Pod pretpostavkom da uopće možemo stupnjevati vjeru, smatra se da je najviši stupanj osobnog rasta u vjeri sposobnost potpunog predanja. Biti Kristovi, svakako, onaj tko se vjernikom deklarira ionako se po defaultu smatra Kristovim, no moći u potpunoj vjeri reći: Isuse ja sam tvoj i neka bude ono što ti želiš – teže je no što se čini.

Naizgled jednostavna rečenica – Neka bude volja tvoja – u biti nama ljudima pričinja najviše problema. Zašto? Zato što se baš sve ono ljudsko u nama opire predanju, jer predanje smatramo gubitkom kontrole. Ne sviđa nam se osjećati da nam stvari nisu pod kontrolom, da na nešto ne možemo imati utjecaj i u ova vremena kad čovjek misli da je postao apsolutni gospodar prirode i života ni u osobnom segmentu ne želi ponašati se drugačije.

Ako se ipak zagrebe dublje pod površinu doći će se do pitanja u kojoj mjeri uopće imamo kontrolu. Uzmimo za primjer ponašanje u prometu. Činiš sve kako treba. Pridržavaš se prometnih pravila, paziš na ograničenje brzine, vežeš se pojasom, sve kako treba, no u jednom trenutku se na cesti tebi nasuprot nađe netko u tvom traku. I tvoja kontrola tu završava. U čijim si rukama tada?

Moderan način života današnjih ljudi doveo je sposobnost potpunog predanja do apsurda. Upravo zbog činjenice da se predanje Gospodinu u svakodnevnici, od imanja/neimanja djece do materijalnih pitanja i osobnih odluka smatra ne nečim pohvalnim u životu u vjeri, već neodgovornošću i slabošću, nikad nismo bili dalje od Boga kao čovječanstvo u cjelini. Mi zbilja mislimo da nam Bog nije potreban!

Što je predanje, vidjela sam neki dan u očima svog četveromjesečnog djeteta. Tek probuđen, čekao je da nam se susretnu pogledi da mi može uputiti svoj najtopliji osmijeh, osmijeh povjerenja, kao da tako mala beba zna da dok ga držim, da mu se baš ništa lošeg neće dogoditi. Pomislila sam: kako on meni vjeruje! A što da mi baš sad ispadne?

Trenutku slabosti unatoč ipak većinu vremena mislim da ja kao mama mogu pružiti zaštitu svom djetetu. Mislio je to i dragi Bog kad mu je udahnuo besmrtnu dušu i povjerio ga meni i njegovu ocu. Ako je dakle sam Bog imao povjerenja u mene, slabu i ljudsku, sa svim svojim nesavršenostima, kako ja mogu ne vjerovati Savršenosti i tvrdoglavo misliti da JA znam bolje? Koja me to razina oholosti sprečava da jednostavno kažem: Predajem ti sve – svoj život, svoju obitelj. Radi kako TI misliš da je najbolje.

A ipak to ne radimo! Ponašamo se kao da ova moja beba odjednom kaže: Znaš što mama, siguran sam dok me držiš, ali još sam sigurniji kad ležim u krevetiću. TADA imam kontrolu nad svojim životom i sigurnošću! Takvi smo i mi! No da se desi potres i sruši se kuća, srušio bi se i krevetić u prah i pepeo. Kad bi mu se to desilo u mom naručju, štitila bih ga svojim tijelom, svojom glavom, da se on spasi! Ne čini li to isto, taj čin Ljubavi, samo na puno apsolutnijoj i savršenijoj razini dobri Bog? A mi se i dalje tako tvrdoglavo držimo za ograde i barijere svojih „krevetića“! I ne prepuštamo se.

Znam koliko se teško prepustiti. Moj osobni ispit na tom testu bila je bolest jednog mog djeteta. Sve one floskule o križevima koje dobiješ u onoj mjeri u kojoj njihovu težinu možeš podnijeti meni u jednom trenutku mog života nisu značile ništa. Baš ništa! Ljutila sam se i plakala ne želeći prihvatiti da je takva situacija volja MOG Boga. No vrijeme me ipak demantiralo.

Pet godina kasnije meni je jasno da je trebalo biti tako i nikako drugačije. Marija je trebala biti drugačija na Zemlji, jer joj je Bog namijenio posebnu misiju spasa, ali onog pravog spasa njene obitelji i nje same. Gubitak naše prividne kontrole nije bio ništa drugo nego poljubac milosti s neba. Ali da nam je trebalo neko vrijeme da to shvatimo, i da zbilja kažemo Budi volja Tvoja, je!

Ono ljudsko u meni učini da i dan danas zavapim: U redu, shvatili smo bit. Tu smo gdje nas želiš, i nikud ne idemo. A sad je ozdravi! Ona je premalena i prenevina da bude žrtvovana na taj način. U molitvi ipak dođe odgovor da je Žrtva, istinska Žrtva bila samo jedna jedina, a s tom spoznajom dođe i spokoj. I potpuno predanje Gospodinu, da usmjeri našu lađu dok je biju vjetrovi života.

Teško je, a ipak je tako najbolje. To je ono čemu u vjeri moramo stremiti, sve drugo je činjenje stvari napola. Reći Bogu istinski DA je zaista najbolje što možemo učiniti. Ne sutra, ne za mjesec-dva, ne kad sredimo samo još nešto… jer ako ne sada, kada? Povjeriti Mu sve ono što jesmo, što smo bili i što ćemo biti, kao dijete se prepustiti Božjem zagrljaju ono je što svi trebamo činiti. Ili umrijeti pokušavajući.

Nikolina Nakić

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]