NOVA KOLUMNA ROBINA HARRISA

Robin Harris o slobodi govora i izražavanja u Hrvatskoj: Katolici danas ne mogu očekivati neometano izražavanje vlastitih stajališta

Čini se da hrvatskoj eliti – među kojima je mnogo onih čija komunistička obiteljska pozadina objašnjava ovu slijepu točku – nitko nije objasnio da postoji razlika između prava na izražavanje nezavisnog privatnog građanina i prava na izražavanje onih koji su zaposleni, ili subvencionirani, od strane države.

Foto: Shutterstock.com

Sveti Franjo Saleški (1567. – 1622.) čiji je spomendan 24. siječnja, zaštitnik je katoličkih novinara – čemu ću se kasnije vratiti. Također je jedan od onih svetaca prema kojemu je lagano razviti posebnu privrženost. U njemu su bili objedinjeni revnost i fizička hrabrost – iskazana u njegovim ranim godinama nastojanjem da obrati protestante u okrugu Chablais, smještenom unutar Savojskog Vojvodstva – s ljubavlju, energičnošću i učenošću – iskazanim u godinama koje je proveo kao biskup u Annecyju. (Formalno je bio biskup Ženeve, ali kalvinistička regulacija koja je tamo vladala onemogućila mu je preuzimanje stolice.) Sveti Franjo je crkveni naučitelj, i autor jednog od najranijih, i najatraktivnijih, duhovnih dijela namijenjenog ljudima koji žive u svijetu, a ne redovnicima: Uvod u pobožni život (Filotea). Kada sam bio primljen u Katoličku Crkvu, odabrao sam ga za svog sveca zaštitnika i uzeo njegovo ime – (na francuskom) „Francois“. Pomislio sam – i to se činilo važnim promišljanjem pri donošenju takve odluke – da bismo se Svetac i ja dobro slagali, da bih od njega mogao primati duhovno vodstvo, i da bi, također, on bio izvrsno društvo za večerom.

Međutim, neobično je to što u to vrijeme nisam znao da je sveti Franjo Saleški ujedno zaštitnik novinara. Ako je moguće da se i sami sveci nebeski mogu iznenaditi, a čini se kako nam teologija ne govori ništa o tome, imam određenu sumnju da je i sami sv. Franjo bio prilično iznenađen kada je papa Pio XI. 1923. to proglasio. Sveti Franjo ni po čemu po svojoj sklonosti nije bio novinar. Bio je samosvjesno elegantan pisac koji je prihvatio brojne renesansne stilske figure s kojima se nitko tko želi odaslati silovite poruke ne bi zamarao. No Papa je imao dobar razlog, i razumio je narav sveca kojim se bavio, jer je sv. Franjo u svojoj mladosti propovijedao katoličku vjeru na neprijateljskom teritoriju i osnaživao tu evanđeosku poruku korištenjem polemičnih letaka i doktrinarnih traktata, izlažući se često smrtnoj opasnosti. Sveti je Franjo uživao u uzvišenoj književnosti, no primjenjivao bi bilo koje komunikacijsko sredstvo kako bi pridobio duše. I, iako je uvijek bio pristojan i dobrotvoran, nije bježao od rasprava. Tako, sada kao katolički novinar, presretan sam što sam, bez vlastitog znanja, odabrao pravog zagovornika u nebu kako bi mi pomogao.

Katoličko novinarstvo u povijesnom se smislu može podijeliti na dvije kategorije. Jedna se sastoji od katoličkih novina i časopisa različitih razina sofisticiranosti koji se izdaju u pretežno katoličkim zemljama. Druga se kategorija sastoji od katoličkih tiskovina koje se pojavljuju u nekatoličkim zemljama, čiji je ton nužno oštriji i koje su odgovarale na napade na crkveni nauk i institucije. Zemlje poput Hrvatske, u kojima je katolička vjera bila proganjana od strane ateističkog komunizma, nalaze se u obje kategorije. Povijest Glasa Koncila, osnovanog 1962., sama je po sebi bolna i povremeno junačka povijest preporoda katoličkog novinarstva u Hrvatskoj, ostvarivanog kroz uzastopne krize i kompromise.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Kao i Glas Koncila, čije ime odražava raspoloženje otvorenosti koje je karakteriziralo Drugi vatikanski koncil, suvremeno katoličko novinarstvo izravno se uključuje u teme i predmete suvremenog svijeta. Ne očekuje da će njegovi čitatelji prihvatiti sve što dolazi od crkvenih autoriteta – barem u onome što se ne odnosi na pitanja koja su de fide – nego koristi uobičajena sredstva i metode, prihvaćajući profesionalne standarde, uobičajene u čitavom novinarstvu posvuda. Ali popušta – ako se to može tako opisati – u shvaćanju da će katolicima, uključujući katoličke pisce, sekularne vlasti dopustiti izražavanje vlastitih stajališta bez ikakvih smetnji, kamoli suzbijanja. Takvo se shvaćanje više ne može pretpostavljati.

Evo zašto. Uspon “političke korektnosti” u američkim sveučilištima 1990-ih – to jest, pretjerane osjetljivosti na navodna prava “isključenih” ili “marginaliziranih” skupina (obično je riječ o rasnim, etničkim, kulturnim ili seksualnim skupinama) – duboko je utjecao na Ameriku, a zatim i općenitije čitav Zapad. Bio je tako moćan zato što se usredotočio na jezik. Preobrazio je način na koji se pristupa svakoj javnoj temi. Počeo je sustavno utjecati na politiku, osobito namećući prava, koja su se svodila na privilegije, u korist manjine naspram većine. Ovaj je proces djelovao u korist ljevice, i protiv konzervativaca svih vrsta. No posebno je djelovao na štetu katolika. Zašto? Zato što se katolički nauk drži nepromjenljiva principa naravnog zakona, posebice vezanih za bitne razlike između muškaraca i žena i temeljnu svrhu braka. Katoličke institucije svih vrsta zatekle su se ipso facto delegitimirane novim prevladavajućim etosom – da navedem samo jedan primjer, u Velikoj Britaniji su se morale zatvoriti sve katoličke agencije za posvajanje zato što nisu htjele dopustiti da djecu za koju su skrbile posvoje istospolni parovi.

Pokret je u međuvremenu nadišao područje ideologije i zauzeo područje moći. Današnja je praksa klasificirati kao “govor mržnje” svaki izraz mišljenja, ne samo javnog nego i privatnog, koje ne odgovara novim ideološki prihvatljivim kriterijima. Čim su ovaj termin, “govor mržnje”, prihvatile političke vlasti, kao što je dosad bio slučaj ne samo u SAD-u nego i u Europi, to je otvorilo vrata državnoj prisili i ograničenju, štoviše kriminalizaciji, mnogih oblika slobode izražavanja. Novim samoproglašenim “liberalima” je tako dopušteno da unište jedan od ključnih stupova slobode.

Nametanje cenzure imalo je potpuno predvidljiv daljnji učinak. Dopustilo je raznim vrstama posebnih, moćnih interesa da se upliću u privatni život. Pod plaštom štićenja standarda ponašanja prekršenih u slučajevima u kojima su nepristojni, glupi ili jednostavno ludi ljudi na internetu iznosili štetne navode ili lažne izjave, nova politička klasa odlučila se djelovati preventivno. Prevencija je, uistinu, u brojnim područjima, posebice u medicini, bolja od liječenja. Ali područje u kojemu ona nikada nije bolja je područje osobnih sloboda, zato što je jedina sloboda vrijedna toga imena sloboda koja može biti zloupotrijebljena. Odbijajući prihvatiti taj preduvjet slobodnog društva, oni koji danas žele biti cenzori otvorili su put zloupotrebi slobode od strane masivne političke manipulacije. Također su povećali moć, i uvećali profite, ogromnim, monopolističkim poduzećima koja su prerasla ono što bi se moglo nazvati slobodnim poduzetničkim kapitalizmom, te postala novi, paralelni svjetski poredak. Dobrodošli u svijet Facebooka.

Tako se, naravno, cenzura u potpunosti vratila u Hrvatsku. Reakcija na bilo kakvu suosjećajnu raspravu o slučaju generala Praljka i “Hrvatske šestorke” bila je, kao što je dobro poznato, ukidanje velikog broja Facebook stranica, na temelju toga da su oni koji su izražavali takva mišljenja koristili “govor mržnje”. To je bio veliki šok mnogim Hrvatima. Oni su, ili barem optimističniji i mlađi među njima, zamišljali da je tehnološkim napretkom i ustavnim jamstvima slobode izražavanja cenzorstvo komunističkog stila napokon nestalo zajedno s komunističkom Jugoslavijom. Sada znaju da to nije tako. Ali, kao Englezu odgojenom u političkom ozračju u kojem su pojedinci snažno odbijali da ih vlada (ili bilo tko drugi) zastrašuje, još mi je šokantnija reakcija hrvatskih političkih vlasti – Vladu je dosad poduprla većina opozicije – u obliku prijedloga novog zakona, oblikovanog, poput toliko drugih stvari danas u Hrvatskoj, po njemačkoj praksi, i nesumnjivo uvedenom slijedeći njemačke upute, kako bi se uvela još stroža kontrola protiv “govora mržnje” na društvenim mrežama.

Zapanjujuće je i to što u trenutnoj raspravi o prijetnjama slobodi izražavanja, antikatolička i antinacionalna ljevica u Hrvatskoj zauzima status žrtve. Prosvjedi izraženi povodom blasfemičnih, besramnih, protupatriotskih i gotovo univerzalno uvredljivih javnih nastupa, netočno opisanih kao “satira”, odbačeni su od strane Vlade kao staromodni i nazadni. Čini se da hrvatskoj eliti – među kojima je mnogo onih čija komunistička obiteljska pozadina objašnjava ovu slijepu točku – nitko nije objasnio da postoji razlika između prava na izražavanje nezavisnog privatnog građanina i prava na izražavanje onih koji su zaposleni, ili subvencionirani, od strane države. Zaista nije jako komplicirano. Nemam pravo spriječiti bilo koga da kaže nešto samo zato što se to meni ne sviđa. Ali imam svako pravo pokušati ga spriječiti ako se moj porezni novac koristi kako bi mu se osigurala platforma. Prema tome, stajem u obranu prava na slobodu govora protiv svih onih koji se žele umiješati u njega. No ne stajem u obranu – snažno sam protiv – toga da me netko izdžepari i nakon toga upotrijebi moje kune kako bi me uvrijedio i omalovažio moja uvjerenja.

Hrvatska se, u očima nekoga tko dolazi živjeti ovdje, čini istovremeno čudesno neiskvarenom, a ipak povremeno zahvaćenom teškim gubitkom pamćenja. Na kraju krajeva, nije prošlo mnogo godina otkad su se šale na račun Tita ili JNA karakterizirale kao verbalni delikt i kažnjavale zatvorom. Pobjeda hrvatskih novinara nad uplivima partijskih cenzora bila je postignuta tek kroz ratnu pobjedu. Nad tim se stvarima treba zamisliti budući da je otvoren put neopravdanim, neuravnoteženim i nepravednim kontrolama slobode izražavanja. Novinari, uključujući katoličke novinare, trebali bi biti svjesni te prijetnje.

Robin Harris | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 27. siječnja 2018.

Možda vam se svidi