Bog ima svoje prste u našim brigama, jadima i očaju. Katkad je to znak da nas je On uzeo u svoje ruke i da računa na nas. Božja se pedagogija razlikuje od naše pedagogije. Za razliku od naših pedagoga koji ne znaju sve što se u čovjeku nalazi, naš Bog to zna. I zna što je za nas najbolje. No ono što čovjeku najteže pada je Božja šutnja. A upravo ovo vrijeme adventa, vrijeme je kada Bog šuti. Pušta nas i dopušta da ga čekamo.

Božja šutnja je strašna stvar ako želimo znati odgovor na važno pitanje, ako želimo znati jesmo li na pravom putu… no Božja šutnja je u biti otajstvo jer nas uvodi u nas same, jer nam osvješćuje da smo i mi neizmjerno duboka bića u koja može stati Božja šutnja. Ta šutnja za nas može biti strah i strepnja ako se ne odazovemo na poziv da mu dođemo bliže. Doći mu bliže: u Euharistiji, u crkvi kada nikoga nema, u krunici dok hodamo gradom, u čitanju Božje Riječi svakoga dana. Tada Božja šutnja u nama budi mir i spokoj.

Dok nam gori prva svjećica na adventskom vijencu, miris poput onog mirisa lampiona na Svi svete, u nama stvara osjećaj za prolazno. Jer tek kad počne gorjeti, svijeća počinje živjeti, a u isto vrijeme svijeća koja gori nestaje. Isto je tako i s Božjim iščekivanjem i Njegovom šutnjom. Boga čekajući Bogu govorimo da ga trebamo, a Njegovom šutnjom naša se nutrina oblikuje i On po tome nama već sada progovara.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Iščekujmo ga i čekajmo ga. Dopustimo mu i da šuti jer Njegova šutnja rađa našim predanjem i vjernošću. I u tom duhu, dopustite mi da završim ovaj članak redcima:

Čekam te

čekam te, Bože moj,

dok jeka šutnje napunja moje biće

i ostajem nijema i tužna

jer Tvoj glas je nestao,

a sve što ostaje je šutnja.

Ali ne ću se predati

čekat ću te

koliko god bilo potrebno

jer sve moje čežnje

zadovoljene su

i samom Tvojom šutnjom

koja poput jeke

oglašava se mirom!

I tada šutnja kao govor postaje

koji mijenja moje biće

i čini me poslušnom

postojanom i predanom

Isuse…

čekam Te!

s. Marija Pia Tadijanov

Foto: Shutterstock.com