Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Polemika i polarizacija hrvatske javnosti po pitanju što bi definicija braka trebala, a što ne bi trebala uključivati se nastavlja. Argumentaciju suprotstavljenih svjetonazora imali smo prilike dobro upoznati, na prikladan i manje prikladan način, a u skladu s time kako se pojedinci i inače ponašaju i izražavaju u svakodnevnom životu.

Prateći što tiskane što elektronske medije jasno se može iščitati da je na djelu klasični sukob dvaju svjetonazora, u kojem:

Tradicionalni stav koji se temelji na prirodnom pravu (i religioznom svjetonazoru, no ne isključivo) smatra i priznaje brak isključivo kao heteroseksualnu zajednicu. Treba reći da materijalističko individualistički senziblitet koji prevladava u današnjem društvu sve više pojedincima otežava prihvaćanje argumenata prirodnog prava.

Liberalni stav s druge strane ističe neutralnost spram moralnih i metafizičkih stavova, i kao takav ne vidi zapreku braku koji bi mogle sklopiti heteroseksualne, ali i homoseksualne osobe (zasad je tu njihova granica što se definicije braka tiče, no u skladu s povijesti  progresivnog liberalizma možemo matematički preciznom vjerojatnošću očekivati i daljnje pomicanje granica).

Ta su dva svjetonazora u svojoj biti toliko međusobno isključiva da možete pripadati ili jednom ili drugom. Ovdje jednostavno nema sredine.

Moj osobni svjetonazor je tradicionalan. Na stranu što mislim da je tendencija pomicanja i brisanja granica (nemojte se samo uhvatiti braka, uzmimo jedan drugi primjer – odgoj!) u svojoj konačnici loša i ne vodi izgradnji pravednijeg već dekonstrukciji postojećeg, jedna me stvar smeta više od ostalih: licemjerje liberalista, paradoksalno najčešće pripisivano tradicionalistima. Jednostavno, smeta me taj elitizam u kojem liberalne struje sebi često dodjeljuju primjer “razumnih”, “neutralnih”, očišćenih od bilo kakve pristranosti i predrasuda, dok u biti ta neutralnost ne postoji.

Objasnit ću. Iako su nam puna usta priče o ljudskim pravima i kršenju nečega što jest/nije temeljno ljudsko pravo, u pozadini priče o potrebi redefinicije braka pod krinkom borbe za ljudska prava krije se nešto kompleksnije: borba za privilegije. Homoseksualna populacija u biti već posjeduje pravo na brak (s osobom suprotnog spola), no ta prava iz određenih razloga ne koriste kao što ih koriste drugi ljudi. Smatram da se u cijeloj ovoj priči ne radi o tome da homoseksualna populacija toliko drži do forme braka i želi u njega stupiti pod svaku cijenu (štoviše, dobrom dijelu njih to uopće ne pada na pamet, a  frazu Sadržaj, a ne forma smatram promašenom jer se ovdje baš inzistira na formi), već da se traži odobrenje njihovog načina života.

Vraćam se sad na onu nepostojeću neutralnost. Ako smatrate da imate pravo na nečije odobravanje, onda ti koji bi to trebali odobriti automatski nemaju pravo na svoje vlastito mišljenje i skup vrijednosti! Tu liberale smatram licemjernima.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

U biti nije mi uopće jasno otkud gej parovima želja ili potreba da se ograniče bračnim zakonima koji su utemeljeni na višestoljetnom iskustvu braka kao zajednice muškarca i žene, kad istovremeno mogu sami osmisliti vlastite ugovore s vlastitim odredbama, pa i ceremonijama da se to isto proslavi, bez diranja u ono što se tiče većeg broja ljudi. To jednostavno nije način. Kada bi veći broj grupa počeo rastavljati dijelove strukture koje im se ne sviđaju i koje im ne odgovaraju, neizbježna posljedica bila bi društveni kolaps.

Realno gledajući, danas više nije potrebno biti u braku da bi se stekla određena prava. Sve ono što homoseksualna populacija želi ostvariti za normalan i dostojanstven život (a primjere, vrlo često jako tužne primjere mogli smo čuti i pročitati i ovih dana), može dobiti u okviru zakonodavstava pojedinih država, tako i ovog našeg. Da se ne događaju situacije da se ne može posjetiti bolesnog partnera u bolnici, da se ne može naslijediti imovina, da se ne može dobiti porezna olakšica. Ta mi je borba jasna i legitimna.

U redu je biti različit. U redu je boriti se za svoje dostojanstvo. Ako itko, ja to razumijem. Ta je koža i moja koža, nemojte misliti da nije. Znam što je stigma, znam kako bole predrasude, znam kako peče nepravda. Znam.

Da povučem skroz osobnu paralelu. Ja ne znam hoće li moje bolesno dijete ikada stupiti u brak. Njeno biološko ograničenje/određenje joj je dodijelilo životne karte kakvo jest i s njima mora naučiti igrati. Ona se nikada neće moći natjecati za posao spikerice na HTV-u jer je njen hendikep govor i komunikacija, a ja se neću posvađati s cijelim svijetom zbog toga… jer moje dijete crta bolje nego što to čini 95 % ljudi. Pokušat ćemo pronaći komadić zemlje samo za nas, mjesto gdje možemo dostojanstveno živjeti u sreći, a bez zamjeranja. Svoje mjesto pod suncem.

Život me naučio da je sreća u stvaranju, a ne u razaranju. Mislim da je to cilj kojem bismo svi skupa trebali stremiti. I malo više slušati što nam drugi imaju za reći… to nikako ne može biti  naodmet. Bilo bi manje mržnje, i puno više riješenih problema.

Nikolina Nakić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.