KOMENTAR NEDJELJNOG EVANĐELJA

Kad Božja djeca pokrenu ‘duhovni štrajk glađu’

Bili su povlašteni primatelji Božje ljubavi i dobara pa Božjem daru i dobroti, ali su se ponašali kao djeca koja štrajkaju glađu odbijajući hranu iz Božje ruke. Nešto slično se događa i s nama vjernicima i našom vjerničkom dosljednošću.

duhovni štrajk glađu

Foto: Shutterstock

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje naslutiti ljubav Božju prema svome narodu. Naime, služi se slikom brižnoga oca koji skrbi o svojoj djeci, svjestan da mu je to primarna zadaća u obitelji. Tako slikom iz svakodnevnoga života objašnjava svojim učenicima koji je prvenstveni naglasak njegova djelovanja – djelovati u izabranom Božjem narodu: Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Time je htio reći kako njemu ne priliči zanemariti potrebe svoga naroda, te svoju pozornosti i skrb usmjeriti prema drugima. Služeći se slikom svoga vremena Isus pokazuje ne povlašteni položaj, već povlaštenu potrebu svoga naroda da prihvati spasenje.

Jer slike kojima se služi iz svakodnevnoga života mu pomažu da opiše duhovnu stvarnost, to jest stanje svoga naroda. Slikom obitelji, djece i psića ističe veličinu i posebnost izabranog Božjeg naroda u odnosu na druge narode, ali isto tako i njihovu nedosljednost i neodgovornost glede tog istog položaja koji im je Bog bio odredio. Jer tijekom njihove povijesti Bog ih je obasipao darovima svoje ljubavi, a oni su redovito proigravali povjerenje. Zato ih Isus naziva ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’ naglašavajući da je poslan prvenstveno njima. Prema tome, htio je reći da nije priličilo njih zanemariti, te se usredotočiti na druge narode, već je dolikovalo najprije njima pomoći da se vrate sa svojih lutanja Bogu, jer je Bogu njima prvima upravio poziv spasenja po vjeri, te je se od njih trebao blagoslov i spasenje preliti na sve ostale narode.

Sliku kojom se Isus služi mogli bismo sebi predočiti na drugačiji način postavljajući s pravom jedno životno pitanje. Da se dogodi u nekoj obitelji da roditelji brižno pripreme hranu svojoj djeci, no da djeca iz obijesti ili protesta odbijaju uzimati tu hranu, prezirući roditeljsku skrb, nameće se pitanje kako bi dotični roditelji reagirali. Ako bi oni uredno pazili da njihova djeca imaju najbolju i najkvalitetniju hranu, a ukoliko bi se dogodilo da se djeca time neodgovorno razbacuju ili pak da naprave neku vrstu štrajka glađu, dovodeći u pitanje i vlastito zdravlje, ne vjerujem da bi roditelji gledali skrštenih ruku, već bi nešto poduzeli glede toga. Teško da bi se roditelji tek tako pomirili s time, te da bi pragmatično zaključili kako je najbolje tu hranu dati svinjama ili psima da jedu, kad već neće njihova djeca. Sigurno bi roditelj učinio sve što mu je moći da otkloni problem i da pomogne svojoj djeci da se vrate zdravoj ishrani. Doista, ako roditelj ljubi svoje dijete i ako mu je stalo do njegova zdravlja i dobrobiti, onda će sve učiniti da ih nahrani i održi u životu.

Isus je htio reći da se nešto slično dogodilo i s Izraelskim narodom. Bili su povlašteni primatelji Božje ljubavi i dobara pa Božjem daru i dobroti, ali su se ponašali kao djeca koja štrajkaju glađu odbijajući hranu iz Božje ruke. Nešto slično se događa i s nama vjernicima i našom vjerničkom dosljednošću. To se očituje najčešće u odgoju djece i mladih, kad vidimo kako roditelji uredno skrbe oko svoje djece kad je riječ o tjelesnom stanju, ali kad je riječ o duhovnoj hrani, onda izgleda da je stvar malo drugačija. Naime, počesto roditelji previđaju ili prelaze preko duhovnih potreba njihove djece. To jest kad ih vide duhovno neuhranjenima ili kad vide da odbijaju duhovnu hranu, mnogi tome ne pridaju veliku važnost, kao da je riječ o sasvim nebitnim stvarima u životu. Gotovo da se osjećaju nemoćnima ili da im nije stalo što se njihovo dijete odlučilo na duhovni štrajk glađu odbijajući vjerovati i upoznavati Boga i vječne vrijednosti. A mnogi roditelji zaboravljaju da su svojoj djeci upravo oni omogućili takvo obijesno stanje prema Bogu, vjeri i Crkvi. No ta ista stvar se može očitovati i u odnosu prema Gospodinu svakoga pojedinog vjernika u ovom svijetu materijalnoga izobilja. Onda kad zadržavamo samo formalni ili protokolarni odnos s njime, tada praktički i mi poput starozavjetnog naroda, umjesto da doživimo radost i zanos poradi Božje blizine i darova kojima smo kao djeca obasuti, mi se prema njima odnosimo neodgovorno, mlako i lijeno, te tako odbijamo i odbacujemo te iste darove, te sami sebe činimo nedostojnima istih. A naša zadaća bi bila da ih naviještamo drugima svjedočeći da smo prava djeca Božja, te da nas je Bog zadužio da i druge ljude uvedemo pod krov punog zajedništva s njime.

Neka nam ovaj događa i riječi Kristova Evanđelja budu poticaj na veću odgovornost i zauzetost glede duhovnih dobara koja svakodnevno primamo. Nemamo pravo na duhovni štrajk glađu ni na duhovno životarenje pored obilja koje nam je Otac nebeski pružio po svome Sinu. Da imamo vjeru žene Kanaanke onda bismo znali da Bog i mrvicama svoje ljubavi i milosrđa može nahraniti gladne duše i cijelo čovječanstvo, jer nas hrani neizmjernošću svoga božanskog života. Stoga preuzmimo odgovornost doslovno za svaku mrvicu s Božjega stola, te je blagujmo u zahvalnosti i poniznosti, svjesni da takvu duhovnu hranu života vječnoga ne možemo nigdje nabaviti ljudskom moću i sredstvima. Razbudimo u sebi žar vjere, te poniznošću ove žene molimo od Gospodina smilovanje, jer on istom brižnošću kao i nekada pripravlja, čuva i nudi duhovna dobra svome narodu.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 20. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi