A vi, što vi kažete?

Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: “Što govori svijet, tko sam ja?” Oni odgovoriše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.” A on im reče: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Krist – Pomazanik Božji!”
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.
Reče: “Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.”
A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?”
“Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.”

Lk 9,18-26

Evanđeoski odlomak postavlja pred nas tri bitne stvari, odnosno tri koraka prema duhovnom rastu. Potrebno je živjeti u konkretnom prostoru i vremenu, svjesni stvarnosti u kojoj smo. Zatim je nužno imati vlastiti stav. Konačno, potrebno je znati na koji način živjeti svoje opredjeljenje.

Što govori svijet

Prva stvar koju Isus pita svoje učenike, a koju i pred nas stavlja, je svijest o tome da znaju što misle ljudi među kojima žive. Koji je njihov mentalni sklop. I ne radi se samo o temeljnim životnim postavkama, nego i o svakodnevnim događajima koji utječu na većinu ljudi. Nemoguće je da mi kršćani budemo autistični čudaci koji se ne osvrću na stvarnost, bez obzira kakva ta stvarnost bila i koliko je za nas prihvatljiva.
Isus od nas traži da znamo što ljudi govore i misle. Jer je nemoguće evangelizirati nekoga, ako se ne zna njegova polazišna točka, njegove asocijacije i njegove mogućnosti. Mi kršćani i dalje govorimo da je za nas pretvorba nešto najsvetije. No, možda bi bilo dobro da se upitamo koliko je to smisleno izgovarati pred onima koji su u pretvorbi i privatizaciji ostali bez posla ili bez imovine.

A vi, što vi kažete

Drugi korak je razvijanje osobnoga stava. Mi kršćani smo pozvani koristiti Božji dar razuma. Pozvani smo promišljati stvarnost i donositi svoj sud o njoj. Nemoguće je biti kršćanin, a ne misliti vlastitom glavom.
Prečesto i predugo se kleveće nas kršćane da smo nemisleća bića i poslušnici, a istina je potpuno drugačija. Kršćanstvo oslobađa čovjeka. Potiče ga na osobno razmišljanje, osobno opredjeljenje i osobnu odgovornost. I tek nakon što imam svoj stav i svoje mišljenje udružujem se s onima koji isto misle.

Na misi se ne okupljaju ljudi zato da bi im se reklo što trebaju misliti, nego su zajedno zato jer isto misle i prepoznaju se kao braća i sestre.

Neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom

Potrebno je svakodnevno se odricati samoga sebe, uzimati svoj križ i ići naprijed. Odricanje od samoga sebe nije znak vlastite negacije ili prijezira, nego činjenice da smo sposobni biti slobodni i rasti. Napravimo novi korak tek kad smo spremni odreći se mjesta na kojemu smo do tada bili.

Dok se odričemo sebe, istodobno je potrebno i prihvaćati se. Prihvaćati svoj križ. Prihvaćati sve muke i zadaće napredovanja. Oni koji ne prihvaćaju svoj križ, koji izbjegavaju obveze ili odgađaju posao, nikada neće osjetiti zadovoljstvo kojim plodi samo ono što je znojem zalijevano. I odricanje od sebe i prihvaćanje sebe potrebno je raditi svakodnevno.
I još jednu stvar valja imati na pameti, a to je svijest da je najvažnije ići za Kristom.

Nikola Kuzmičić

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.