Mi ljudi imamo problem s povjerenjem u drugoga, u Drugoga. Imamo velikih poteškoća u ljubavi prema drugima, prema Drugome. Bog mi stavlja na put ljude koji ne znaju ljubiti, kojima je nemoguće imati povjerenja, vjerovati. I razumijem da je to tako. Često sam i sama bila u situaciji da mislim kako ljubav moram zaslužiti, kako povjerenje ne smijem darovati jer će me drugi izigrati pošto povjerenje sa sobom nosi određeni rizik koji si ne mogu priuštiti i tako dalje, i tako bliže… Ali zašto je to tako? Što nas priječi da ljubimo?

U jednoj dobroj knjizi Hermut von Hentiga, navode se mnogi uzroci nedostatka povjerenja u današnjem svijetu. Istina je da na naš život utječu ljudi koje nikada nećemo upoznati i koje nikada ne ćemo susresti (ljudi „zaslužni za“ GMO hranu, farmacija, prehrambeni sektor koji odobrava hranu sa otrovnim sastojcima…). Svi ti ljudi utječu na naš život, ugrožavaju ga, recimo to tako. Svi oni imaju neposrednog utjecaja na naše zdravlje, na naše bolesti, na naš organizam i okoliš. I naravno, iz priložene ekološke krize, mi vidimo da naše povjerenje u njih poprilično nestaje i da sve više postajemo svjesni da smo pijuni u rukama „globalnih lidera“. A osim toga, mi „obični smrtnici“ međusobno gubimo povjerenje jedni u druge jer svako gleda samo na sebe, jer je koristoljublje, sebičnost i licemjerje danas na zavidnoj razini. I tako postajemo učahureni individualci koji se s drugima druže kako bi imali koristi, kako bi iskoristili sve ono što od osobe mogu dobiti – Tako dolazimo do ranjenosti. Osoba koja je mislila da smo joj prijatelj, biva ranjena i više nema ni u kog povjerenja, ili ga teško stječe, a osoba koja je drugoga prevarila, povlači se i traži „novu žrtvu“ koja će joj pomoći pri samoostvarenju i afirmaciji, ali i koju će moći iskoristiti. Tu naše (ne)povjerenje ima korijene. No, možda je jedini lijek za to, ponovno se usuditi, ali sa sviješću da Bog vjeruje u nas, da On vjeruje da se možemo dignuti, vjeruje u naše sposobnosti. On ima povjerenja u nas, pa sav svijet nam je dao na raspolaganje! Moramo se usuditi drugima dati svoje povjerenje jer time prvenstveno darujemo sebi dar, a to je upoznavanje i bogatstvo koje se otvara kroz drugoga, ali i bogatstvo koje mi drugome možemo darovati. Također, da je više povjerenja u Boga, ne bismo u tolikom postotku klonuli i padali u depresije…sve bogatstvo imamo kod Boga, samo se trebamo upustiti u avanturu života s Njim!

A što je s ljubavlju? Zašto nam je tako teško povjerovati u ljubav?

U jednom periodu svoga života, kada sam bila dosta udaljena od svojih, jedne večeri, čula sam se s mamom. Počela sam joj govoriti što sve radim, kako sve to dobro napreduje, koliko toga sada organiziram, vodim, koliko ljudi sam privukla, što su mi sve pozitivno rekli… a moja mama je na svaku moju rečenicu rekla hladni: „Dobro! Lijepo!“. Njena povratna informacija me zbunjivala. Pa kako to njoj nije bitno? Kako ona ne vidi i ne razumije koliko je to super? No, nisam joj ništa govorila o tome, a razgovor je završio s majčinim riječima ljubavi i nedostajanja. Poklopila sam slušalicu i dugo gledala ispred sebe. Kao trenutak milosti, došla mi je misao kako sam cijelo vrijeme tražila nešto čime bi zaslužila majčinu veću ljubav, da bih porasla u njenim očima još više, a njoj nisu bili važni moji uspjesi niti postignuća, njoj sam bila važna ja! I ta činjenica da majčinu ljubav ne mogu ničim zaslužiti jer ju već „posjedujem“ me praktički oborila s nogu jer sam automatski to povezala s Bogom. I napokon… shvatila sam da je takva i Božja ljubav prema nama, prema meni. Njemu nije važno koliko sam ja toga učinila, niti što, nego mu je važno da sam Njegova, kao što je mojoj majci jedino važno da sam ja njena. Prošlo mi je kroz glavu milijun slika i situacija u kojima se Božja ljubav očitovala prema meni baš kada sam bila najslabija, kada sam se osjećala najbjednijom, najgrješnijom. I shvatila sam da je Njegov zagrljaj najviše prisutan kada ne postoje uspjesi, kada ne vidim smisao. O kolika li je Ljubav Živoga Boga prema nama bijednima. Ničim je ne moramo zaslužiti, niti nas ona uvjetuje, a još manje, ta ljubav nam daje krila i oslobađa naše srce kako bismo i mi bili slobodni od osjećaja uspješnosti ili napretka. I kao da nam ta ljubav Božja zasljepljuje oči, te nam sve svjetski poželjno, svaki uspjeh, nagrada, privilegija, postaje nepotrebno, besmisleno i nevažno. I baš nekako u tim mojim razmišljanjima, u knjizi o Majci Tereziji iz Kalkute pročitala sam njenu rečenicu: „Bog nas nije pozvao da budemo uspješni, nego vjerni.“- i ponovno sam pronašla odgovor na pitanje kako Bogu uzvratiti tu ljubav – vjernošću – ljubavlju – darivanjem.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih članaka – klikni like[/facebook]

Danas je potrebno govoriti o ljubavi, baš zato što su svi povezali tjelesnost, užitak i erotiku s iskrenom, istinskom ljubavlju koja ako je prava, ona je prije svega čista i lijepa. Isto tako, danas više nego ikad potrebno je ljudima iskustvo Božje ljubavi, jer toliko smo ranjeni, toliko smo bolni u svojoj duši, da je spoznaja o Božjoj neizmjernoj ljubavi koju ne moramo zasluživati, otplaćivati ili tražiti, potrebna kao i zrak i voda. A Bog nam tu ljubav daje u izobilju, samo mi moramo shvatiti da nas nataloženost negativnim i bolnim iskustvima i situacijama prijeći da prepoznamo tu Božju ljubav, a ne da ona ne postoji!

s. Marija Pia Tadijanov