Nevolja

Moje prvo pravo životno iskušenje bila je spoznaja da je moje treće dijete, moja mila djevojčica, teško bolesna. U početku sam se teško nosila s time… nakon dva zlatna zdrava dječaka jednostavno nisam bila ni spremna ni sposobna sebi priznati da mi jednom u životu stvari neće teći onako kako sam zamislila. Svejedno, nikad se, ma da mi se ponudi ne znam što, ne bih vratila u razdoblje prije Marije. I sad kad razmišljam o tome čini mi se da se radilo o nekom drugom životu, a ne samo o četiri godine, protagonisti su isti, no sve ostalo… kao da gledam nekog drugog. Jest, oduvijek smo bili vjernici, no Bog nas je snažno zagrlio i privukao k sebi, objavio nam se u svojoj punini tek otkad smo dobili naš mali osobni blagoslov. Na neki način sam se osjećala kao da mi je s očiju skinuta mrena i u početku me blještavilo zbunjivalo. Znala sam se pitati: Hoću li moći opravdati povjerenje koje mi je dano?

A Gospodin kao Gospodin: uvijek je znao bolje od mene. Znao je što mogu i što mi treba. Onoga trena kad sam mu prepustila kormilo s punim srcem i povjerenjem, shvatila sam da u toj oluji života nikada neću doživjeti brodolom. Ne dok sam Njegova! Pitala sam se: Što je autizam naspram majčinske i očinske ljubavi! Ništa! Suhoparna dijagnoza i mrtvo slovo na papiru. Što su društvene poteškoće i nefunkcionirajući sustav naspram bedema naše obiteljske podrške? Mrav kojeg zgaziš nogom. Jesu li uopće bitni ljudi često puni predrasuda kad imaš onu najbitniju ljubav i podršku, bezuvjetnu, strpljivu, vječniju od života samog? Nisu. Ali zaista nisu!

Tako je nas, kao obitelj, trpljenje počelo iskupljivati. Dodirnulo nam je srca, promijenilo ih zauvijek, uvuklo se u sve pore i sve međuljudske odnose, nenametljivo i postojano, pretvarajući nas u bolje ljude, u bolje roditelje, u bolje prijatelje, u bolje sve. Kako da ne budemo zahvalni na tome i kako da ne vidimo da smo svjedoci posebne milosti?

Neko vrijeme sam se bojala i strepila kako ću ostvariti roditeljski odnos s djetetom koje se ne zna izraziti, koje se na trenutke čini sebi samodostatno, u svom svijetu – strepnje su nestale kao rukom odnesene kad sam shvatila da se ne radi o različitim svjetovima, već o jednom zajedničkom i predivnom svijetu obasjano Božjim zagrljajem, kada sam shvatila da ne mijenjam ja nju, da ne smijem ja pokušavati „popraviti“ nju, već da ona, mala Božja miljenica, svojom dušicom krijepi i cijeli moja ranjena mjesta… naša ranjena mjesta. Ta tko ju je odabrao nego dobri Bog da doleprša k nama, baš nama na zemlju i privuče nas još  bliže u Božje naručje?

Prije par dana molila sam krunicu a malena je trčkarala oko mene… obično nema razumijevanja  i takta kad nešto želi, to istog trena mora i dobiti, no posebnost trenutka nekako je obuzela i nju, i ritmične riječi ružarija kao da su je umirile i počela je šaputati zajedno sa mnom…njezina posebna veza s Bogom ionako je nešto što ja mogu samo pokušavati postići. Mogu samo gledati i učiti.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Što je onda dobro, a što zlo u cijeloj ovoj priči? Znamo li mi ljudi točno što je za nas sreća, a što nesreća? Jesmo li svjesni da je, iako uz nas uvijek i u svakom trenutku, Bog uz nas na poseban način kad nas pritisnu jadi i kada nam je teško, baš poput roditelja koji tješi uplakano dijete. Upotrijebimo onda te posebne milosti, prihvatimo što nam je dano, bio to i križ, ima li većeg ponosa i časti nego nositi križ, ne s rezignacijom, već s pouzdanjem i povjerenjem. Biti Mu još bliže, najbliže.

Što nas čeka u budućnosti? Tko zna. Uvijek kažem da je malenoj samo nebo granica, i nama blagoslovljenima s njome. Ono što zaista mogu učiniti jest reći jedno iskreno i ljudsko hvala Gospodinu što je znao što nam treba, i što smo mi saznali što trebamo. Što nas je ojačao, što nas je okrijepio i što nas je natjerao da pijemo s izvora života. Što nas je naučio kako obrisati suze, prikazati trpljenje, jer još je prorok Izaija davno izrekao veliku istinu kako će čovjek zbog patnje duše svoje vidjeti svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. I bi tako.

Nikolina Nakić

Foto: Shutterstock.com