Neupitno je i potpuno očito da smo mi ljudi ograničena bića. Ali bića koja po Božjem daru teže prijeći iz ograničenosti u neograničen život, jer u sebi nosimo žeđ za neograničenošću. Sve to izražavamo potrebom za uzvišenim životom koji nadilazi granice vremena i prostora, skučenih odnosa i krutih ostvarenja. Koliko smo ograničeni možemo razumjeti ako iskreno promatramo sami sebe. U tome nam može pomoći i današnji evanđeoski odlomak u kojem nam Isus skreće pozornost upravo na mnoga od ograničenja kojima smo podložni i podliježemo. Ograničenost pokazujemo onda kad mrzimo neprijatelje, kad činimo zlo svojim mrziteljima, kada proklinjemo one koji nas proklinju i zlostavljamo one koji nas zlostavljaju. Ograničeni smo jer ne znamo pružiti drugi obraz, a ne znamo niti odustati od potraživanja dobara koja nam drugi otuđuju. Jednako samo ograničeni kad ne znamo velikodušno davati onima koji ištu te kada ne znamo mi prvi činiti ono što želimo da bude nama. Tako smo razapeti između želja i ograničenja, između mogućnosti i potreba. A ono što nas čini posebno ograničenima je probitak i osvetoljubivost, zlo koje nam drugi čine, mržnja i nepravde koje nam nanose kad nas zakidaju i potkradaju. Međutim, ne treba smetnuti s uma da nas jednako tako mogu ograničiti i dobročinstva kojima nas drugi obdaruju onda kad ih čine ne poradi dobra, već poradi vlastite koristi. Ograničava nas sve ono i svi oni koji nas navode na lošu reakciju, na osvetu, na uzvraćanje, na uskraćivanje pomirenja, ne pružanje dobara i dužne pomoći.

Doista je mnogo toga što nas ograničava, to jest ne dopušta nam da budemo slobodni u sebi, jer unutarnja sloboda je ključ nadilaženja svih ograničenja i okvira. Jednako nas može ograničiti zlo, kao i lažno ili prividno dobro, mržnja kao i lažna ljubav, laž kao i nedovoljno jasna istina. No na žalost, kao ljudi sami smo krivi za svoja ograničenja jer ili ne želimo izići iz svoje ograničenosti, ili ne znamo to učiniti. Ili sami sebe zavaravamo ili dopuštamo da nas drugi uvjere nedostatnim dokazima da ostanemo u okvirima koje bismo navodno htjeli izbjeći. Toliko smo ograničeni da onda i kada želimo izići iz okvira svoje ograničenosti, to činimo na krivi način. A krivi način je da to želimo postići samostalno i reagirajući isključivo na ljudski način. Taj ljudski način pretpostavlja da zaboravljamo da nas Bog želi izvesti iz ograničenosti i uvesti u neograničeni život, ili mu pak ne vjerujemo da to želi i da oko toga skrbi.

Čitajući današnji evanđeoski odlomak, međutim, otkrivamo da nam Gospodin doista želi pomoći da se oslobodimo svih spona i svih ljudskih zadanosti. Jedini način da dođemo do tog cilja je da mu istinski povjerujemo i da prihvatimo njegovu pouku i primjer života. Tako u današnjem Evanđelju čitamo da je put izlaska iz svih okvira i svih ograničenja zadan ljubavlju. Ali onom autentičnom, božanskom. Samo je ljubav stvarnost po kojoj kidamo sve spone koje, na žalost, stvaramo samima sebi ne slušajući Boga i stvarajući zato loš stav prema Gospodinu. Da znamo živjeti prema Božjem naputku, oslobodili bismo se lako svih spona. U tom duhu razumijemo zašto je zapovijed ljubavi za Isusa u središtu duhovnog života.

Onaj tko istinski ljubi, uopće se ne pita ni koga treba ljubiti, ni zašto treba ljubiti, ni poradi čega treba ljubiti. Njega sam Gospodin poučava da je ljubavi smisao života i snaga oslobođenja od svih oblika ovozemnosti te ona ne postavlja ni suvišna ni dodatna pitanja. Ljubav ima smisla sama po sebi jer nas oslobađa za neopterećen život u svakom pogledu. Tamo gdje nas ograničava naša ljudskost, zavist, bijes, mržnja, jal, netrpeljivost, ljubav nas oslobađa svih štetnih osjećaja i našem životu daje novu dimenziju slobode koju nam ljudi ne mogu oduzeti niti ograničiti. Ne mogu nam ugroziti ni potrebu ni mogućnost da ljubimo bezuvjetno i bezinteresno, kao što nas je Isus poučio. Slušajući i promatrajući njega otkrivamo da je ljubav sveobuhvatna i univerzalna te da obuhvaća i neprijatelje koje inače po prirodnom impulsu mrzimo. Isus zato očekuje od nas da nadiđemo spomenute granice i da se pokažemo kao što je bio Otac nebeski milosrdan. Ne preostaje nam drugo nego u ljubavi slijediti Gospodina koji nam, kada ljubimo kako nas je on učio, otvaramo prostore duha u sebi samima, izlazimo iz ustaljenih okvira te se, nadilazeći vlastitu ograničenu i prolaznu ljudskost, otvaramo nebeskim prostranstvima.