Ivan je bio svjestan poslanja koje mu je povjerio Gospodin, te ga je revno provodio. Doista, bio je preteča i glasnik koji pripravlja put Gospodinu i ravna pred njim staze, kako je davno nagovijestio prorok Izaija, a prenio evanđelist Matej podsjećajući da je Ivan ispunjenje proročanstva o Mesijinom preteči: Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

A Ivan je pak svoje poslanje u narodu vršio na sveopći način, jer riječi pouke i poticaja koje su mu dolazile od Boga nije uskraćivao nikome. Primao je bez izuzetka sve koji su mu dolazili da čuju naviještaj o dolasku kraljevstva nebeskoga, no to ne znači da je bio slijep ili da je za sve ljude imao istu riječ. Bilo bi doista preuopćeno da je svima govorio isto. Naprotiv, za svakog pojedinca i skupinu imao je biranu prikladnu riječ. Nije bio slijep da ne zna razlikovati običan priprosti narod koji mu je dolazio u jednostavnosti i iskrenosti srca, od farizeja i saduceja koji su dolazili u dvoličnosti, glumeći poniznost, a u biti puni oholosti i podcjenjivanja. No Ivan se nije dao zbuniti ni prevariti, već je nastupao u potpunoj iskrenosti, bez okolišanja i podilaženja, što je jedino imalo smisla. A uostalom, Božji čovjek i nije mogao drukčije. Nije imao straha ni pred kime, niti je mijenjao sadržaj svoga navještaja iz ljudskih obzira, već je govorio otvoreno i bez ustručavanja.

Krstitelj je mogao tako govoriti zato što njegovo propovijedanje nije bilo protiv nekoga, pa i onda kad je njegov govor bio britak poput oštre sjekire ili mača, pa i onda kad je zvučalo da ih kritizira i proziva njihove stavove. Doista, sve što je govorio, bilo je u njihovu korist, ako su htjeli dobro čuti i prihvatiti. Jer govorio im je za njihovo spasenje, pozivajući ih da se obrate od svoje dvoličnosti. Ukoliko su imali sluha za Božju poruku, te snage nadvladati vlastitu taštinu, mogli su iz njegovih riječi izvući golemu korist. A Ivan je kao prorok iskrenosti Božje od njih tražio ono što je sam proživio kao duhovno iskustvo, a to je posvemašnja otvorenost pred Bogom. On se pred Bogom potpuno ogolio i uklonio svaku zapreku, odmakao svaku dvoličnosti i neiskrenost da bi se dogodio susret s Bogom u dubini duše. Upravo je u iskrenom susretu s Bogom promatrao najljepši dar i iz njega crpio najveću snagu. Posvemašnju iskrenost koju je sam imao i u kojoj je prednjačio i drugima je nudio kao istinski put bez kojega nema pravoga susreta s Bogom. Samo na putu takve iskrenosti bilo je moguće pripremiti se za plodonosan susret s Mesijom. U protivnom je postojao veliki rizik da se ne prepozna onog istinskog Božjeg poslanika koji je imao doći u ruhu sluge.

Ivan stoga uči i njih da odlože maske svoje umišljenosti i neiskrenosti. Jer vjerski formalizam kojim su se branili, hranili i prekrivali samo je pokazivao da nisu bili iskreni, to jest da nisu ni Boga susretali dubinom duše i ozbiljnošću života. Njihov nedosljedan život je pokazivao da su ga susretali tek s pola snage ili tek na površnoj razini, jer su se tješili kako imaju Abrahama za oca vjere, ali se nisu usuđivali nasljedovati Abrahamovu vjeru. Vjerojatno im se činilo prezahtjevnim ići tako radikalno daleko u vjeri, a možda im se činilo i fanatičnim poput Ivana ostaviti sve i Bogu se potpuno posvetiti u pustinji, u skromnosti života i oskudici. Nisu imali iskustvo Božje snage koje je imao Ivan koji se do kraja predao i iskreno Bogu otvorio dušu iz koje je onda Božja riječ snažno progovarala i jasno odjekivala. Zato je s jasnoćom upozoravao farizeje i saduceje da je došlo vrijeme kad se više neće moći biti na dvije sjedalice, jer sam Bog dolazi među svoj narod. Ukazivao im je da više neće biti moguće biti u Božjoj službi, a ostati na polovičnoj svijesti o Bogu i samo na izvanjskom odnosu s njime. Jasno im je poručivao da se neće moći spasiti od nadolazeće srdžbe Božje dvoličnim izmotavanjem i vjerskim formalizmom, već samo iskrenim obraćenjem i prihvaćanjem Boga koji traži svoj prostor, ne u palačama i dvorcima, već u ljudskim srcima.

Svjedočanstvo koje je pokazao Ivan Krstitelj trebalo bi zahvatiti i nas kršćane koji bismo u svijetu trebali biti proroci Božje iskrenosti poput Mesijina Preteče. No počesto se ponašamo poput farizeja i saduceja bježeći u osrednjost i formalizam, u mlakost i polovičnost. Tako na žalost bježimo i od sebe i od Boga, a ne rađamo plodove dostojne obraćenja i pravednosti u svijetu, što bi trebala biti naša prvotna zadaća. Zato nas Božja riječ potiče da spustimo maske koje navlačimo na lice poradi kojih se ne možemo susresti s Bogom lice u lice, već tek na nekoj posrednoj ili usputnoj razini ili načinu.

Pustimo stoga Boga u vlastito srce u potpunoj iskrenosti. Tada će nas on preobraziti i učiniti novim ljudima kao što je bio slučaj s Ivanom. Pustimo ga do kraja, do onih dubina u kojima se prestajemo odupirati njegovoj svetoj volji i postajemo proroci iskrenoga naviještanja njegove riječi. Pustimo ga do onih dubina u kojima nas potpuno zahvaća i mijenja nam život svojom prisutnošću pretvarajući nas u navjestitelje njegova kraljevstva i preteče njegova Sina. Otvorimo mu vrata obraćenjem, ugostimo ga u iskrenosti i budimo plodni i oduševljeni navjestitelji koji će Bogu privoditi ljude ovog naraštaja do istog iskrenog susreta i do neizrecivih spasenjskih dubina.

dr. don Ivan Bodrožić