornik otkriva da ključ Božje riječi nije u ljudskoj rječitosti, već u snazi istine, to jest žive Istine i utjelovljene Riječi. A otkad je shvatio da je život jedinstven po susretu s Božjom Riječi, nije prestao učiti, i to na dvojak način. Najprije je sam učio što je mogao više i bolje, a potom je druge učio, to jest poučavao. Što je primio od Gospodina, bez zavisti je predavao drugima. Štoviše, s ljubavlju i žarom želeći da svih upoznaju Istinu Božju.

Božja snaga nosila ga je ususret ljudima. Od nikoga nije zazirao, a bio je spreman obići cijeli svijet da pronađe ono najbolje što su mu ljudi mogli posredovati o Bogu i njegovoj riječi. Današnjim jezikom rekli bismo da je bio kozmopolit, jer je obišao gotovo cijeli ondašnji svijet, izuzev pokrajine Sjeverne Afrike. Od Dalmacije do Rima, od Rima do Triera, od Triera do Antiohije i Carigrada, od Palestine do Egipta, Jeronim je upoznavao živu Crkvu, kao i znamenite ljude koji su je gradili. Njemu zapadnjaku nije bio problem otići na istok, te je tako spojio u svojoj osobi osobine i istoka i zapada. Odrekao se doma, ali se osjećao kod kuće kamo god je došao.

Teško je jednim tekstom iscrpiti sve njegove vrline i izraziti značenje koje ima za kršćanstvo, a možemo reći i za svijet svojim radom i utjecajem na kasnije naraštaje. Bio je kroničar i historiograf, ali i više od toga. Nije samo zapisao povijesne događaje i osobe, već je svojim predanim radom i svetim životom ispisivao povijest kršćanske uljudbe na kojoj se oblikovala zapadna kultura i stvorile nove vrijednosti utemeljene na Evanđelju. U njegovu liku nadahnuće su pronalazili mnogi koji su se Bogu potpuno posvećivali i koji su izučavali dubinu svetopisamske poruke, mnogi koji su htjeli u svoj život i kulturu svoga društva unijeti svjetlo Evanđelja. Mnogi koji su svom književnom i umjetničkom izričaju htjeli doživjeti prisutnost nadnaravnoga, razmatrali su njegov svetački lik i drhtavoga pera i kista prenijeli ga na papir, dasku i platno.

No time su osjećali da mu u nekoj mjeri vraćaju dug, jer je Jeronim svetac koji je doista zadužio Crkvu i cijeli svijet, a hrvatski narod na poseban način. Još uvijek mu taj dug nije dovoljno isplaćen, te je zato i pred ovim naraštajem vrlo važna zadaća koju treba zdušno prihvatiti hodeći Jeronimovim putem, te ostavljajući utisnut žig svetosti za bolju sadašnjost i sretnu vječnu budućnost.