U današnjem Evanđelju opisan je jedan događaj koji baš i ne služi na čast apostolima, jer svjedoči o tome kako su se i oni lakomili za bolja mjesta trudeći se čak preduhitriti jedan drugoga, to jest jedni druge kao što je u ovom slučaju. Naime, Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, dosjetili su se da prije ostalih pitaju Isusa da im usliši molbu, te da im omogući da jedan sjedne njemu zdesna, a drugi slijeva u njegovu kraljevstvu kada dođe. Dvojica braće nastoje se domoći boljega položaja za sebe, ne razmišljajući što će biti s drugima, niti kakve posljedice to može imati na njihove međusobne odnose. Ostali apostoli su dobro prepoznali da su ih Zebedejevi htjeli ‘izigrati’ reagirajući prije ostalih i tražeći kao preko veze da im on dodijeli bolja mjesta, te su zato gnjevno reagirali. Stoga kad bolje razmislimo o njihovu nastojanju vidimo da su htjeli Isusa iskoristiti za svoje ciljeve, za osobnu dobrobit i korist, ambiciju i slavu.

Ovakve pojave nisu ni danas nepoznate. Ima onih koji koriste Isusa za svoje privatne ciljeve ili osobne probitke i promidžbe. Ima onih koji ne žele služiti njemu i ciljevima. Ne bore se oni za njegovo kraljevstvo, već preko njega grade neki svoj svijet, ili brane takav izgrađeni svijet. Takvi samo pokazuju da nisu u njemu otkrili smisao svoga života i budućnosti, već njemu daju smisao polazeći od sebe, kao da oni određuju koliko će on biti važan u svijetu. Umjesto da u njemu prepoznaju razloge svoga postojanja, oni su kao uvjereni da njegovo postojanje ovisi o njima. U tom smislu ne uzimaju oni njega kao svoju istinu, već djelomično i pristrano njegovu istinu koriste za promidžbu svojih ideja, ili ga žele ujarmiti u jaram svojih poluistina, laži i ideologija.

Upravo zato vidimo da Isus pita dvojicu ambiciozne braće: Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Kao da ih je htio pitati mogu li ići za njim i propovijedati ono što i on propovijeda, te životom činiti ono što on čini. Jer, naime, nije bio smisao života Kristovih učenika da oni njega pridobiju za svoje želje i ciljeve, već da ga vjerno slijede odvažno se noseći sa svim zahtjevima službe, pa čak i sa samom smrću, koju Isus slikovito prispodobi kaležu i krstu. Doista, bilo bi prejednostavno i prelako poslužiti se Isusovom moću za vlastite ciljeve. Ali poći onim putem kojim je on hodio i podređujući osobne ciljeve njegovima, to je istinski evanđeoski život.

Zato bismo i danas trebali primjenjivati Isusova pravila i mjere i na vlastiti život pitajući se ozbiljno služimo li do kraja Gospodinu. Ako je naše služenje polovično ili površno, to onda znači da se mi služimo njime za određenu količinu svojih interesa, umjesto da služimo njemu i ostvarenju njegova kraljevstva na zemlji u kojemu nema tako nezdrava nadmetanja. Ako naše služenje Kristu u Crkvi nije iskreno, onda znači da manipuliramo Isusom na taj način da ga pokušavamo pridobiti za vlastitu korist. Stoga se i događa da određeni broj ljudi u Crkvi misli da im je Crkva i crkvena služba u Crkvi kao neka odskočna daska za postizanje vlastite slave, a crkvena moć kao da je sredstvo ostvarenja nadmoći i kontrole na drugima. Nije rijetkost također da pozivanje na Krista i njegov nauk postaje predmetom grubih manipulacija lažnih pravednika koji nemaju Gospodinov pristup ljudima, već ih sustavno prozivaju i blate u ime istine evanđelja.

To je razlog više da ozbiljno shvatimo pouku ovog događaja, a nadasve kroz optiku Isusovih riječi i njegove božanske istine. Trudimo se težiti prema njegovu kaležu i krstu, kako bismo se izgradili kao cjeloviti vjernici koji se ne služe Isusom, već mu služe odano i predano, spremni dati i život za njega. Ne bojmo se zahtjeva službe koju nam je povjerio, jer nam je on sam ostavio primjer služenja, upozorivši nas ujedno na pogubnost želje i potrebe da težimo načinu života u kojem bi nam drugi služili. A najpogubniji i nezdraviji stupanj toga, doista pravo svetogrđe, je da zlorabimo samoga Boga, kao što su pokušali Zebedejevi. Trudimo se radije biti poslužitelji i sluge, poput Sina Božjega, da možemo jednom biti veliki pred licem njegovim kad se pojavi kao sudac koji nas je kadar obdariti vječnim životom.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net